Jansen Čapar
 |
Ovaj članak ili odjeljak izgleda kao rad obožavatelja. (Rasprava) Molimo vašu pomoć kod poboljšavanja ovog članka, uklanjanjem osobnih pohvala i subjektivnih tumačenja, nebitnih popisa ili zbirki poveznica koje su od male ili nepostojeće važnosti. (pomoć) |
| Jansen Čapar | |
 Jansen Čapar | |
| Rođenje | Nerezi (Skoplje), 20. studenog 1958. |
|---|---|
| Nacionalnost | Makedonac |
| Vrsta umjetnosti | slike, freske, skulpture, keramika |
| Portal o životopisima | |
Jansen Čapar (20. studenoga 1958.) makedonski je umjetnik poznat po slikama, freskama, skulpturama, keramici i pedagoškom radu.
Počevši od 1983., u nizu od pedesetak samostalnih izložbi, ponajviše u Njemačkoj gdje živi i stvara, razvio je vlastiti, osebujan stil koji predstavlja distinktivnu sintezu europskog modernizma s evokacijama tradicionalne makedonske umjetnosti.
Godine 1990. Olivera Hristovska snimila je za Makedonsku televiziju dokumentarni film o Čaparovom radu i životu. Djela mu se nalaze u brojim galerijama i privatnim zbirkama.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Čapar je studirao slikarstvo na Pedagoškoj akademiji u Skopju u klasi prominentnih umjetnika makedonske moderne, profesora Borka Lazevskog i Dimitra Kondovskog. No, na studij je došao s već gotovo posve jasnim slikarskim projektom, koji se tijekom desetljeća sadržajno pročistio, a metierski znatno proširio.
Slika od ranog djetinjstva intuirajući tehniku automatskog crtanja svojstvenu nadrealizmu, slikajući na svim površinama do kojih je mogao doći – od odbačenog pak-papira do majčinih stolnjaka.
Djela[uredi | uredi kôd]
Sadržajnu inspiraciju nalazi u asocijacijama na djetinjstvo provedeno u Nerezima. Kako sâm kaže: „u krugu od 3 milje nalazio se čitav svijet: roditeljska kuća, Vardar, zelene krošnje drveća, vriska djece i mirisni zrak koji dolazi s polja, zalasci sunca i drhtaji šarenih cvjetova“.[nedostaje izvor] Njegova umjetnost građena je na sjećanjima i prizivanju podsvjesti. Prema Reinhardu Strüberu, Jansen Čapar „traga za oblicima izražavanja koji odražavaju nadnaravno, nedokučivo, zagonetno i čudesno u cijelom rasponu od oduševljenja do užasa. Tako stvara fantastičan, bizarno-groteskni svijet oblika i figura iz iskustava iz djetinjstva, mitova i legendi, religijskih rituala, impresija lokalnog krajolika i makedonskog kolorita.”[1] Svaka mašta deformira stvarnost, a u Čaparovoj umjetnosti iz 1980-ih i 90-ih prikazi ljudi postaju zvjeroliki, predmeti antropomorfni. Biljke počinju sličiti životinjama, a predmeti leptirima i kukcima.
Čaparova uznemiravajuća fantazija asocirala je na početku na klasičnu Miróovsku umjetnost. Srodna je i pojedinim djelima Chagalla, Van Gogha, De Chirica, Picassoa, Kleea te Matisseovim bronzama. Kritičar Ive Šimat Banov tvrdi da „pripadništvo Jansena Čapara nadrealističkoj melankoliji europskog prostora nije moglo biti sporno.”[2] Zaseban ciklus, koji obuhvaća rad tijekom jednog desetljeća (1980-ih i 1990-ih godina), nastao je na Čaparovoj razradi motiva Velasquesovog djela Las Meninas.
Svojevrsni zaštitni znak središnjeg dijela njegova opusa, tijekom dvadesetak godina nakon 1990-ih, bile su njegove krpene lutke–čudovišta prošarane solarnim i htonskim motivima. Solarni i htonski, koliko i arabeskno-dekorativni motivi sa slika iz prvih faza stvaranja (kružići, križići, zavojnice, rašljaste i zig-zag linije, raznobojne točke i ostali signali ušarani kontrastnom simetrijom na površini njegovih lutaka) dobile su na tim lutkama izrazit apotropejski karakter. Kako kaže Joško Belamarić: „Premda živimo u vremenu zasićenom pluralom osobnih ekspresionizama Čaparov svijet ‘s one strane stvarnosti’ (a ovdje bi bilo bolje reći – ‘svijet koji prethodi stvarnosti’) ne može nas ostaviti ravnodušnim nego nas prisjeća na neka mutna pradavna stanja u kojima svijest i postojanje još nisu odijelili strah od vjere, rađanje od stvaranja, sablasti od ljudi.”[3]
Čaparove porculanske skulpture nastale u istom razdoblju predstavljale su novi rod u svijetu moderne keramike. Čapar proces objašnjava: „U Stuttgartu postoji keramička radionica jednog poznatog njemačkog keramičara koja je otvorena za sve. Ključ je nad vratima i tko hoće raditi u glini uzme ga i vrata su mu otvorena. Tako sam se i ja obreo između oblika gline, i boja glazure, u građenju i razgrađivanje. Opet u igri ispunjavanja istinite i blistave praznine.“[4]
Utjecaji i tehnika[uredi | uredi kôd]
Čapar je svoja stajališta formirao na filozofskoj literaturi u rasponu od Heideggera do Mahamudre. Bavi se pitanjima poput »što je to san, a što stvarnost«. „Kada bih pokušao sabrati svoj dosadašnji likovni rukopis, naslovio bih ga — veliki pečat praznine. Kada shvatite kako ništa istinski ne postoji, kako je sve privid ili prazna blistavost“ – veli Čapar u jednom razgovoru – „onda se u dimenzijama takvog poimanja svijet oko nas i u nama svodi na cilj, izlazak iz vječnog toka umiranja i rađanja. U mojim djelima veliki je biljeg praznine, a moj stvaralački napor vidim u ispunjenju praznine.“[5]
Takve umjetnikove poglede najbolje zrcali niz djela iz njegove „tekuće faze” u kojoj dominiraju „trodimenzionalne slike” krojene nitima delikatnih linija.[6] Eksplicitni Čaparovi ikonografski amblemi iz prethodnih faza su apstrahirani, pojačana organičnost komponiranja.
Šareni fantazmagorični svijet specifičnog Čaparovog nadrealizma, s figurativnim formama u neprekidnom pokretu, iz temelja se preobrazio ostajući stvarno isti. Golem opus nastao na četrdeset godina iskustva svakodnevnog stvaranja preveden je u lirsku apstrakciju, u kojoj Čapar minimalističkim sredstvima, u potpunosti napustivši vokabular figuracije, želi ritmom monokromnih linija predstaviti „svjetlost i tamu, dah vjetra, ćuh struje u matici rijeke, i prazninu”.
Tu tehniku i stil sâm objašnjava: »Imam averziju prema multipliciranju djela jer obezvrjeđuju original. Nove izražajne mogućnosti otvorile su mi se na pojmovima providnosti, prividu, lomljivosti... Danas slikam špricama, a moja je boja ljepljiva smjesa i najlonski konac. Stvaram strukture nevidljivog. I kršćanska liturgija će već na početku sugerirati: 'Nevidljivo, neshvatljivo, neizrecivo.' Pietà je najznačajnija freska u Sv. Pantelejmonu u mojim zavičajnim Nerezima. Riječ je o svojevrsnoj preteči Giottovim slikama, jer na njoj prvi put Majka Božja pokazuje emocije. Dakle, slikam linijom u nekom međuprostoru, nastojeći dobiti treću, duhovnu dimenziju. Jer mi smo niti koje povezuju mrtve s nerođenima.«[7]
Umjetnik zadnjih nekoliko godina intenzivno surađuje sa sinom Janom Čaparom, izrađujući lutke i set dizajn za njegove animirane filmove, koji su stekli više nagrada na internacionalnim festivalima.
Galerija[uredi | uredi kôd]
-
Miris kišnog dana. 32 x 25 cm. Tempera na kartonu. 1979. -
Alkemija unutrašnje daljine. 100 x 65 cm. Mix media. 2006. -
Blistava svjetlost. 60 x 60 cm. Mix media. 2011. -
Oplakivanje Krista. 200 x 80 cm. Ugljen, suhi pastel. 1987. -
Lomljiva igra. 95 x 73 cm. Mix media. 2007.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Jansen Čapar. Freskobilder – Olbilder – Textiobjjekte – Keramoskulptur. Izložba 9. prosinca1993 – 11. veljače 1994 u Neuen Rathauses Leonberg.
- ↑ Ive Šimat Banov. Jansen Čapar. Lutke – Keramoplastika. Katalog izložbe Muzejsko galerijskog centra (danas galerija Galerija Klovićevi dvori), Kula Lotrščak, Zagreb, 17. travnja 1991. - 12. svibnja 1991.
- ↑ Joško Belamarić. "Noćni sustav Jansena Čapara", Slobodna Dalmacija. Split, 17. kolovoza 1991., p. 32.
- ↑ Igor Brešan. "Potraga iza vidljivog", Slobodna Dalmacija. Split, 22. prosinca 2013., p. 13.
- ↑ Gordana Benić. "Veliki pečat praznine", Slobodna Dalmacija. Split, 18. kolovoza 1999, p. 32.
- ↑ Tonći Šitin. Jansen Čapar. Katalog izložbe Instituta za znanstveni i umjetnički rad u Splitu, Split, prosinac 2013.
- ↑ Igor Brešan. "Potraga iza vidljivog". Slobodna Dalmacija, Split, 22. prosinca 2013., p. 13.