Kalor Milodanović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Uspomena na Kalora Milodanovića od Dušana Petrovića (latiničko izdanje na ikavici).
Misečno kronika od 15. siječnja 1873.

Kalor Milodanović je (1847. - 9. ožujka 1883.), bio je bački hrvatski novinar i jedan od nositelja hrvatskog nacionalnog preporoda u Bačkoj.

Borio se protiv mađarizacije. 23. rujna 1869. godine je zajedno s još nekim subotičkim intelektualcima (Stipan Vujević, Ago Mamužić...), nositeljima hrvatskog nacionalnog preporoda u Bačkoj, uputio pismo potpore Ivanu Antunoviću[1]. U tom pismu se izjasnio Dalmatincem[1].

Kao preporoditelj nije značajan u promicanju hrvatske svijesti među bunjevačkim Hrvatima, jer je on zapravo promicao tezu da su "Bunjevci samo Bunjevci" i da nisu ni Hrvati ni Srbi. Tu tezu je promijenio kad je prebjegao u Srbiju, jer se ondje izjasnio Srbinom[2].

Preporoditeljski je bitan utoliko što se borio protiv mađarizacije i što je njegova borba za očuvanje nacionalne samobitnosti išla u tom pravcu da bunjevački Hrvati očuvaju svoj govor. Stoga je bio i pristašom teze da svi Bunjevci (i ini podunavski Hrvati) trebaju formirati svoj književni standard utemeljen na njihovoj štokavskoj ikavici, njihovom "posebnom putu", površno to argumentirajući kao posebnošću "bunjevačkog jezika", jer su tu istu štokavsku ikavicu koristila većina ostalih Hrvata sve do 1800-ih.[2].

Surađivao je sa biskupom Ivanom Antunovićem u početnom razdoblju izlaženja kalačkih Bunjevačkih i šokačkih novina. Kasnije je pokrenio i uređivao novine Subotički glasnik, koje su izlazile od kolovoza 1873. godine. Godinu dana prije, 1872. godine, pokrenuo je novine Misečna kronika, za koje se pretpostavlja da ih je bio i uređivao.

Ugarske vlasti su mu zbog njegove djelatnosti prijetile da će ga uhititi, na što je Milodanović 1876. godine emigrirao u Kneževinu Srbiju, a vlasti su mu na to zabranile daljnje izlaženje njegovom listu Subotičkom glasniku.

U Kneževini Srbiji dobio je azil i nastavio je raditi kao novinar sve do kraja života. Bio je sudionikom ratova između Kneževine Srbije i Turskog Carstva 1876. i 1877.-1878..[1][2][3]

Poslije rata nastanio se i dobio posao u Beogradu, gdje se oženio i primio pravoslavlje. Ovo posljednje su mu neki zamjerili, ali, kako sam kaže, on je to učinio "dobro promišljeno, iz najdubljeg uvirenja bez nagovora, pritiska i prisiljavanja"[4] Radio je kao činovnik u Ministarstvu vanjskih poslova u odsjeku za tisak, tj. bio je prevoditelj mađarskih listova. Izvještavao je Jovana Ristića, tadašnjeg predsjednika ministarstva u Srbiji, o tome što pišu mađarski listovi o Srbiji i srpstvu. Nakon pada Ristićeve vlade 1880. godine i po dolasku vlade Milutina Garašanina, bio je neko vrijeme stalan suradnik (suurednik) političkog lista Videlo, organa napredne stranke. Zbog zasluga učinjenih naprednoj stranci dobio je mjesto mlađeg poštara na Glavnoj poštanskoj stanici u Beogradu.[5][6] Bio je i član Beogradskog novinarskog društva.[7]

Preminuo je 25. veljače (9. ožujka) 1883. godine od tifusa. Nije ostavio poroda, a bio je pokopan na tadašnjem beogradskom groblju na Tašmajdanu.[3][5]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Croatica Christiana Periodica, sv. 59 br.- Svibanj 2007. Robert Skenderović: Suradnja biskupa J. J. Strossmayera i Ivana Antunovića Page white acrobat.png(PDF)
  2. 2,0 2,1 2,2 Centar za politološka istraživanja Robert Skenderović: Uloga jezika u nacionalnim integracijama Hrvata i Srba u ugarskom Podunavlju Page white acrobat.png(PDF)
  3. 3,0 3,1 "Uspomena na Kalora Dragutina Milodanovic", Delo. List za nauku, književnost i društveni život, knj. 3 (1894.), str. 318-19.
  4. Dušan Petrović, Uspomena na Kalora Dragutina Milodanovića, Subotica, 1894., str. 34-35.: "Ta za Boga, obe su vire prave čiste hrišćanske, nema među njima nikakve bitne razlike, ja sam to učinio iz uvirenja. Mene nije na to u Srbiji niko gonio, ta Bunjevci su i tako po jeziku i krvi rođena braća Srbima, a virska razlika u današnje vrime ne dili srodne narode... Ja ne mislim vraćati se u svoju staru domovinu, to sam učinio dobro promišljeno, iz najdubljeg uvirenja bez nagovora, pritiska i prisiljavanja, no ja htedoh da priđem na pravoslavnu viru još u Subotici, ali me baš sami Srbi odvraćahu, veleći, da bih ja, koji zastupam uvirenje, da su Bunjevci Srbi rimokatoličke vire, i koji se borio za to, da to uvirenje postane općim, veoma pogrišio, da priđem u pravoslavlje, upravo da bih time škodio našoj stvari, i da bi moglo izgledati, kao da sam to učinio uslid kakvog pritiska. Ti su razlozi mogli važiti za tadašnje moje prilike, no pošto ja ne mislim vraćati se u staru domovinu, i pošto sam postao srpskim državljaninom, to su sada pristali oni razlozi. Što učinih, učinih iz najdubljeg ubeđenja svoga i uviren sam da se neću pokajati".
  5. 5,0 5,1 Alba Kuntić, "Preporod Bačkih Bunjevaca i uloga Ilije Garašanina", Istorijski časopis, 32 (1985.), str. 240-41.
  6. Dušan Petrović, Uspomena na Kalora Dragutina Milodanovića, Subotica, 1894., str. 32-33.
  7. Srbadija. Časopis za zabavu i pouku, III, sv. 3, (1883.), str. 117-118.