Ivan Paštrić
Ivan Paštrić (1636. – 1708.), hrvatski katolički svećenik, filolog, pjesnik, teolog, kulturni djelatnik, polihistor i teolog iz Splita.
Stariji brat svećenik Jeromin dovodi ga k sebi u Veneciju kako bi učio hebrejski jezik. Tamo ga je hebrejski podučavao njemački rabin.[1] Sa 11 godina mletački su ga plemići, koji su upravljali Pobožnom kućom katekumena, poslali u Rim na daljnje školovanje i učenje hebrejskog i grčkog jezika. U Rimu je boravio u „Zavodu neofita” (1648.). U Rimu mu je predavao Giulio Bartolocci. Godine 1654. ulazi u Grčki zavod sv. Atanazija u Rimu, gdje je nastavio izučavati grčki jezik.[2]
Studij teologije zaključio je 1658. obranom doktorske teze u crkvi Grčkog zavoda sv. Atanazija. Zaređen je za đakona 3. lipnja 1659., a kasnije i za svećenika. Odlučivši se za misionarski poziv stavlja se na raspolaganje Kongregaciji za širenje vjere. Kongregacija ga ipak zapošljava u svojim rimskim ustanovama. Od 1659. radi u tiskari Kongregacije za širenje vjere kao korektor latinskih, grčkih i hebrejskih tekstova. Početkom 1669. postao je ravnatelj kongregacijine tiskare.[3]
Na sveučilištu Urbaniana bio je profesor polemičkog bogoslovlja (dogmatike) od 10. rujna 1669. Tamo ostaje do odlaska u mirovinu 1700. godine. Inocent XI. imenuje ga za apostolskog pisca hebrejskog jezika u Vatikanskoj apostolskoj biblioteci. Godine 1671. s Giovannijem Ciampinijem utemeljio je u Rimu Akademiju koncila, ustanovom koja se bavila proučavanjem bogoslovne misli. Paštrić je bio njezin doživotni ravnateljem.Od 1691. godine bio je član rimske akademije Arcadije.[3]
Godine 1686., po nalogu Kongregacije za širenje vjere, redigirao je glagoljski časoslov, koji će izaći u Rimu 1688., a kasnije i glagoljski misal koji izlazi 1706. godine.[3] Posljednje dvije godine života bio je predsjednik hrvatske Kongregacije sv. Jeronima u Rimu. Umro je 20. ožujka 1708. godine. U crkvi sv. Jeronima u Rimu postavljena je ploča njemu u čast.[4]
Kad je 1700. godine nadbiskup Stjepan I. Cosmi osnovao sjemenište u Splitu, Paštrić je pomogao tu ustanovu tako što joj je darovao mnoštvo vrijednih knjiga (kao umirovljeni profesor Urbanianuma[5]) Donacija je prema njegovoj želji bila namijenjena i sjemeništu i gradu Splitu. Jezgru knjižnice 1706. godine činilo je čak 568 knjiga iz njegove donacije, zbog čega je s razlogom nosila naziv "Paštrićeve knjižnice". Knjižnicu su obogaćivale i druge donacije, a osnivačevo je ime uvijek ostalo. Broj naslova porastao je 1757. na 927 svezaka, a krajem školske godine 1934./35. došla je do 31.000 svezaka. Zbirka se danas uvećala za još dvije trećine. Od izvornih Paštrićevih knjiga sačuvala se samo četvrtina, odnosno oko 150 – 200 svezaka. Danas je ova iznimnko vrijedna zbirka, Bibliotheca Pastritia, proglašena pokretnim spomenikom kulture. Godine 1703. je zabilježen kao član splitske Hrvatske (Ilirske) akademije.[6]
- Ivan Golub, „Ivan Paštrić – Ioannes Pastritius Polihistor i teolog (1636. – 1708.)” (Zagreb, 1988.).[7]
- ↑ Golub 1988, str. 219.
- ↑ Golub 1968, str. 89.
- ↑ a b c Golub 1988, str. 220.
- ↑ Golub 1988, str. 221.
- ↑ Službene stranice Splitsko-makarske nadbiskupije
- ↑ Danica Božić-Bužančić: Ivan Petar Marchi-Markić: Njegovo djelovanje i njegova oporuka, Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru. sv. 41/1999., str. 182-183
- ↑ Ivan Golub: Ivan Paštrić - Ioannes Pastritius Polihistor i teolog (1636.-1708.), Kršćanska sadašnjost, Biblioteka: Analecta croatica christiana, Zagreb, 1988., ISBN 978-953-151-519-0 nevaljani ISBN
- Golub, Ivan. 1968. Ivan Paširić, bibličar Ioannes Pastricius (Paštrić), biblicista. Crkva u svijetu. Sveučilište u Splitu - Katolički bogoslovni fakultet. Split. 3 (6): 89–90
- Golub, Ivan. 1988. Život i djelo Ivana Paštrića. Crkva u svijetu. Sveučilište u Splitu - Katolički bogoslovni fakultet. Split. 23 (3): 219–228