Prijeđi na sadržaj

Eugen Savojski

Izvor: Wikipedija
Eugen Savojski
Grb plemićke obitelji Savoya

Eugen Savojski (Pariz, 18. listopada 1663.Beč, 21. travnja 1736.), bio je princ, austrijski vojskovođa i državnik. Smatran je najvećim vojskovođom svoga doba. Potječe iz sporedne linije savojske dinastije.

Vojna karijera

[uredi | uredi kôd]

Uspon

[uredi | uredi kôd]

Studirao je matematiku i prirodne znanosti. Stupio je u austrijsku vojsku nakon neuspjelog pokušaja da bude primljen u francusku vojsku. Istaknuvši se u ratovima protiv Turaka kod Beča, Pešte i Beograda i protiv Francuza u Pijemontu postao je general, a 1693. i feldmaršal. Od 1703. do smrti bio je predsjednik Dvorskoga ratnoga vijeća / savjeta. Bio je isto toliko sposoban državnik i političar koliko i vojskovođa pa je imao veliki utjecaj na vođenje poslova u Austriji prve polovine 18. stoljeća.

Pobjede nad Osmanlijama

[uredi | uredi kôd]
Eugen Savojski

Njegove pobjede nad Turcima (predvođenim sultanom) kod Sente 1697., kod Petrovaradina 1716. i kod Beograda 1717. značile su prekid turskih osvajanja u Europi, a rezultati tih pobjeda, Karlovački odnosno Požarevački mir, kojima je Austrija stekla velike dijelove Hrvatske i Slavonije, Banat, današnju sjevernu Srbiju, dio Bosne, Vlaške, Ugarske i Erdelj, značili su učvršćenje Austrije u Podunavlju. Pobjede Eugena Savojskog nad Francuzima u Španjolskom nasljednom ratu (1701. – 1709.) značile su istodobno jačanje austrijskih pozicija u zapadnoj Europi, gdje je Francuska bila u prvom planu političkih zbivanja.

Srbija

[uredi | uredi kôd]

Znatno je utjecao na uređenje Srbije za vrijeme austrijske vladavine 1718.1739. U Beogradskoj tvrđavi ostala je kapija princa Evgenija, a donedavno su postojali i ostatci njegovoga dvora na Dorćolu u Beogradu.

Pohod na Sarajevo

[uredi | uredi kôd]

Šestoga listopada 1697. godine sa 6500 ratnika (4000 kopljanika, 2500 pješaka s puškama, 12 malih topova i dva mužara) krenuo je iz Osijeka i prešavši rijeku Savu kod Broda započeo kratkotrajni napad na Bosnu. Za jedanaest dana stigao je do Visokog koje je opljačkao i zapalio. Dne 22. listopada princ Eugen šalje u Sarajevo trubača i barjaktara, sa zahtjevom da se grad preda i izbjegnu žrtve. U pismu koje je uputio vlastima Sarajeva stoji:

Mi, Eugen Princ, vojvoda od Savoje i Piemonta, vitez zlatnog runa i generalni feldmaršal Negova Veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja, glavni zapovjednik jedne dragunske pukovnije i zapovjedni general glavne vojske Njegova Veličanstva, koja je u ratu s otomanskom Portom, ovim dajemo na znanje odličnim građanima i svim stanovnicima, da se, pošto smo Božjom milošću s istom ovom vojskom 11. rujna ove godine pobijedili velikog sultana u logoru kod Sente na Tisi, nalazimo ovdje u provinciji Bosni i da smo u blizini plemenite varoši Sarajeva, pošto smo pobjedničkim oružjem Njegovog carskog i kraljevskog Veličanstva, premilostivog našeg gospodara sretno osvojili sve pozicije i utvrde na koje smo naišli, i da uslijed toga naše dalje prodiranje tim manje ima zapreka, što smo već stigli do ravnice.

Kako nismo došli u ovu zemlju s namjerom da pravednom carskom oružju žrtvujemo još ljudske krvi, nego da i one koji traže milost i hoće da se pokore rimskom caru a ljubavlju i dobrotom pripazimo, odlučili smo se iz osobitih obzira prema Sarajevu da ovo pismo pošaljemo s napomenom, ako želite da se spasite od zla, da nam pošaljete jednoga ili više izaslanika, ali odmah, jer ćemo inače mi bez oklijevanja nastaviti svoj pohod, a onda nećemo ništa uvažiti, jer neće biti vremena za to, da se nanovo sporazumijevamo kada se sa svojom vojskom primaknemo bliže.

Ova naša opomena učinjena je u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži, i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštediti ni dijete u majčinoj utrobi jer je pripravljeno i teško topništvo.

Neka se nitko ne zavarava slabom nadom u otpor, jer se dobro još sjećamo koliko je osmanske krvi proliveno u ovom pohodu i kako je ovih prošlih dana postupano s onima koji su se oduprli našem moćnom oružju, tako da je i čehaja bosanskog paše morao pobjeći.

Mi ponavljamo svoju dobronamjernu opomenu i uvjeravamo vas da ćemo dati sigurnu pratnju i za ovamo i za tamo onima koje nam vi pošaljete.[1][2]

Nakon što je njegovo pismo ostalo bez odgovora, a trubač i barjaktar napadnuti i opljačkani,[1] princ Eugen zapovjeda napad na grad. Tijekom napada, grad je opljačkan i zapaljen. Zbog dolaska zime, austrijska vojska se vraća u Osijek. S njom je Bosnu napustilo oko 40.000 katolika. Oni su se naselili u opustošenoj Slavoniji nakon protjerivanja Turaka. Poslije tog egzodusa, katolici su postali najmanja vjerska skupina u Bosni, dok na drugo mjesto, iza muslimana, dolaze pravoslavci. Pohod na Sarajevo značio je kraj za sarajevsku katoličku četvrt.[3]

Belvedere

[uredi | uredi kôd]
Dvorac Belvedere, bečka rezidencija Eugena Savojskog

Potkraj života sudjelovao je s manje uspjeha i u Ratu za poljsku baštinu. Neko vrijeme bio je carski namjesnik u Italiji i Flandriji. U svom dvorcu Belvedere (tal.: "lijep vidik") u Beču skupio je vrijednu zbirku umjetničkih djela i veliku knjižnicu. Porijeklom Talijan, po odgoju Francuz, postao je jedna od najistaknutijih osoba u Austriji, ratujući pod devizom "Austrija iznad svega".

Belje

[uredi | uredi kôd]

Godine 1697. austrijski car Leopold I., u skladu s tadašnjim običajima, a za posebne zasluge u pobjedi nad Turcima kod Sente, podario mu je imanje u južnoj Baranji. U sklopu imanja nalazilo se 13 sela, kojima je kasnije dodano još 6 sela, površine oko 800 km². Za sjedište imanja vlasnik je izabrao selo Bilje, gdje je između 1707. i 1712. sagradio Dvorac. Cijelo imanje dobilo je ime Belje po mađarskom izgovoru imena tog sela (Bellye).

Poslije smrti Eugena Savojskog, koji je bio neženja i nije imao izravnih nasljednika, počev od 1736. pa do kraja Prvog svjetskog rata, Belje je bilo naizmjenično u vlasništvu austrijskog dvora i pojedinih pripadnika njegovog plemstva.

Napomene

[uredi | uredi kôd]
  • U svim konzultiranim hrvatskim enciklopedijama i leksikonima Eugen Savojski je naveden pod tim imenom. Međutim, u "Glasu Slavonije" i u povijesnim knjigama nekih autora (npr. Davorina Taslidžića) ispred imena Eugen dodaje se ime Franjo, a prezime se piše i u obliku Savoyski.
  • Eugena Savojskog spominje i Anto Gardaš u svom romanu Duh u močvari (str. 161): "Kad su ga na Bečkom dvoru zapitali što želi kao nagradu za pobjedu nad Turcima, odgovorio je da bi želio posjed u Baranji poznat pod imenom Kopački rit. I dobio ga je. Tu nedaleko sagradio je dvorac..."
  • Roman Bizarij Jasne Horvat (Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.) donosi priču Zaključne veze sestrične princa Eugena od Savoje i Pijemonta, a u kazalu likova na samom kraju romana i životopis Eugena od Savoje. O Eugenu od Savoje Jasna Horvat navodi Eugenovu strast za stvaranjem (Bizarij, str. 269.): "Dvadesetih godina Osijekom je harala kuga. Eugen je držao, otpor ovoj epidemiji može pružiti jedino život u uzgonu. Kada je bolesti podlegnuo general Petrash, Eugen je naložio izgradnju zgrade vojnog zapovjedništva – Generalatshausa, a kasnije i vojarne – Generalatkasserne na sjevernoj strani glavnog tvrđavskog trga. Tugu je pokazivao sebi svojstvenim načinom... Kašljao je i zidao..."
  • Ista autorica opisuje smrt Eugena od Savoje (Bizarij, str. 270.): "Umro je kada su u godini njegova rođenja 1663. posljednje dvije brojke sljedećeg stoljeća zamijenile mjesto. Bio je 21. dan mjeseca travnja 1736. godine i on je noć proveo s Mađaricom Eleonorom igrajući karte. Ujutro je uz njega, već hladnog i ukočenog, pronađen rukopis pod nazivom Kvadrat sedmica. Po nekim nagađanjima, Eugen je samome sebi bacao tarot. U šaci je čvrsto stiskao nekoliko karata, među njima i Opsjenara, najavu novog u životu i simbola ravnoteže elementarnih sila kontroliranih umom."
  • Poema Ars Eugenium Jasne Horvat (Institut Adnizet, Osijek, 2018.) poetski je monodramski prikaz Eugena Savojskog. Poemu Ars Eugenium uglazbio je Luka Gotovac, ispjevao i odglumio Filip Sever, a režirao Robert Raponja.
  • Roman OSvojski Jasne Horvat (Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.) u cijelosti je posvećen Eugenu Savojskom i njegovim suvremenicima. Roman OSvojski dobitnik je Nagrade Josip i Ivan Kozarac za proznu knjigu 2019. godine


Jezik Ime Eugena Savojskog
bošnjački Eugen Savojski
češki Evžen Savojský
danski Prins Eugen af Savoyen
engleski Prince Eugene of Savoy
francuski (François) Eugène de Savoie-Carignan ili François-Eugène, prince de Savoie-Carignan
hrvatski Eugen Savojski
japanski プリンツ・オイゲン
mađarski Savoyai Jenő
nizozemski Eugenius van Savoye
norveški Eugene av Savoie
njemački Eugen von Savoyen ili Franz Eugen, Prinz von Savoyen-Carignan
poljski Eugeniusz Sabaudzki
rumunjski Eugen de Savoia
ruski Евгений Савойский
slovački Eugen Savojský
slovenski Evgen Savojski
srpski Eugen Savojski (Еуген Савојски) ili Evgenij Savojski ili Evgenije Savojski
španjolski Eugenio de Saboya ili Francisco Eugenio, Principe de Saboya-Carignan
švedski Eugen av Savojen
talijanski Eugenio di Savoia
vijetnamski Eugene xứ Savoy

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  • "Opća enciklopedija JLZ" (2 C-Fob), Zagreb, 1977.
  • "Enciklopedija Jugoslavije" (4 E-Hrv), Zagreb, 1986.
  • "Belje. Tvornica šećera. 75", Šećerana, 1986.
  • "Mala enciklopedija Prosveta" (1 A-J), Beograd, 1978.
  • EON, HER
  • "Vremeplov", Glas Slavonije, 86, 27271, 43 - Osijek, 12. listopada 2006.
  1. a b [1] Hamdo Čamo, "Upad Eugena Savojskog u Bosnu i spaljivanje grada Sarajeva 1697. godine", (pristupljeno 25. rujna 2016.) (boš.)
  2. Vlado Jagustin, svećenik, Uzrok nestanka modričkog samostana u ratu 1683.-1699. god., garevac.net, 20. veljače 2010., pristupljeno 9. prosinca 2018.
  3. Furaj.ba Crkva svetog Ante Padovanskog na Bistriku (pristupljeno 7. prosinca 2017.) (boš.)

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Eugen Savojski