Jovan Rašković

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Jovan Rašković

Jovan Rašković (Knin, 5. srpnja 1929. - Beograd, 29. srpnja 1992.) bio je psihijatar i političar iz Hrvatske. U Zagrebu je studirao elektrotehniku i medicinu, doktorirao neuropsihijatriju, bio profesor na sveučilištima u Zagrebu i Ljubljani, član Medicinske akademije Hrvatske te Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU).[1] Autor je knjiga Narcizam (1988), Zločin i krivnja (1990), Luda zemlja (1990), Depersonalizacija (1991).[2]

Osnovao je Srpsku demokratsku stranku koja je od 1990. do 1992. djelovala na području Hrvatske, okupljajući njezino srpsko stanovništvo. Jednim je od zagovornika i ideologa srpske pobune u Hrvatskoj. Iako je priznavao suverenitet hrvatskoga naroda i Hrvatske, tražio je priznanje suverenitet srpskoga naroda u Hrvatskoj.[3] Bio je potpredsjednik Hrvatskoga sabora,[kada?] a ponudu da bude potpredsjednik vlade odbio je jer se time ne bi mogla „nadoknaditi ravnopravnost srpskoga naroda.[3]

Na početku zaoštrene krize u SFR Jugoslaviji 1989. i 1990. godine slovi kao duhovni vođa krajinskih Srba.[1] Tada je putovao po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, okupljao Srbe i psihološki ih pripremao na rat. Zastupao je teze da su Srbi stvoreni „da budu vladari”, Hrvati „vezani za kastraciju”, a Muslimani „fiksirani na analnu fazu”.[4][5]:99 Često je ponavljao i evocirao ustaške zločine i kako stvarne, tako i nestvarne pokolje, koji ih tobože čekaju i u novoj državi, u svrhu psihološke priprave i opravdanja za buduće zločine.[provjeriti] Tada su pripremani budući ratni zločini, etničko čišćenje, preseljenja stanovništva, pljačke i sl., a u konačnici i rat.[nedostaje izvor]

Uvidjevši da u Bosni i Hercegovini ne postoji stranka slična njegovoj, nagovorio je svoga kolegu psihijatra Radovana Karadžića na bavljenje politikom.[nedostaje izvor][s en.wiki] Kad su ga u svibnju 1990. upitali tko mu je najveći uzor ili mentor, Karadžić je istaknuo upravo Raškovića.[4]

S vremenom Rašković gubi podršku u svojoj stranci, a preuzimaju je radikali s potporom iz Beograda.[1] Politiku je napustio nakon incidenta na Plitvicama na Uskrs 1991. i otišao živjeti u Beograd.[1] Nedugo prije smrti izjavio je da se smatra odgovornim za potpaljivanje srpskog nacionalizma[4] i emocionalne vatre u srpskom narodu, ne samo u Hrvatskoj.[3]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c d Jovan Rašković. vecernji.hr. Večernji list. Pristupljeno 18. ožujka 2021.
  2. Hrvatska enciklopedija: Rašković, Jovan. enciklopedija.hr. Pristupljeno 18. ožujka 2021.
  3. a b c Domagoj Knežević. 2. svibnja 2011. Srpska demokratska stranka od osnivanja do konstituiranja prvoga višestranačkog Sabora. Časopis za suvremenu povijest. 43 (1): 7–24. Pristupljeno 18. ožujka 2021.
  4. a b c M. Cherif Bassiouni; Peter M. Manikas. 28. prosinca 1994. »Annex IV: The policy of ethnic cleansing« u Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992) Inačica izvorne stranice arhivirana 24. veljače 2021. ISBN 9781780685038
  5. Weine, Stevan M. 1999. Jovan Raskovic's Fall and the Ascendance of Serbian Nationalism. When history is a nightmare: lives and memories of ethnic cleansing in Bosnia-Herzegovina. Rutgers University Press. New Brunswick, N.J.. ISBN 0-8135-2675-2