Petar Zrinski
Petar Zrinski | |
---|---|
Opći životopisni podatci | |
Datum rođenja | 6. lipnja 1621. |
Mjesto rođenja | Vrbovec, Hrvatska |
Datum smrti | 30. travnja 1671. |
Mjesto smrti | Bečko Novo Mjesto, Austrija |
Nacionalnost | Hrvat |
Puno ime | Petar IV. Zrinski |
Supruga | Ana Katarina Zrinska |
Titule | grof |
Opis vojnoga službovanja | |
Ratovi | Veliki turski rat |
Važnije bitke | Bitka kod Otočca |

Grof Petar IV. Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja 1621. – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), bio je hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik.
Sadržaj
Životopis[uredi VE | uredi]
Petar Zrinski rodio se u Vrbovcu, mjestu istočno od Zagreba, a pogubljen je 30. travnja 1671. godine u Bečku Novom Mjestu. Otac mu je bio hrvatski ban Juraj (V.) Zrinski, a majka grofica Magdalena Széchy. Bio je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja (IV.) Zrinskog, koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju "Decretum tripartitum" u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine.
Kad je Petar imao samo pet i pol godina, njegov otac je preminuo u austrijskom vojnom taboru u Požunu (današnji glavni grad Slovačke Bratislava), sudjelujući u Tridesetogodišnjem ratu. Prema nekim povijesnim izvorima dao ga je, nakon verbalnog razmimoilaženja, otrovati habsburški general Wallenstein.
Školovao se Petar, zajedno s bratom Nikolom, najprije kod zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, zatim u Mađarskoj i Austriji, a neko vrijeme je boravio i u Italiji, gdje se je bavio vojnim znanostima i topništvom.[1] Nakon toga je pretežno živio u dvorcu obitelji Zrinskih u Čakovcu (Međimurska županija), te u Ozlju. Kad se je vratio iz Hrvatske u Ugarsku, sukobio se je s Osmanlijama kod Velike Kaniže.[1]
Godine 1643. godine vjenčao se s groficom Anom Katarinom Frankapan, polusestrom Frana Krste Frankopana.[1] Imali su četvero djece, Jelenu (rođenu 1643.), Ivana Antuna (rođenog 1651.), Juditu Petronelu i Zoru Veroniku.
Još prije slavne urote imao je problema s vlastima koje su ga optužile za veleizdaju, a to je bilo zbog zauzimanja zemljišta kod Martinšćice kod Rijeke. Ipak, ubrzo je pomilovan.[1]
Petar je također, poput starijeg brata, bio velik ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama.
Već 1647. godine postavljen je na dužnost kapetana žumberačkih uskoka s kojima je sudjelovao u zadnjim godiana Tridesetogodišnjeg rata. Zrinski se istaknuo u završnim bitkama 1647. i 1648. koje su bile na njemačkom i češkom bojištu.[1]
Nakon toga, ratovao je s Osmanlijama. Osmanskim je snagama nanio poraz kod Slunja 1649. godine. Tijekom Kandijskog rata pomagao je mletačku stranu, nanijevši turskim snagama veliku štetu. Ratovao je na suhozemnom i pomorskom ratištu.[1] Po povratku u Hrvatsku nastavlja vojevati protiv Turaka. Porazio ih je u Lici 1655. godine. Napredovao je u vojnoj hijerarhiji, pa je postavljen za ogulinskog i senjskog kapetana i kapetana cijelog Primorja.[1] Dok je trajao Erdeljski rat, Zrinski je pobjeđivao Turke po hrvatskim gorskim krajevima, a ističe se velika pobjeda u Gackoj kod Jurjevih Stijena 16. listopada 1663. godine.[1] Tu je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1.400 vojnika, te kad je sa svojih 2.500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i njegovih 10.000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršćanstva i strašilom Turaka"[2][3] Premda je Europa brujala o veličanstvenoj pobjedi, uskogrudnost, zavist i sitni sebeljubni interesi vrhovnog zapovjednika Vojne krajine generala Ivana Herberta Auersperga poništili su učinke pobjede: Zrinskog je tužio zbog neposluha, pa je Zrinski bio prisiljen predati ratni plijen i zatočenike.[3]
Nakon smrti starijeg brata Nikole krajem 1664. godine, Petar Zrinski je, 1665. godine, imenovan hrvatskim banom, ali je službeno preuzeo dužnost tek u godini 1668. zbog raznoraznih političkih kalkulacija bečkog dvora.
Petar Zrinski bio je i pjesnik, a 1660. godine preveo je s mađarskog jezika i u Mletcima izdao poznati spjev svog brata Nikole Zrinskog Čakovečkog "Sirena Jadranskoga mora" (Adrianskoga mora sirena).
Zrinsko-frankopanska urota[uredi VE | uredi]
Podrobniji članak o temi: Zrinsko-frankopanska urota
Zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom, Petar Zrinski je nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa se tako povezao s glavnim mađarskim vođama. Povod za nezadovoljstvo bio je sramotni Vašvarski mir, sklopljen 10. kolovoza 1664. godine, kojim su Turci, premda poraženi u Monošterskoj bitki, od Bečkog dvora dobili pravo da zadrže sve do tada osvojene teritorije. Nezadovoljnici su stvorili savez nazvan Zrinsko-frankopanska urota, kojim su željeli umanjiti sve veći centralizam i apsolutizam hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. Habsburgovca.
Kad je, međutim, 1666. godine umro ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a 1667. godine ugarski palatin Franjo Wesselényi, hrvatsko-ugarski savez oslabio je i na kraju se skoro potpuno raspao zbog različitih ideja i načina vođenja urote.
Ubrzo je i bečki dvor, koji je provodio centralizam i apsolutizam ne mareći za prava hrvatskog naroda i obveze potpisane Pactom Conventom iz 1102. godine, sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Dana 13. ožujka 1670. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlaze u Beč da bi se opravdali caru, odnosno kralju, očekujući njegovo razumijevanje za hrvatsko nezadovoljstvo. Međutim, Leopold I. ih odmah daje uhititi i zatočiti u Bečkom Novom Mjestu.
Osuda i smaknuće[uredi VE | uredi]
Nakon dugotrajne istrage Zrinski i Frankopan bili su osuđeni na smrt odsijecanjem glave i desne ruke. 11. travnja 1671. godine poseban sud optužio je Petra Zrinskoga da je htio postati vladar (što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca), a Frana Krstu Frankopana da je pozvao na ustanak. U presudi Petru Zrinskome stajalo je kako je:
- "(...) htio biti ono što je Njegovo Veličanstvo, to jest nezavisni hrvatski vladar, te je stoga doista vrijedan da na glavu umjesto krune dobije krvnički mač".[4]
Neposredno prije izvršenja presude Leopold I. djelomično je uvažio njihovu žalbu i nije im trebala biti odsječena ruka. U Bečkome Novom Mjestu (Wiener Neustadt), dana 30. travnja 1671. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su na opće zgražanje i zaprepaštenje hrvatske i ugarske javnosti, te čitave Europe. Osim njih smaknuti su i članovi urote Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach.
Posljedice[uredi VE | uredi]
Bečki dvor je ustrajno nastojao uništiti sve što je bilo u vezi s obiteljima knezova Zrinskih i Frankopana, i to mu je u sljedećih tridesetak godina i uspjelo.
Žena Petrova, (Katarina Zrinski), biva zatvorena, te umire umno poremećena, u samostanu u Grazu, 16. studenoga 1673. godine. Nakon pogubljenja, vlastodršci iz Beča (Wien) potpuno su opljačkali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Mletački poslanik povodom tih događaja zapisuje: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."
Petrova i Katarinina djeca podijelila su žalosnu sudbinu svojih roditelja. Sin i nasljednik Ivan Antun Zrinski umro je 11. studenoga 1703. godine u tamnici u Grazu i bio posljednji muški potomak slavne hrvatske velikaške obitelji. Kćeri Judita Petronela i Zora Veronika završile su život kao opatice u samostanu, prva kao klarisa u Zagrebu 1699. godine, a druga kao uršulinka u Celovcu (Klagenfurtu) u Austriji 1735. godine.
Jedino je treća, najstarija kći, Jelena imala nešto drukčiju sudbinu: bila je udata prvo za mađarskog velikaša Franju I. Rákóczija, a nakon njegove smrti za Imrea Thökölyja, i sa svojim muževima se u istočnim dijelovima Ugarske borila protiv tiranije s Habsburškog dvora. Umrla je 18. siječnja 1703. godine u Nikomediji, današnjem Izmitu, gradu istočno od Carigrada (Istanbula).
Tijelo Petra Zrinskoga je, zajedno s tijelom Frana Krste Frankopana, bilo najprije pokopano u Bečkom Novom Mjestu, a danas se nalazi u Zagrebačkoj katedrali.
Godine 1907. Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" pronašli su kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, a 28. travnja 1919. godine hrvatski rodoljubi njihove su ostatke prenijeli i 30. travnja 1919. godine pokopali u zagrebačkoj katedrali.[5]
Pismo Petra Zrinskoga supruzi[uredi VE | uredi]
Noć prije pogubljenja Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan napisali su oproštajna pisma svojim suprugama, Ani Katarini Zrinski i Juliji Naro Frankopan. Fran Krsto Frankopan napisao je svoje pismo supruzi Juliji Naro na talijanskome jeziku, pošto mu je supruga bila Talijanka, a Petar Zrinski svojoj supruzi Ani Katarini, hrvatskoj banici i spisateljici, na hrvatskome jeziku.[6] Oproštajno pismo utamničenog Petra Zrinskoga napisano svojoj voljenoj Katarini, započeto riječima "Moje drago Zercze" (srce), jedan je od najpotresnijih tekstova koji je ikada nastao na hrvatskome jeziku.[6] Jedno je od najljepših pisama toga doba. Tražeći knjige za svoje djelo o suvremenim prijevodima pisma, priređivač Dražen Budiša pronašao je knjige u kojima je pismo Petra Zrinskoga prevedeno s hrvatskoga jezika na njemački, talijanski, latinski, nizozemski, engleski, francuski i španjolski jezik i jedan rukopis u kojemu je prijevod toga pisma na mađarski jezik.[7] Izvornik pisma čuva se u pismohrani Zagrebačke biskupije i jedan je od prvih hrvatskih tekstova preveden na brojne europske jezike.[7]
Moje drago Zercze ↓1 | Moje drago serce ↓2 |
---|---|
Groff Zrini Petar |
Groff Zrini Petar[8] |
Zanimljivosti[uredi VE | uredi]
- Hrvatski istraživač Dragutin Lerman za vrijeme ekspedicije u porječju Konga 1893. godine otkrio je, na rijeci Couilou (Kwilu), vodopade kojima nadjenjuje ime Slapovi Zrinski, (Zrinski Chutes),[9] koje nose i danas.
- Grof Petar Zrinski 1665. godine ozdravio je u Rogaškoj Slatini pa je nakon toga izvor Rogaške mineralne vode postao poznatim.[10]
Poveznice[uredi VE | uredi]
Bilješke[uredi VE | uredi]
↑1 Prijepis pisma prema izvorniku koji se čuva u Arhivu zagrebačke nadbiskupije. Kaligrafski.[11]
↑2 Prema današnjem načinu pisanja.[11]
Izvori[uredi VE | uredi]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Petar IV. Zrinski, Hrvatska enciklopedija, LZMK, pristupljeno 31. prosinca 2015.
- ↑ Petar Zrinski. Moje drago srce: pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, pripremio Dražen Budiša, likovno i grafički oblikovao Frane Paro, 3. izd., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 31.
- ↑ 3,0 3,1 Hrvoje Gračanin: Petar Zrinski s 2000 krajišnika potukao 8000 Turaka i - kažnjen, Večernji list, 4. srpnja 2010.
- ↑ Petar Zrinski. Moje drago srce: pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, pripremio Dražen Budiša, likovno i grafički oblikovao Frane Paro, 3. izd., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., fusnota na str. 33.
- ↑ Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!:
- "1919. – Družba ekshumira posmrtne ostatke Zrinskog i Frankopana po drugi put, 28. travnja ih prevozi u Zagreb, a 30. travnja su svečano položeni u kriptu zagrebačke katedrale. Svečanost prijenosa i pokopa pretvorila se u pučko-hrvatsku svečanost, a 30. travnja je bio u Hrvatskoj blagdan. Štovanje kulta Zrinskih i Frankopana je nastavljeno.", HKV, 27. studenoga 2011., pristupljeno 21. lipnja 2017.
- ↑ 6,0 6,1 Petar Zrinski. Moje drago srce: pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, pripremio Dražen Budiša, likovno i grafički oblikovao Frane Paro, 3. izd., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 32.
- ↑ 7,0 7,1 Petar Zrinski. Moje drago srce: pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, pripremio Dražen Budiša, likovno i grafički oblikovao Frane Paro, 3. izd., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 33.
- ↑ Petar Zrinski. Moje drago srce: pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, pripremio Dražen Budiša, likovno i grafički oblikovao Frane Paro, 3. izd., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 8.-9.
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Lerman, Dragutin, pristupljeno 9. ožujka 2015.
- ↑ Rogaška i ljekovita mineralna voda, pristupljeno 9. ožujka 2015.
- ↑ 11,0 11,1 Petar Zrinski. Moje drago srce: pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, pripremio Dražen Budiša, likovno i grafički oblikovao Frane Paro, 3. izd., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 8.
Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]
- Hrvoje Petrić, Zrinsko-frankopanska urota, povijest.net
- Vladimir Kalsan, 30. travanj – dan pogibije Zrinskog i Frankopana, povijest.net
Prethodnik: | Hrvatski ban (1665. - 1670.) |
Nasljednik: |
Nikola Zrinski | Nikola III. Erdödy |
|