Josip Vojnović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Josip Vojnović (?, druga polovica XVII. st. − Gradac, nakon 1721.), hrvatski barun iz hrvatske plemićke obitelji Vojnovića.[1][2] Pisao je pjesme na latinskom. Čovjek pustolovna duha i navodno iznimna obrazovanja.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se je u 2. polovici 17. stoljeća, od oca Stjepana (1633.–1687.), poznatog borca u ratovima protiv Osmanlija, koji je za to od cara Leopolda I. dobio naslov baruna.[1] Obitelj je posjede imala oko Petrove gore.[2]

Kao mladić je stupio u vojnu službu. Ratovao po Njemačkoj i Ugarskoj. Nakon sloma zrinsko-frankopanske urote, planirao je osvetničku akciju.[2] Bio je pristaša kneza Franje II. Rákóczyja kojem se pridružio 1704. (1706.[2]) s radi podizanja ustanka protiv bečkoga dvora u Hrvatskoj (u tijeku je bio njegov ustanak, 1703. - 1711.) Po Hrvatskoj je Vojnović agitirao i skupljao pristaše za planiranu bunu, pozivajući ih na osvetu smrti Zrinskog i Frankopana.[1] Planirao je podići ustanak u Lici[2] tako što bi s vojskom provalio iz osmanske Bosne u Hrvatsku.[1] Pomoć je pokušao naći kod Mletaka, u Napulju, Rimu i kod Osmanlija u Bosni,[2] u Francuskoj.[1] Glavni koji se suprotstavio Vojnovićevu djelovanju bio je pop Marko Mesić. [1]

Rákóczyjeva buna nije uspjela, a Vojnović se dao u diplomatsku aktivnost. Otišao je na Apeninski poluotok, u Rim i Napulj, a potom u Ugarskoj. Iako je Rákóczyju glavnina snaga bila poražena 1708. kod Trenčina, Rákóczy se nije predavao. Vojnović je u svim tim zemljama gdje je bio obavljao određene službe za Rákóczyja. 1709. Rákóczy ga je imenovao za poslanika kod poljskoga kralja. Konačni kraj Rákóczyjeve bune bio je mir u Szatmaru 1711. godine, kad je sam on sklopio mir s Habsburškom Monarhijom, iako se ni onda nije predavao. Svi pristaše su mu pomilovani i Vojnović među njima. [1]

Poslije ovoga Vojnović se dao putovati po svijetu gdje je stekao mnoge štovatelje. Od mnogih se imenom ističe princ Eugen Savojski.[1]

Pretkraj života teže se razbolio.[1] Zadnje što se za nj zna da je 1721. boravio u Gradcu, a onda mu se izgubio svaki trag.[2]

Vidi[uredi VE | uredi]


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Vojnović, Josip, Hrvatska enciklopedija LZMK. Pristupljeno 14. lipnja 2016.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Hrvatski leksikon L-Ž, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 661.
  3. Radoslav Lopašić: Dva hrvatska junaka: Marko Mesić i Luka Ibrišimović, Matica hrvatska, 1888., archive.org, digitaliziralo Sveučilište u Torontu