Tintoretto

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Jacopo Robusti Tintoretto)
Tintoretto
manirizam
Tintoretto
Autoportret iz oko 1588., Louvre, Pariz
Rođenje 29. rujna, 1518.
Venecija
Smrt 31. svibnja, 1594.
Venecija
Vrsta umjetnosti slikarstvo - crtež - grafika
Praksa Venecijanska škola
Utjecao Julije Klović, El Greco, Rubens, i dr.
Utjecali Tizian, Giorgione
Poznata djela Posljednja večera (Tintoretto)
Razapinjanje Krista
Našašće tijela sv. Marka
Donošenje tijela svetog Marka
Portal o životopisima

Tintoretto, pravog imena Jacopo Robusti, (29. rujna, 1518., Venecija31. svibnja, 1594., Venecija), u mladosti poznat i kao Jacopo Comin,[1] bio je talijanski slikar; glavni protagonist venecijanskog manirizma, izravnog preteče baroka.

Posljednja večera (Tintoretto), 1594., ulje na platnu, 370 x 570 cm, San Giorgio Maggiore, Venecija. Ovo je najpoznatije Tintorettovo djelo.

Jacopo Robusti je prozvan »Tintoretto« (talijanski: mali od boje) jer mu se otac bavio bojanjem svile (il tintore). Razvio se pod utjecajem Pietra Bordonea, Parmigianina, B. de Pitatija, Tiziana i Andrije Medulića, s kojim je izvodio freske u palači Zeno di Crociferi u Veneciji (1540. – 45.), te Michelangela, osobito njegova načina oblikovanja ljudskoga tijela.[1] Cijeli je život radio u Mlecima gdje je naslijedio Tiziana kao službeni slikar Mletačke republike. Bio je izrazito produktivan, te je upošljavao brojne asistente, uključujući dva sina i kćer Mariettu.

U mitološkim, alegorijskim i povijesnim kompozicijama spojio je snažnu dramatsku napetost s blještavim kolorizmom mletačkog slikarstva. Već u početku samostalnoga djelovanja primijenio je smiona kompozicijska rješenja kao u Posljednjoj večeri u crkvi San Marcuolo (1547.) gdje je snažno dramatsko uzbuđenje postigao je oštrim kontrastima svjetla i sjene. Za Scuola di San Marco naslikao je ciklus o svečevim čudima Sveti Marko oslobađa roba (1548.), Našašće tijela sv. Marka (1562.), te Donošenje tijela svetog Marka (1562. – 66.), jedno od najznačajnijih dostignuća manirističkoga slikarstva zbog asimetrične kompozicije, osebujne i naglašene dinamike izražene u pokretu likova, ali i po kolorističnim i svjetlosnim kontrastima.[1]

Stvara djela iznimno velikih dimenzija, kao što su ciklusi slika na platnu u bratovštini Scuola di San Rocco od 1565.1587. (56 velikih slika s prizorima iz Staroga i Novoga zavjeta: Mojsije, prizori iz života Marijina, te života i muke Kristove s vrhuncem na velikom platnu Raspeće, 1565.), ili oni u Duždevoj palači od 1574.1592. (Bitka za Zadar iz 1582., te golemi prikaz Raja u dvorani Velikoga vijeća iz 1588., koji slovi za najveće platno u povijesti slikarstva).

U smirenijoj maniri radio je manje biblijske kompozicije (Suzana u kupelji, oko 1560.), alegorijske i mitološke kompozicije (Filozofi, 1571. – 72.; Bakho i Arijadna, 1587.), te veći broj psihološki produbljenih portreta, osobito muškaraca (Autoportret, 1567.).[1] Radio je i kartone za mozaike u bazilici sv. Marka u Veneciji.

Svoja posljednja djela radio je u suradnji s kćerkom Mariettom, zvanom La Tintoretta (1560.1590.) i sinom Domenicom (1564.1637.). Utjecao je na mnoge umjetnike baroka, a njegov je utjecaj posebno vidljiv u djelima manirističkog slikara El Greca.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c d Tintoretto, on-line izdanje Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža; Pristupljeno 20. studenoga 2016.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Tintoretto