Socijalizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
 v · r · u 
Socijalizam
Red flag II.svg
Slika Vladimira Iljiča Lenjina, od Isaaka Brodskog. Pri kraju I. svjetskog rata ruski komunisti na čelu sa V. I. Lenjinom Oktobarskom revolucijom dolaze na vlast. Ubrzo ustrojavaju prvu totalitarističku državu koja svoj status velike sile koristi za "izvoz" svojeg društvenog sustava širom svijeta.

Socijalizam je društveno-ekonomski sistem karakteriziran društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i kooperativnim upravljanjem ekonomije, također se koristi kao ime za političku teoriju i pokret čiji je cilj uspostava takvog sistema. "Društveno vlasništvo" se može odnositi na kooperativna poduzeća, zajedničko vlasništvo, državno vlasništvo, pravo građana na pravičnost ili na kombinaciju navedenog. Postoji više varijanti socijalizma i nema jedinstvene definicije koja ih sve obuhvača. Drukčije su po pitanju društvenog vlasništva koje zagovaraju, po stupnju oslanjanja na tržišnu ili plansku ekonomiju, po organizaciji upravljana proizvodnim ustanovama i ulozi države u izgradnji socijalizma.

Socijalistička ekonomija se zasniva na principu proizvodnje za uporabu, te izravnog zadovoljavanja ekonomskih potražnji i ljudskih potreba, predmeti se vrednuju po njihovoj upotrebnoj vrijednosti, suprotno principu proizvodnje za profit i akumulaciji kapitala. U tradicionalnoj koncepciji socijalističke ekonomije koordinacija, računovodstvo i vrednovanje se izvode u naturi (upotrebom fizikalnih veličina), po općim fizikalnim veličinama ili po izravnom mjerenju radnog vremena umjesto financiskog obračuna. Za raspodjelu učinka predložena su dva alternativna principa: za svakoga prema njegovom doprinosu i od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama. Opravdanost, izvedivost, te točan način dodjeljivanja i vrednovanja sredstava teme su debate o socijalističkoj računici.

Socijalistički pokret obuhvača raznolik niz političkih filozofija. Temeljne podjele uključuju reformizam nasuprot revolucionarnom socijalizmu i državni socijalizam nasuprot libertarijanskom socijalizmu. Državni socijalizam poziva na nacionalizaciju industrije i drugih institucija, plansku ekonomiju i državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Libertarijanski socijaliza poziva na decentraliziran način direktne demokracije kao što su slobodarske općine, skupovi građana, sindikati i radnički savjeti opće anti-autoritativnog stava. Iako sve tendencije socijalizma smatraju sebe demokratskima, izraz "demokratski socijalizam" se koristi kako bi istakao važnost demokratskog procesa i političkog sustava kod svojih zagovornika, u odnosu na druge socijalističe tendencije koje smatraju nedemokratskima. Neki socijalisti su usvojili cilje drugih društvenih pokreta, kao što su environmentalizam, feminizam i liberalizam.

Moderni socijalizam razvio se u 18. stoljeću, potječe iz intelektualnog i radničkog političkog poreta koji je kritizirao utjecaj industrijalizacije i privatnog vlasništva na društvo. Buđenje republikanizma u američkoj revoluciji 1776. i buđenje egalitarizma u francuskoj revoluciji 1789. pritječu u uspon socijalizma kao posebnog političkog pokreta na prijelazu stoljaće. U početku se "socijalizam" onosio na brigu za društvene probleme kapitalizma bez obzira na rješenje tih problema. Međutim, krajem 19. stoljeća, nakon vala revolucionrnih pokreta, "socijalizam" se počeo značajno protiviti kapitalizmu i zagovarati postkapitalistički sistem zasnovan na nekom obliku društvenog vlasništva. Tijekom tog vremena, njemački filozof Karl Marx i njegov suradnik Friedrich Engels izdali su djelo kritizirajući utopijki aspekt suvremenog socijalističkog smjera i primjenili materijalističko shvaćanje socijalizma kao fazu razvoja do koje će doći putem socijalne revolucije potaknute rastućim i neprijateljskim odnosima klasa unutar kapitalizma. Unutar ovog vala protivljenja kapitalizmu pojavljuju se i druge manje ili više komplementarne tendencije kao što su anarhizam, komunizam, socijaldemokracija i kasnije spajanje socijalizma s anti-imperijalističkim i anti-rasističkim borbama diljem svijeta. Socijalizam je postao najutjecaniji svijetski pokret i političko-ekonomski pogled na svijet 20. stoljeća. Mnogi anarhisti, socijalisti i marksisti tvrde da Sovjetski Savez nije uspostavio socijalizam, nego državni kapitalizam. Danas socijalističke partije i ideje ostaju politički snažne s različitim stupnjevima moći i utjecaja na svim kontinentima, i vode vlade u mnogim zemljama.

Marksistička definicija socijalizma[uredi VE | uredi]

Socijalizam je društveno-ekonomska formacija koja nastupa nakon revolucionarnog obaranja kapitalizma (eksproprijacije) i koja - prema marksističkoj viziji - čini prijelazno razdoblje iz klasnog društva u besklasno. U socijalističkom načinu se nastoji ukinuti privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju: marksisti smatraju nepotrebnim i škodljivim postojanje klase vlasnika, koja "monopolizira" sredstva za proizvodnju (marksisti promatraju čitavu klasu vlasnika kao jedno društveno tijelo) i prisvaja dio proizvoda što ga stvara druga klasa (marksisti su usredotočeni na radničku klasu, seljaštvo kao predindustrijska klasa ih manje interesira); postojanje kakve vlasničke klase čini bitnu sastavnicu kapitalizma. Sva osnovna sredstva za proizvodnju trebaju se, smatraju pobornici socijalizma, nalaziti u općedruštvenom vlasništvu. Višak proizvoda (profit), stvoren pomoću tih općedruštvenih sredstava za proizvodnju, također treba predstavljati općedruštveno vlasništvo.

Kritičari upozoravaju da pripadnici vladajućeg sloja okupljenog u komunističku partiju u socijalističkom sustavu - monopolizira kako političku, tako i gospodarsku vlast. U praksi nije zabilježen baš niti jedan slučaj socijalističke zemlje bez takvog komunističkog monopola, i bez značajne socijalne privilegiranosti (pristup atraktivnim radnim mjestima, stručnom napredovanju, boljim stanovima i kućama, elitnom školovanju, mogućnosti putovanja po svijetu, čak i liječenju u boljim medicinskim ustanovama) pripadnika komunističke elite; pri tome je opaženo da osobito komunisti na višim hijerarhijskim razinama uspješno prenose svoj socijalni status na članove svoje obitelji. Za razliku od kapitalista, komunisti se nisu pokazali toliko usmjerenima na uvećavanje ekonomske uspješnosti, nego u prvom redu na održavanje političke vlasti.

Socijalizam u novom vijeku[uredi VE | uredi]

Socijalizam je bio politički pokret posve drukčiji od konzervativizma i liberalizma. Socijalisti su smatrali da će pravedno društvo nastupiti tek onda kada se poboljša položaj tvorničkih radnika. Smatrali su da se to ne može ostvariti političkom borbom na izborima i u parlamentu. Tvrdili su da će radnicima biti bolje tek kad sami postanu vlasnici tvornica u kojima rade. Pritom su se socijalisti podijelili u dvije suprotstavljene skupine. Socijalisti utopisti tvrdili su da će tvorničari, kada shvate kako je položaj radnika očajan, dobrovoljno prepustiti vlasništvo nad tvornicama. Socijalisti marksisti sumnjali su da će vlasnici predati tvornice radnicima dobrovoljno. Stoga je Karl Marx, osnivač marksističke grane socijalizma, razradio plan prema kojem će radnici predvođeni komunistima revolucijom osvojiti vlast u državi, a tek onda promjeniti vlasničke odnose.

Prema Marksistima, nakon revolucije treba uslijediti tzv. diktatura proletarijata, u kojoj tzv. "elita radničke klase" - zapravo članovi Komunističke partije - bez nepotrebnih skrupula treba obračunati s tzv. "klasnim neprijateljima". U praksi zemalja koje su faktično imale takve dugotrajne komunističke vladavine (tako do danas na Kubi i u Sjevernoj Koreji) se kao klasne neprijatelje sagledava (i progoni) tvorničare, bankare, velike i srednje trgovce, imućnije obrtnike, ribare i seljake; također i službenike vjerskih zajednica i intelektualce koji se idejno ne slažu sa marksizmom. U relativno kratkom vremenu nakon preuzimanja vlasti u pojedinoj zemlji, "radnička vlast" se s "klasnim neprijateljem" u pravilu obračunava uz korištenje revolucionarnog terora; kasnije se koriste pravne mjere - od masovne eksproprijacije imovine do slanja političkih oponenata u zatvor; u najblažim slučajevima sprječavanjem zapošljavanja, sprječavanjem napredovanja u službi (npr. profesor koji nije član komunističke partije ne može postati direktor škole, novinar koji nije član komunističke partije ne može postati urednik, "nepodobni" radnici ne mogu dobiti zaposlenje na razini svoje stručne spreme, "nepodobni" gimnazijalci ne mogu upisati fakultet i sl.), te onemogućavanjem djelovanja režimu nesklonih umjetnika (te politički "nepodobni" književnici ne mogu objavljivati knjige, "nepodnobni" slikari ne mogu održavati izložbe) i znanstvenika (kojima se onemogućuje stjecanje akademskih zvanja i objavljivanje znanstvenih radova). Sve socijalističke zemlje bile su (tj., i danas jesu) ustrojene kao totalitarni režimi. Njemački istraživači razdoblja DDR-a dobro su dokumentirali korištenje metode "Zersetzung" ("kvarenje"), gdje se od 1970.- ih godine protiv disidenata umjesto primjene pravnih mjera sustavno koristilo razne mjere psihološkog zlostavljanja (npr. bi agenti ulazili u stan i mijenjali raspored slika na zidu, ili bi se namjerno prisluškivalo telefonske razgovore na način da se prilikom telefoniranja čuju neobični zvukovi), podmetanje pogrešnih lijekova, unošenje razdora u odnose s bliskim osobama, učestalih premještanja i insceniranja raznih problema na radnom mjestu; cilj je bio da se određena osoba ili grupa obeshrabri, da se kompromitira njena socijalna uvjerljivost i učini je nesposobnom za opoziciju režimu.

Prve dvije zemlje sa socijalističkim društvenim ustrojem bile su Sovjetski Savez (1918. godine) i Mongolija (1924. godine). Na početku II. svjetskog rata je Sovjetski Savez slijedom Pakta Molotov-Ribbentropp u suradnji sa Hitlerom zauzeo nekoliko manjih država na istoku Europe (Litva, Letonija, Estonija, Moldavija) i gotovo polovicu Poljske, i ondje odmah zaveo socijalistički državni poredak. Neposredno nakon II. svjetskog rata je socijalizam nametnut u nizu europskih zemalja iz kojih je 1945. godine Crvena armija potisnula nacističke okupatore; potom su u nekoliko narednih desetljeća u nizu zemalja Trećeg svijeta - od Kine i Vijetnama do Mozambika i Etiopije - provedene komunističke revolucije nakon kojih je u znatan dio svijeta uveden socijalizam.

Od 1990. godine cijeli niz zemalja odustaje od socijalizma - te se čak i Sovjetski Savez raspada na više država od kojih zacijelo jedino Bjelorusija pokazuje stanovitu privrženost socijalizmu. U najmnogoljudnijoj socijalističkoj zemlji Kini na vlasti je još uvijek Komunistička partija, ali uz ekonomiju koja je u sve većoj mjeri kapitalistički organizirana.

Hrvatska je - pod imenom "Socijalistička Republika Hrvatska" i kao dio federativne Jugoslavije, bila pod socijalističkom/komunističkom vladavinom od 1945. do 1990. godine.

Mnogobrojne političke grupe širom svijeta i danas pokazuju odlučnu privrženost idejama socijalizma, te evidentni neuspjeh socijalističkih zemalja iz prošlosti (i današnjice) da svoje gospodarske i političke sustave ustroje na način da mogu parirati kapitalističkim zemljama smatraju tek posljedicom loših i neuspješnih politika - a ne posljedicom fundamentalne pogrešnosti ideje da se može organizirati uspješno društvo utemeljeno na gospodarstvu bez privatnog vlasništva.

Osude socijalističkih režima, kao totalitarnih[uredi VE | uredi]

Parlamentarna skupštine u Vijeća Europe je Rezolucijom VE 1481/2006 od 25. siječnja 2006. godine osudila zločine socijalističkih režima iz 20. stoljeća, kao totalitarnih. U toj osudi se izrijekom spominju "masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima ... (koja su) djela nasilja uključila individualna i kolektivna pogubljenja, kao i smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropstvo, prislini rad i druge oblike masovnog psihičkog terora".

Hrvatski sabor je iste godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.[1]; tu se navodi: "Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava."

U Hrvatskoj[2] i u većini drugih europskih država[3] obilježava se 23. kolovoza kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima - među koje se ubrajaju i sve zemlje sa socijalističkim vladavinama.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Vidi još:[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Stjepan Haladin: "Osnove marksizma za srednje škole" (Školska knjiga - Zagreb, 1979. godine)



Society.svg

Nedovršeni članak Socijalizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

  1. Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., "Narodne novine" 76/2006
  2. Hrvatski sabor: "23. kolovoza - Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima", pristupljeno 25.8.2014.
  3. Deklaracija Europskog parlamenta o danu sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma 2.4.2009.