Jovan Skerlić

Izvor: Wikipedija
Jovan Skerlić

Rođenje Beograd, 8. kolovoza 1877.
Smrt Beograd, 3. svibnja 1914.
Zanimanje književni povjesničar
književni kritičar
političar
Književne vrste publicistika
književna kritika
Portal o životopisima

Jovan Skerlić (Beograd, 8. kolovoza 1877.Beograd, 3. svibnja 1914.), bio je srpski književni povjesničar i kritičar.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Gimnaziju i Veliku školu završio je u Beogradu (1899.), a studirao je u Lausannei, Parizu i Münchenu. Godine 1905. izabran je za izvanrednog profesora srpske književnosti na Beogradskom univerzitetu.[1] Od 1905. do 1914. urednik je Srpskog književnog glasnika, a od 1912. do smrti narodni poslanik.[1] Skerlić je, svojim književnim i javnim radom u 20. stoljeću, znatno utjecao na razvoj srpskog književno-kulturnog i nacionalno-političkog života.

Književni rad[uredi | uredi kôd]

Skerlić je kao književni povjesničar znatno pridonio u izučavanju srpske književnosti 18. i 19. stoljeća. Kao književni kritičar on je pristaša ruske realističke kritike 19. stoljeća i francuske pozitivističko-sociološke škole, zahtijevajući od književnosti da utilitaristički služi osnovnim demokratsko-progresivnim idealima društva i čovječanstva. Zato je osobitu važnost i polagao idejnom sadržaju, a ne umjetničkoj obradi književnog djela i zato će mu "proza biti milija od stiha, sadržaj od oblika, etička emocija od estetičke" (Antun Gustav Matoš).

Politički rad[uredi | uredi kôd]

Svoj politički rad Skerlić je otpočeo kao socijalist. Oduševljavajući se Svetozarom Markovićem i Vasom Pelagićem, još je kao mlad student pristupio socijalističkom pokretu, razvijajući znatnu aktivnost u Srpskoj socijal-demokratskoj stranci od njezina osnutka do 1905., kada je na 3. kongresu bio isključen iz stranke zajedno s tzv. grupom sindikalista, koja se nije slagala sa stranačkom politikom prema buržoaskoj oporbi i prema sindikatima. Nakon toga je, izjavivši da će cijeloga života ostati socijalistom, postao vođa lijevog republikanskog krila Samostalne radikalne stranke. U desetljeću prije Prvog svjetskog rata on je, uz Franu Supila i Vasu Stajića jedan od glavnih ideologa Jugoslavenske nacionalne omladine i odlučni pobornik srpsko-hrvatske književnosti i narodnog jedinstva, zalažući se da i Srbi prihvate latinicu i ocjenjujući pozitivno i s najviše razumijevanja na srpskoj strani Antu Starčevića i politiku Stranke prava.

Djela[uredi | uredi kôd]

Nepotpun popis:

  • Pogled na današnju francusku književnost, 1902.
  • Uništenje estetike i demokratizacija umetnosti, 1903.
  • Jakov Ignjatović: književna studija, 1904.
  • Omladina i njena književnost, 1906.
  • Vojislav J. Ilić: književna studija, 1907.
  • Pisci i knjige, 1-9, 1907. – 1926.
  • Francuski romantičari i srpska narodna poezija, 1908.
  • Istorijski pregled srpske štampe, 1791-1911, 1911.
  • Istorija nove srpske književnosti, 1912.
  • Današnji srpsko-hrvatski nacionalizam, 1913.
  • Eseji o srpsko-hrvatskom pitanju, prir. Vladimir Ćorović, 1918.
  • Svetozar Marković, njegov život, rad i ideje, 1922.
  • Srpska književnost u 17 veku, 1923.
  • Srpska književnost u 18 veku, 1923.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Proleksis enciklopedija: Skerlić, Jovan, preuzeto 5. veljače 2012.