Srpska akademija znanosti i umjetnosti

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Zgrada SANU u Beogradu

Srpska akademija znanosti i umjetnosti (srp.: Српска академија наука и уметности, САНУ), najviša srpska znanstvena ustanova, sa sjedištem u Beogradu. Razvila se iz Družstva srbske slovesnosti (1842.-1864.) i Srpskog učenog družstva (1864.-1892.). Godine 1841. objavljen je Ustav Družstva srbske slovesnosti, a 1842. postavljeni su prvi članovi. Glavni cilj Društva bilo je usavršavanje srpskog jezika i širenje znanosti. Društvo je izdavalo Glasnik Družstva srbske slovesnosti (izašlo 17 knjiga) i Zasebn izdanja (popularno-znanstvenog karaktera). Od 10. broja Glasnika rasprave su pisane Vukovim pravopisom. Ukazom od 5. travnja 1887. postavljeno je u Srbskoj kraljevskoj akademiji prvih 16 članova, a prvi je njen predsjednik Josip Pančić. Akademija se tada dijelila u 4 reda: Akademija prirodnih nauka, nauka filozofskih, nauka društvenih i nauka umjetnosti. Poslije oslobođenja, sredinom 1947. promijenjen je naziv Akademije u Srpska akademija nauka, a od 1960. naziva se Srpska akademija nauka i umetnosti.

Akademija se danas dijeli na 7 odjeljenja:

  • prirodno-matematičkih nauka
  • tehničkih nauka
  • medicinskih nauka
  • literature i jezika (jezika i književnosti)
  • društvenih nauka
  • likovne i muzičke umetnosti
  • istorijskih nauka (od 1971.)

Članovi su akademici i dopisnici, kao i počasni članovi. Najviši je organ Akademijina Skupština. Po novom zakonu Akademija je radna ustanova, za razliku od negdašnje, uglavnom reprezentativne i izdavačke ustanove.


Uloga SANU-a u velikosrpskom pokretu[uredi VE | uredi]

Memorandum SANU je plan po kojem bi se stvorila Velika Srbija

Ovaj dokument je stvorila SANU kao strateški program srpske inteligencije. Memorandum SANU je odredio smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije. Ovaj dokument bio je objavljen u javnosti preko novina "Večernje novosti" u dva nastavka 24. i 25. rujna 1986.

Drugi Memorandum SANU u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa ("Načertanije",Srbi svi i svuda,Homogena Srbija..) samo je moderniziran za svoje vrijeme. Ponajviše je usmjeren na saniranju štete što ga je velikosrpskom projektu i ugledu Srbije nanijela neuspješna agresija na Hrvatsku i BiH, neuspješno dekonstituiranje Kosova. Za izvršenje ovog memoranduma naglašena je misija Srpske pravoslavne crkve.

Izdavačka djelatnost[uredi VE | uredi]

Glavna su izdanja Akademije

  • Glas (od 1887.)
  • Spomenik (od 1888.)
  • Godišnjak (od 1888.)
  • Spomenica (1888.).

Pojedina odjeljenja tiskala su svoja posebna izdanja:

  • Geologija Srbije
  • Osnova za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije
  • Dubrovačka numizmatika
  • Dušanov zakonik
  • Daničićev zbornik
  • Svetosavski zbornik
  • Srpski etnografski zbornik
  • Život i običaji narodni
  • Zbornik za istoriju, književnost i jezik srpskog naroda (hrv. Zbornik za povijest, književnost i jezik srpskog naroda)

Jedan od pothvata Akademije je pokretanje Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, od kojega je do 2014. objavljeno 19 knjiga (A-petoglasnik). To je najveći rječnik srpskog jezika dosad napisan, no pravu sliku zamagljuje jer rječnik sadrži dosta jezične građe hrvatskog jezika. Srpski su znanstvenici izrazili veliko neslaganje i žaljenje što rječnik ne nosi srpsko ime, nego nepotrebno nosi političko ime koje nikoji govornik srpskog ne koristi za srpski jezik. Dok dio srpskih znanstvenika građu jezika svojata isključivo za srpski jezik, premda sadrži veliki korpus riječi hrvatskog jezika i crnogorskog jezika, dio je zadržao ovo nepromišljeno anakrono ime jer premda smatraju bitnim promijeniti ime, smatraju da bi upali u polemike, da bi se podigla velika prašina i da bi SANU bila optužena da je pokrala riječi iz srodnih slavenskih jezika ili bi se morao poduzeti treći i najrealniji korak, čišćenje rječnika od te građe. [1] Srpski znanstvenici upozoravaju na promašenost pisanja i nakon pola stoljeća izlaženja, ne obazirući se na nekoliko propalih srpskih država u međuvremenu. Akademik Dragoslav Mihailović zapazio je da bi možda Srbima bilo pametnije brinuti se o srpskom jeziku, no njegova opaska nije naišla na razumijevanje drugih beogradskih serbokroatistički zadojenih akademika.[2]

Arhivi[uredi VE | uredi]

Akademija ima i svoj Arhiv, u kojem se nalaze stare povelje, rukopisi i stare tiskane knjige, turski i arapski rukopisi i dokumenti i dr.

  1. (srp.) B. Đorđević: Večernje novosti Tomovi nepostojećeg jezika, 8. listopada 2015. Pristupljeno 28. listopada 2016.
  2. Igor Žic: Nepodnošljiva lakoća prešućivanja, Vijenac br. 503, 13. lipnja 2013. Pristupljeno 28. listopada 2016.