Judita ubija Holoferna (Artemisia Gentileschi)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
GENTILESCHI Judith.jpg
Judita ubija Holoferna
Artemisia Gentileschi, oko 1614.-1620.
ulje na platnu
199 × 162,5 cm
Uffizi, Firenca
Portal: Likovna umjetnost

Judita ubija Holoferna (talijanski: Giuditta che decapita Oloferne ) je najpoznatije ulje na platnu prve značajne europske slikarice, Artemisie Gentileschi.

Ova slika prikazuje temu iz Knjige o Juditi iz Starog zavjeta. U njoj se opisuje kako je asirski kralj Nabukodonosor II. poslao svog generala Holoferna da opustoši Judeju. Židovska udovica Judita, čista i plemenita srca, jako pobožna i bogobojazna, pretvarala se da je dezerter i otišla u njegov šator da ga zavede. Ona ga je opila do besvijesti, a potom mu njegovim mačem odsjekla glavu. S njegovom glavom u torbi, Judita je pobjegla natrag. Nakon što su Židovi izložili Holofernovu glavu s gradskih zidina, Asirci su se u strahu razbježali. Iako su ovu temu naslikali brojni slavni slikari prije nje, Boticelli, Giorgione, Titian, Rembrandt, Peter Paul Rubens i osobito Caravaggio; nitko poput nje nije uspio prikazati dramatičnije i nasilnije. Naime, Artemisia je prikazala baš trenutak u kojemu Judita zasijeca Holofernov vrat, a nasilje je vješto pojačano dramatičnom tenebrističkom (ekstremni kjaroskuro) obradom svjetla i sjene i energičnim vijugavim naborima draperija[1].

Artemisia nije bila cijenjena u svoje vrijeme, ali se danas smatra jednom od najznačajnijih figura talijanskog baroka. U devetnaestoj godini silovao ju je njezin učitelj slikanja, Agostino Tassi. Nakon toga, čekalo ju je dugo suđenje u kojem se morala dokazati kao djevica. O ovom dramatičnom suđenju u kojem je Artemisia ponižena postoji dokumentacija i danas, te se često uzima kao simbol nasilja koje su žene morale podnositi stoljećima. Kako bi dokazala nevinost i sačuvala “čast”, udala se za porodičnog prijatelja. Nakon godinu dana se razvela i potpuno posvetila slikarstvu. Danas se njezini radovi smatraju jednima od najnaprednijih njezine generacije. U svom radu Artemisia je prebacila svoja iskustva na platno. Slikala je uglavnom biblijske junakinje u kojim možemo prepoznati njezine autoportrete. Tako je naslikala i ovo djelo, naslikano dva mjeseca poslije završetka suđenja. Za razliku od one prave biblijske priče, njezina Judita ima izraz gnjeva i odlučnosti dok ubija neprijateljskog vođu. Upravo to prikazuje njezinu želju da ubije silovatelja.

Artemisia prikazuje dvije jake mlade žene koje rade u skladu, rukavi su im zavrnuti, njihovi su pogledi usmjereni. Dok Caravaggio Juditu graciozno povlači iz svog odvratnog zadatka, Artemisina Judita ne odustaje i aktivan je sudionik u ovom užasnom činu koji se stavlja u prvi plan zanemarujući ukrase u pozadini Caravaggiove slike[2]. Ona se naslanja na krevet dok pritišće Holofernovu glavu dolje sa jedne strane i povlači veliki mač kroz njegov vrat s druge strane. Bore na zapešćima jasno pokazuju fizičku snagu. Holoferno se bori uzalud, dok je njegova veličina i snaga u kontrastu sa sitnom i mladom sluškinjom. Najupečatljiviji je, međutim, prikaz krvi[3]. Umjetnica poseban naglasak stavlja na realističnu krv koja se prosipa po postelji (još jedna aluzija na silovanje djevice).

Postoje dvije verzije ove slike od kojih se jedna danas nalazi u galeriji Uffizi u Firenci, a druga u Museo Nazionale di Capodimonte u Napulju[4]

Artemisia je godinu dana ranije naslikala još jednu sliku s ovom tematikom, Judita i njezina sluškinja, na kojoj Judita nosi nož dok njezina sluškinja nosi košaru s odrubljenom glavom. Ova slika je izložena u Palači Pitti u Firenci.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Janson's History of Art, Pearson Education Ltd., 2007., New Jersey, str. 666. ISBN 0-13-193455-4
  2. Judith Beheading Holofernes”, Web Gallery of Art, pristupljeno 7. lipnja 2016.
  3. Gardner, Helen; Fred Kleiner; Christin Mamiya, Gardner's Art Through the Ages: A Global History 14th edition, Wadsworth, 2013., str. 683. ISBN 978-1-111-77152-2
  4. Judith and Holofernes, Google Art Project

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]