Irena Turkevič-Martinec
| Irena Turkevič-Martinec | |
|---|---|
 | |
Životopisni podatci
| |
| Rođenje | 25. prosinca 1899. Brodi, Ukrajina |
| Smrt | 5. srpnja 1983. Winnipeg, Kanada |
| Portal o glazbi | |
| Portal o životopisima | |
Irena Turkevič-Martinec' (također: ́Írína (Írena) Turkevich-Martinec; Brody, Ukrajina 25. prosinca 1899. – Winnipeg, Kanada, 5. srpnja 1983.) bila je primadona u Lavovskom kazalištu opere i baleta, a nastupala je u Parizu, Beču, Berlinu, Pragu i mnogim drugim europskim gradovima.[1]
Irena se rodila 25. prosinca 1899. u Brodiju, u današnjoj Lavovskoj oblasti. Bila je treće dijete u obitelji svećenika, zborovođe, vjeroučitelja i glazbenog kritičara Ivana Turkeviča. Mati joj je bila Sofija Kormošiva.[2]
Kad je Irena imala šest godina, njen otac imenovan je katehetom Učiteljskog sjemeništa u Zališčycima, gdje mu je proviđena posebna kuća koja se nalazila u blizini rijeke Dnjestra. Bio je duša gradskoga glazbenog života, često je u nj uključivao suprugu Sofiju, glazbeno nadarenu pijanisticu, kao i njihovu djecu. Irenu je o glazbi prvo poučavala mati, a poslije se u njihovom domu pojavila profesionalna učiteljica glazbe. Irena je svoje glazbene i umjetničke vještine stjecala od malih nogu i sudjelovala je na Ševčenkovim koncertima.[2]
Irenin otac imenovan je katehetom Druge ukrajinske gimnazije u Lavovu 1911. godine, a obitelj se je onamo doselila trajno. U Lavovu se Irena upisala u Srednju školu sestara bazilijanki, gdje je uz školu učila svirati i klavir, a Stanislav Ljudkevyč predavao joj je teoriju glazbe.[2]
Prije izbijanja Prvog svjetskog rata, obitelj je otišla u Beč, gdje su boravili do 1916. godine. Irenin otac vodio je zbor u Beču u crkvi svete Barbare, koji je u to vrijeme bio jedan od najvećih i najboljih ukrajinskih crkvenih zborova u Europi.[3] Po povratku u Lavov, Irena je nastavila školovanje u Srednjoj školi sestara bazilijanki.[2]
Irena je postala studentica prava na Sveučilištu u Lavovu. Kad je započela studij glazbe, to je bilo na Državnom konzervatoriju u Lavovu, s profesorima Fljam-Plomens'kym i profesorom Zarembom. Završila je dramsku školu u Lavovu, studirajući kod profesora Kozlovskog i kod profesora Kryžanivskog, (Bohdan Kryžanivsky). Svojom koncertnom aktivnošću započela je 1923. godine kao solistica s lavovskim zborom Banduristom.[2]
Na opernoj pozornici prvo je glumila Mařenku u operi Prodanoj nevjesti Bedřicha Smetane. Ova je opera postavljena u Ukrajinskom kazalištu pod ravnanjem Josypa Stadnyka povodom stogodišnjice skladateljevog rođendana.[4][5] 21. lipnja 1929. godine na pozornici Lvovskog kazališta opere i baleta izvedena je predstava opere Fidelija Lugwiga van Beethovena. Stariji studenti konzervatorija u Lavovu sudjelovali su pod vodstvom svog učitelja Adama Soltisa. Među tim izvođačima bila je Irena. U recenziji u časopisu Dilo, 22. lipnja 1929. godine, Irena je istaknuta i dobila je pohvale.[6]
Okušala se u ulozi dramatičarke i redateljice. Pisac Zinovyj Knyš pisao je u svojim memoarima o glazbenom životu Lavova i o Ireni koja je 1929. organizirala kazališnu skupinu u očevoj kući i postavila predstave: Grijeh Volodymyra Vinnyčenka i Vatre svetog Ivana Hermanna Sudermanna.[7] U proljeće 1930. održao se njen prvi solistički koncert na kojem je Irena izvela arije Gorislava iz opere Ruslana i Ljudmile Mihaila Glinke te nekoliko romansâ i i ukrajinskih narodnih pjesama.[2]
Odšla je u Berlin 1930. godine, gdje je u to vrijeme živjela njezina sestra Stefanija, a Irena je tri godine studirala na Berlinskom sveučilištu umjetnosti kod profesora Weissenborna, koji je sa studentima radio kao Dietrich Fischer-Diskau.[8][9] Naučila je kontrolu glasa u Berlinskoj državnoj operi, a dramsko obrazovanje završila je na Muzičkom fakultetu. Irena se 1933. preselila u Prag gdje je njezina sestra Stefania predavala klavir i bila je u pratnji Praškog konzervatorija. Održavala je satove glasova s profesorima na Praškom konzervatoriju i pjevala u Praškoj operi.[2]
Irena se udala za političara, Volodimira Martinca,[10] pratila ga tamo gde ih je njegov posao vodio i dobro se snalazila u pjevanju u gradovima diljem Evrope. Ovaj nomadski život trajao je 12 godina.[2]
U ljeto 1942. Irene i njezin suprug vratili su se u Lviv, gdje su je pozvali da se pridruži Lvivskom kazalištu opere i baleta. Od 1942. do 1944. pjevala je ove uloge u sljedećim operama:
| Opera | Skladatelj | Uloga |
|---|---|---|
| Zaporozhets za Dunayem | Semen Hulak-Artemovsky | Oksana |
| Kateryna | Mykola Arkas | Mati |
| Halka | Stanisław Moniuszko | Halka |
| Faust | Charles Gounod | Margarita |
| Carmen | Georges Bizet | Micaëla |
| Traviata | Giuseppe Verdi | Violetta |
| Manon | Jules Massenet | Маnon |
| Tosca | Giacomo Puccini | Тоsca |
| Pikova dama | Petar Iljič Čajkovski | Lisa |
U ljeto 1943. Irena je sa sopranisticom Ninom Ševčenko i baritonom Mihailom Olhovom otišla na veliku koncertnu turneju po gradovima i selima Galicije. Njezin se glas često čuo na radiju Lviv.
Njezin suprug, političar, bio je svjestan mijenjanja krajolika koji donosi rat. U proljeće 1944. Irene i skupina iz lyonske opere spakirali su se i uputili na zapad prema Njemačkoj, samo nekoliko tjedana prije dolaska sovjetske vojske.
Irena je postala voditeljica ansambala Duma u Karlsbadu u Badenu, a Orlik u Berchtesgadenu u Njemačkoj. Između ostalih djela, ovi su kolektivi postavili opere: opera Natalka Poltavka i lirsko-fantastična opera Utopljena ukrajinskog skladatelja Mykole Lysenka, libreto je napisao ukrajinski pisac i dramatičar Myhailo Starycky iz priče Nikolajske Gogolove Svibanjska noć iz zbirke Večeri na majuru kraj Dikanjke (Večeri na zaselku kraj Dikanjke).[11]
Irena se 1949. godine preselila u Kanadu i nastanila se u Winnipegu. Njezin suprug preuzeo je dužnost urednika novina (New Road), a Irena je postala članica kazališta Renesans (eng. Renaissance, ukr. Ренесанс).[2]
1960. postala je vrlo aktivna radeći s dječjom operom u Winnipegu pri Kanadsko-ukrajinskom zavodu Prosvita, Arlington Street, u gradu North Endu.[12] Sama njezina prisutnost privukla je talentiranu skupinu glazbenika, koreografa, scenografa i kostimografa. Djeci je bila poznata kao Pani Martynec' (Пані Мартинець). Godine 1964. izveli su Kozu Derezu Mykole Lysenka.[13] Godine 1965. glumila je Snježnu kraljicu (Зимова Краля) Mykole Lysenka. I Koza Dereza (Коза-Дереза) i Snježna kraljica upriličeni su u kazalištu (Pantages Playhouse) Winnipeg.[14][15]
Godine 1967. njezina glazbena skupina otputovala je iz Winnipega vlakom do Montreala da bi upriličila nastup Koza Dereza na Međunarodnoj i univerzalnoj izložbi Expo 67, koji je također održan u spomen na stogodišnjicu Kanade. Iz Montreala su izvođači odvedeni u Ottawu na koncert.[1]
Ukrajinski kanadski kongres uručio je Ireni Ševčenkovu medalju 7. listopada 1977. u Winnipegu.[16]
Irena Turkevič-Martinec preminula je 5. srpnja 1983. u Winnipegu u Kanadi.
- ↑ a b Marunchak, M.H. The Ukrainian Canadians: A History. Ukrainian Free Academy of Sciences, Winnipeg, Ottawa, 1970., str. 677.
- ↑ a b c d e f g h i Житкевич, Анатолій. Елегія життя. MICT. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. lipnja 2020. Pristupljeno 7. svibnja 2018.
- ↑ Saint Barbara's Church Internet Encyclopaedia of Ukraine
- ↑ Ukrainska Besida Theater – Internet Encyclopedia of Ukraine
- ↑ Stadnyk, Yosyp – Internet Encyclopedia of Ukraine
- ↑ Dilo – Internet Encyclopedia of Ukraine
- ↑ The Fires of St. John
- ↑ Turkevych-Lukiianovych, Stefaniia – Internet Encyclopedia of Ukraine
- ↑ Музично-меморіальний музей Соломії Крушельницької у Львові. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. siječnja 2021. Pristupljeno 1. veljače 2020.
- ↑ Volodymyr Martynets – Internet Encyclopedia of Ukraine
- ↑ Mykhailo Starytsky. Internet Encyclopedia of Ukraine (engleski). Pristupljeno 9. travnja 2018.
- ↑ Martynowych, Orest T., The Canadian Ukrainian Institute 'Prosvita' Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. studenoga 2020. (Wayback Machine)
- ↑ Канадійський Фармер/Canadian Farmer, May 25, 1964, page 8
- ↑ Український Голос/Ukrainian Voice, March 3, 1965, page 8
- ↑ The Winnipeg Tribune, February 27, 1965, page 13
- ↑ Shevchenko Medal Award