Karlo IV., car Svetog Rimskog Carstva
| Karlo IV. Luksemburški | |
|---|---|
 | |
| rimsko-njemački car | |
| Vladavina | 1355. – 29. studenog 1378. |
| Krunidba | 5. travnja 1355., Rim |
| Prethodnik | Ludovik IV. |
| Nasljednik | Žigmund |
| rimsko-njemački kralj | |
| Vladavina | 11. srpnja 1346. – 29. studenog 1378. |
| Krunidba | 26. studenog 1346., Bonn |
| Prethodnik | Ludovik IV. |
| Nasljednik | Vaclav IV. |
| češki kralj | |
| Vladavina | 26. kolovoza 1346. – 29. studenog 1378. |
| Krunidba | 2. rujna 1347., Prag |
| Prethodnik | Ivan Luksemburški |
| Nasljednik | Vaclav IV. |
| Supruga | Blanka Valois Ana Bavarska Ana von Schweidnitz Elizabeta Pomeranska |
| Djeca | Margareta Češka Katherina Elizabeta Vaclav IV. Ana Češka Žigmund Ivan od Görlitza Margareta Nuremberška |
| Dinastija |  Luksemburgovci |
| Otac | Ivan Luksemburški |
| Majka | Elizabeta od Bohemije |
| Rođenje | 14. svibnja 1316. Prag, Kraljevina Bohemija |
| Smrt | 29. studenog 1378. (62 god.) Prag, Kraljevina Bohemija |
| Vjera | rimokatolik |
| Normativni nadzor | |
Karlo IV. Luksemburški (češki: Karel IV., njemački: Karl IV, mađarski: IV. Károly; Prag, Kraljevina Bohemija, 14. svibnja 1316. – Prag, Kraljevina Bohemija, 29. studenog 1378.), rimsko-njemački kralj (1346. – 1378.), rimsko-njemački car (1355. – 1378.) i češki kralj (1346. – 1378.) iz dinastije Luksemburgovaca. Bio je jedan od najučenijih i diplomatski navještijih ljudi svoga vremena. Za vrijeme njegove vladavine, Prag se preobrazio u političko, ekonomsko i kulturno središte, a posljedično i glavni grad Svetog Rimskog Carstva.[1] Na njegov zahtjev je rimski papa Klement VI. osnovao 1348. godine Sveučilište u Pragu.[2]
Rođen je kao Vjenceslav (Václav), sin češkog kralja Ivana Luksemburškog i češke princeze Elizabete Češke iz češke kraljevske dinastije Přemyslovića, kćerke češkog kralja Vaclava II. i sestra posljednjeg domaćeg češkog kralja Vaclava III. Odgojen je na dvoru francuskog kralja Karla IV. Lijepoga (1322. – 1328.), posljednjeg francuskog vladara iz glavne linije dinastije Capet, gdje je jedan od njegovih učitelja u Parizu bio Pierre Roger, kasniji rimski papa. Godine 1329. oženio je, Blanku Valois († 1348.), sestru novog francuskog kralja Filipa VI. Lijepog (1328. – 1350.) iz dinastije Valois, mlađe grane prethodne dinastije.[3]
Godine 1331. postao je očev namjesnik u sjevernoj Italiji, da bi ga 1333. godine otac imenovao moravskim markgrofom i kapetanom-generalom Bohemije. U tom svojstvu je pokazao iznimnu sposobnost i uspješnost u razvoju i osposobljavanju vojske, kršenju plemićkog utjecaja i otkupljivanju založenih kraljevskih dvoraca, gradova i palača. Njegov uspjeh je izazvao sumnjičavost njegova oca, kralja Ivana, koji ga je smijenio s funkcije 1335. godine. Nakon pomirenja s ocem dobio je dužnost izvan Češke gdje je, također, pokazao svoje vrline vrsnog diplomata i državnika.[4]
Godine 1341., otac ga je predstavio staležima kao svojeg nasljednika, a dvije godine kasnije predao mu je upravu nad vođenjem države. Sljedeće godine je, zahvaljujući Karlovim naporima, papa Klement VI. uzdigao prašku biskupiju na razinu nadbiskupije, dajući tako češkim zemljama crkvenu autonomiju. Uz podršku pape, uspio je 1346. godine da ga njemačkih izbornih knezova izabre za protukralja Ludoviku IV. Bavarskom (1314. – 1347.). Ludovik IV. nije priznao taj izbor i nastavio se smatrati zakonitim njemačkim vladaro, ali je umro već sljedeće godine.
Nakon što je osigurao naslov njemačko-rimskog kralja, iste je godine, nakon očeve smrti, naslijedio češku kraljevsku krunu. Budući da je i dalje održavao dobre odnose s papom, uspjelo mu je 1355. godine zadobiti langobardsku željeznu krunu i naslov kralja Lombardije, a iste godine je bio okrunjen u Rimu i za rimsko-njemačkog cara. Tijekom vladavine davao je prednost očevini (Kraljevina Češka) te je, na povratku iz Italije, 1356. godine, objavio "Zlatnu bulu" (Bulla aurea) kojom su utvrđene ustavne norme Svetog Rimskog Carstva i određen položaj Češke (kao suverene države) prema Carstvu. Dao je sastaviti zakonsku osnovu zvanu Statuta ili Constitutiones (poslije Maiestas Carolina), po kojoj je Kruna nositelj suverenih prava države, a vladar samo privremeni vršitelj tih prava; češki su je staleži odbili potvrditi te je uskoro opozvana.
U cilju jačanja središnje državne vlasti nastojao je ograničiti povlastice krupnoga plemstva i vratiti državna imanja koja su velikaši nezakonito prisvojili.
Karlo IV. Luksemburški bio je i veliki poticatelj kulture, umjetnosti i školstva. Utemeljio je Sveučilište u Pragu (1348.), prvo u središnjoj Europi. Za njegovog pokroviteljstva u Pragu su završeni i Karlov most, Karlov trg, Praški dvor, i većina Katedrale sv. Vida (Peter Parler). Doveo je u Češku hrvatske glagoljaše koji su utemeljili benediktinsku opatiju Emaus (1347.).
Karlo IV. se ženio četiri puta. Njegova prva supruga bila je Blanka Valois (1316. – 1348.), kći Karla, grofa od Valoisa, i polusestra francuskog kralja Filipa VI. Imali su troje djece:
- sin (r. 1334 - ????), umro mlad.
- Margareta Češka, ugarska kraljica (1335. – 1349.); udala se za kralja Ludovika I. Anžuvinca
- Katarina od Bohemije (1342. – 1395.); udala se za Rudolfa IV., vojvodu od Austriije, a poslije za Otona V., bavarskog vojvodu i kneza-izbornika Brandenburga.
Drugi put se oženio Anom Bavarskom (1329. – 1353.), kćerkom Rudolfa II., grofa Palatina od Rajne, s kojom je imalo jednog sina:
- Vaclav (1350. – 1351.), umro mlad
Treća supruga bila mu je Ana von Schweidnitz (1339. – 1362.), kći Henrika II., vojvode od Świdnice, i Katarine Anžuvinske (kći Karla I. Roberta, kralja Ugarske), s kojom je imao troje djece:
- Elizabeta Češka (1358. – 1373.); udala se za Alberta III., vojvodu Austrije, u vrlo mladoj dobi od 8 godina i umrla u dobi od 15 godina, nisu imali djece.
- Vaclav IV. Češki (1361. – 1419.); izabran za njemačkog kralja (1376.), a nakon očeve smrti postao je češki kralj (1378.) i novoizabrani car Svetog Rimskog Carstva
- sin (1362. – 1362.)
Njegova četvrta supruga bila je Elizabeta Pomeranska (1345. ili 1347. – 1393.), kći Bogislava V., vojvode Pomeranskog, i Elizabete Poljske, kćeri poljskog kralja Kazimira III. Imali su šestero djece:
- Ana Češka, engleska kraljica (1366. – 1394.); udala se za engleskog kralja Rikarda II.
- Žigmund Luksemburški (1368. – 1437.); postao car Svetog Rimskog Carstva 1443. godine, bio je kralj Češke od 1419. godine, markgrof Brandenburga, a također i kralj Ugarske kroz svoj prvi brak s Marijom, ugarskom kraljicom, 1385. godine. Njegov drugi brak bio je s Barbarom Celjskom, kćeri i najmlađim djetetom Hermana II., grofa Celjskog, 1405./08. godine.
- Ivan Češki (1370. – 1396.); kasnije markgrof Moravske i vojvoda od Görlitza; oženio se Richardsom Katarinom Švedskom, kćeri Alberta, švedskog kralja. Njegova jedina kći i nasljednica Elizabeta od Görlitza bila je vojvotkinja od Luksemburga.
- Karlo (1372. – 1373.).
- Margareta Češka, burggrofica Nürnberga (1373. – 1410.); udala se za Ivana III., burggrofa Nürnberga.
Henrik (1377. – 1378.).
Po Karlu IV. imenovani su brojni dvorci, gradovi, mostovi, trgovi i ulice u Češkoj, između ostalog:
- Karlštejn (Karlstein, Karlův Týn) češki gotički dvorac
- Karlov most kameni gotički most u Pragu (1357)
- Karlovo sveučilište u Pragu (Karlova univerzita)
- Karlovy Vary zapadočeški grad također Karlsbad ili Carlsbad (nekoliko lokacija)
- Karlín okrug grada u Pragu
- 16951 Carolus Quartus (asteroid)
- Karlo IV. Luksemburški – Hrvatska enciklopedija
- Karlo IV. Luksemburški – Proleksis enciklopedija
- Karlo IV., car Svetog Rimskog Carstva – Britannica Online (engl.)
| Prethodnik Fridrik III. Lijepi |
njemačko-rimski car (1355. – 1378.) |
Nasljednik Vaclav IV. Luksemburški |
| Prethodnik Ivan Luksemburški |
češki kralj (1346. – 1378.) |
Nasljednik Vaclav IV. Luksemburški |