Ovo je izdvojeni članak – siječanj 2010. Kliknite ovdje za više informacija.

Glagoljica

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Glagoljica u Zagrebačkoj katedrali
Povijest alfabeta

srednje brončano doba 19.–15. st. pr. Kr.

meroitičko 3. st. pr. Kr.
Genealogija

Glagoljica je vrsta alfabetskoga pisma koje je osmišljeno, tj. potpuno ispočetka kreirano sredinom 9. stoljeća s ciljem jednostavnijega zapisivanja slavenskih jezika za potrebe širenja kršćanstva među slavenskim narodima. To je pismo kreirano za glasovni sustav govora okolice Soluna, na temelju kojega je razvijen prvi slavenski književni jezik: crkvenoslavenski književni jezik. Postoji četrdesetak teorija o postanku glagoljice koje su iznijeli ugledni svjetski i hrvatski povjesničari, paleografi i jezikoslovci.

Hrvati su živu uporabu glagoljice u svojim liturgijskim i upravno-pravnim tekstovima održali do 19. stoljeća te glagoljicu (uz latinicu i hrvatsku ćirilicu) smatraju svojim nacionalnim pismom. Republika Hrvatska proglasila je 2014. godine "umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice" hrvatskim nematerijalnim kulturnim dobrom te je odredila mjere zaštite (NN 64/2014).

Naziv pisma[uredi | uredi kôd]

Budući da je Katolička crkva priznavala jeronimsku teoriju o postanku glagoljice, u svojim ju je latinskim tekstovima nazivala Charactere Hieronymiano ("jeronimovskim slovima"), za razliku od ćirilice, koja je Charactere Cyrilliano ("ćirilovskim slovima").[1]

Stoljećima su glagoljica i ćirilica jedna drugoj posuđivale ime. Novgorodski svećenik Oupir Lihi (staroruski: Оупирь Лихыи) 1047. godine zapisao je u svojim Proročkim knjigama s tumačenjem sintagmu, da su knjige prepisane iz kurilovice. Budući da su same knjige napisane na ćirilici, logično je da se naziv kurilovica odnosi na samu glagoljicu. U dubrovačkim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća popovi glagoljaši nazivaju se presbyteri chiurilice. Također, Poljičani svoju ćirilicu nazivaju glagoljicom, stoga je vidljivo miješanje imena tijekom povijesti.[2]

Naziv glagoljica nastao je na hrvatskom prostoru jer nastaje tek potkraj srednjega vijeka (termin glagoljski nastaje u 16. stoljeću), to je vrijeme kada su glagoljicom pisali još samo Hrvati.[3]

Riječ glagoljica nastala je prema glagoljati: nesvrš. prez. -ām, pril. sad. -ajūći, gl. im. -ānje. Taj glagol ima dva značenja:

  1. služiti misu na staroslavenskom jeziku;
  2. pričati, govoriti, divaniti. Sama riječ nastala je iz praslavenskog *golgoljati što je u staroslavenskom dalo glagolati, a zatim u hrvatskom glagoljati.[4]

Raspored slova[uredi | uredi kôd]

Glagoljica ima drugačiji raspored slova od današnje latinice, umjesto s a, b, c, d, počinje s a, b, v, g, a svako slovo ima i svoje ime što je u trenutku nastanka glagoljice trebalo omogućiti lakše pamćenje: a je az, b je buky, v je vêdê itd. Prema prva dva slova ovaj se grafemski sustav naziva se azbukom.

Glagoljična se azbuka sastoji od 38 grafema ili znakova,[5] a današnja hrvatska abeceda od 30. Staroslavenski jezik, za koji je glagoljica i sastavljena, imao je nešto drugačiji glasovni sustav od današnjeg hrvatskog jezika. U glagoljici nisu postojali posebni znakovi za brojeve nego su isti znakovi označavali i slova i brojeve, ako je znak imao točku sa svake strane ili ligaturu iznad, označavao je broj. Glagoljicom piše sav slavenski svijet sve do 12. stoljeća kada počinje pravladavati ćirilica kao drugo slavensko pismo, od 14. stoljeća u uporabi je sve češće latinica koja preuzima dominaciju u 16. stoljeću. Prvi spomenik pisan latinicom na hrvatskom – ne latinskom – jeziku jest Red i zakon zadarskih dominikanki iz 1345. godine. Glagoljica se u to vrijeme održala još jedino u Hrvatskoj gdje je u razdoblju od 13. do 16. stoljeća nastao i novi glagoljski tip – uglata ili hrvatska glagoljica, tome svjedoči i Vrbnik kao mjesto s najviše glagoljskih tekstova na svijetu.[5]

Teorije o podrijetlu glagoljice[uredi | uredi kôd]

Molitva "Oče naš" u tri vrste glagoljice u rasporedu: Na lijevoj strani starija obla glagoljica, u sredini hrvatska uglata glagoljica, na desnoj strani brzopisna kurzivna glagoljica.
Zadnji glagoljicom-pisani podatak matice umrlih iz Omišlja godine 1817 od ruke plovana Nikole.

Postoji oko 40 znanstveno obrazloženih teorija ili dopuna prethodnih teorija o postanku glagoljice. Načelno se one mogu podijeliti na endogene i egzogene teorije. Egzogene teorije dokazuju da je glagoljica "nastala iz" nekoga drugoga već postojećega pisma. Endogene teorije dokazuju da je glagoljica pismo kreirano neovisno od nekoga prije postojećega pisma. Jednu moguću definiciju endogenih teorija dala je Marica Čunčić: "Endogene teorije polaze od pretpostavke da je glagoljica nastala kao poseban grafički sustav koji se može iščitati iz nje same". [5] Naravno, postoje teorije koje istovremeno dokazuju i egzogene i endogene okolnosti nastanka glagoljice. Nadalje, teorije o postanku glagoljice mogu se odrediti kao predćirilometodske ili kao ćirilometodske. Predćirilometodske dokazuju da je glagoljica nastala prije misija Svete Braće, a ćirilometodske da je nastala u okviru tih misija.

Jeronimska teorija[uredi | uredi kôd]

Jeronimska teorija je predćirilometodska endogena teorija prema kojoj je glagoljicu stvorio sv. Jeronim. Ujedno to je prva teorija o postanku glagoljice uopće, ali se ne može svrstati u znanstvene teorije. Katolička crkva priznavala je u srednjem vijeku takvo tumačenje postanka glagoljice te je na temelju toga objavljivala službene dokumente kojima je odobravala tzv. slavensku liturgiju i objavljivanje knjiga na glagoljici.

Hrvati su u prošlosti često posezali za tzv. jeronimskom teorijom koja je davno opovrgnuta. Prema njoj glagoljicu je stvorio sveti Jeronim. Katoličko bogoslužje pretpostavljalo je i latinski jezik, a glagoljaši su ga, uz latinski, vršili i na crkvenoslavenskom hrvatske redakcije,[6] te su zbog toga često bili prozivani pa su se pokušali sakriti iza autoriteta sveca koji se rodio u Dalmaciji i preveo je Bibliju na latinski jezik – protiv toga Rim nije mogao pa je papa Inocent IV. 1248. godine omogućuje senjskoj biskupiji vršenje bogoslužja na narodnom jeziku što je uveliko olakšalo posao glagoljašima. Tezu je pobio Franjo Rački 1861. godine djelom Pismo slovjensko. Sveti Jeronim živio je u 4. stoljeću i – kada bi on bio autor glagoljice – nije vjerojatno da bi pismo ušla u uporabu tek 800 godina nakon njegove smrti.

Egzogena teorija[uredi | uredi kôd]

Vatroslav Jagić, pristalica egzogene teorije o postanku glagoljice

Egzogena teorija traži ključ glagoljice u nekom stranom grafemskom sustavu, najčešće u grčkom alfabetu. Mnogi su istraživači smatrali da je temelj glagoljici bilo grčko kurzivno pismo iz 9. stoljeća. Za tu su se teoriju posebno zalagali Isaac Taylor i Vatroslav Jagić, stoga se ona često naziva Taylor-Jagićevom teorijom.

Drugi su pak istraživači poput Nikolaja Trubeckoja tvrdili, da se ona dijelom ugledala u grčki alfabet, a dijelom u neki drugi sustav, poput koptskog, hazarskog, sirijskog, gruzijskog, armenskog ili starožidovskog pisma.

Leopold Geitler glagoljicu je dovodio u vezu s protoalbanskim pismom, Klement Grubišić u vezu s vizigotskim pismom biskupa Wulfile, kojim je pisan Codex argenteus. Pavel Jakovlevič Černyh, Nikolaj Aleksandrovič Konstantinov i Lav Vladimirovič Čerepnjin dovodili su i glagoljicu i ćirilicu u vezu s nedešifriranim znakovima u Pričrnomorju te s ciparskim slogovnim pismom.

Josip Hamm u mladosti se zalagao za gotsku tezu te je glagoljicu dovodio u vezu s gotskim pismom.

Endogena teorija[uredi | uredi kôd]

Godine 1939. Dietrich Gerhardt ustvrdio je, da glagoljica počinje križem. To je razradio i Georg Černohvostov smatrajući da se Konstantin Ćiril nije želio ugledati u strane sustave, boreći se protiv trojezične hereze, razradio je grafički ključ glagoljice iz nekoliko kršćanskih simbola: To su križ (simbol spasenja i Isusa), krug (simbol božanskog jedinstva i savršenstva) i trokut (simbol Svetog Trojstva).

Jončeva teorija - rozeta s upisanim glagoljskim slovima

Bugarski istraživač Petar Ilčev ključni je element našao u crtici, koja rotira pod kutom od 90°, a rjeđe pod kutom od 45° te katkad završava kružićem, ključnim elementom oble glagoljice i taj se element u tolikoj mjeri ne pojavjuje ni u jednom drugom pismu. Smatra da je veličina kruga predvidiva i ovisi o položaju u linijskom sustava. Vasil Dmitrov Jončev je opisao kružnicu i podijelio je na osam dijelova pokušavajući upisati sva glagoljska slova unutar te mreže. Unutar rozete podijeljene na osam dijelova, Jončev je je uspostavio i linijski sustav od pet linija i četiri polja koja presjecaju rozetu. Tu mrežu naziva figurata modulom, a Marica Čunčić ju naziva rozetom. Neka druga znanstvena istraživanja potvrđuju njegovu tezu. Unutar rozete i linijskog sustava mogu se upisati sva glagoljična slova [5]

Daljnja je istraživanja nastavio i Slavomir Sambunjak svojim djelom Gramatozofija Konstantina Filozofa, ali ponekad nepotrebno usložnjavajući Jončevu teoriju, zanemarujući granice mogućeg geometrijskog i simboličkog tumačenja.[5]


Egzogeno-endogena teorija[uredi | uredi kôd]

Endogeno-egzogena teorija pomiruje prethodne dvije, govori o dva niza grafema – engodenima i egzogenima. Prvi su karakteristični isključivo za glagoljicu i nemaju uzora ni u kojem drugom pismu. Drugi niz grafema nastao je po uzoru na druga pisma. Predstavnici ove teorije (Thorvi Eckhardt, Josip Hamm) smatraju da su se ta dva niza stopila i na taj način dala novo pismo. Vasil Jončev je na obali Crnog mora (Pliska) proučavao nepoznato slogovno pismo i shvatio je da je rozeta zapravo ključ pomoću kojeg se to pismo može dešifrirati. Ćiril je uspio dešifrirati pismo, a rozeta mu je pomagala pri pamćenju jer su se znakovi smjenjivali logički unutar rozete. Pretpostavlja se da je takvu rozetu uzeo kao grafički ključ pri stvaranju glagoljice. Tako možemo govoriti o endogeno-egzogenoj teroji jer je ista rozeta poslužila stvaranju nekog drugog pisma prije glagoljice.

Vrste glagoljice[uredi | uredi kôd]

Poznato je da postoje dva tipa glagoljice – obla i uglata. Oblu glagoljicu poznavao je sav slavenski svijet, uglatu samo Hrvati jer nastaje u 13. stoljeću, a u već u 12. stoljeću glagoljica ustupa mjesto ćirlici. Ovo je zanimljivo ako se u obzir uzme da ni najstariji glagoljski tekstovi nisu stariji od 10. stoljeća. Iz prethodnog bi se moglo pogrešno zaključiti kako je obla glagoljica nastariji glagoljski tip i da su ta dva (obli i uglati) jedini glagoljski tipovi. Neki tekstovi pisani oblim tipom imaju i nešto uglastije elemente. Moglo bi se pomisliti kako je riječ o prirodnom prijelazu iz oble k uglatoj, ali problem je u tome što su tekstovi pisani takvom glagoljicom često jezično arhaičniji od tekstova pisanih uglatom glagoljicom. Ako na jezično arhaičnijem tekstu nalazimo uglastije elemente koji ne znače prijelaz k mlađem glagoljskom tipu, može se samo zaključiti da je riječ o dotad nepoznatom i to najstarijem[7] – tzv. trokutastom tipu za što je zaslužna hrvatska znanstvenica Marica Čunčić.

Trokutasta glagoljica vjerojatno je u uporabi bila od 9. do 10. stoljeća. Od 10. do 12 stoljeća u uporabi je obli tip glagoljice, a od 13. stoljeća Hrvati pišu uglatim tipom[5]. Sva tri tipa izvode se iz Jončeve rozete, ali u svakom od tipova vladaju posebna pravila. Za razlikovanje tipova važno je crtovlje i važna su oka. Grafemi starijih tipova (trokutasta i obla) ne protežu se kroz cijelu rozetu kao što je slučaj s uglatom glagoljicom. Slova mogu biti u gornjem, donjem i središnjem dijelu rozete. Trokutasta glagoljica ima oka u obliku trokuta koji se uvijek dodiruju, obla ima okrugla oka koja su i nešto manjih dimenzija stoga je nužno da budu povezana crtama. Crte mogu biti ravne ili zakrivljene. Uglata glagoljica ima četvrtasta oka koja se također povezuju (ravnim) crtama.[7]

Obla (bugarskа) glagoljica
Glagolitic az.svg azъ Glagolitic mislete.svg myslite Glagolitic shta.svg šta
Glagolitic buky.svg buky Glagolitic nash.svg našь Glagolitic yer.svg jerъ
Glagolitic vede.svg vĕdĕ Glagolitic on.svg onъ Glagolitic yeri cropped.svg jery
Glagolitic glagoli.svg glagoljǫ Glagolitic pokoi.svg pokoi Glagolitic yerj.svg jerь
Glagolitic dobro.svg dobrĕ Glagolitic rtsi.svg rьci Glagolitic yat.svg ĕtъ
Glagolitic jest.svg estъ Glagolitic slovo.svg slovo GlagolitsaJo.gif jo
Glagolitic zhivete.svg živĕti Glagolitic tverdo.svg tvrъdo Glagolitic yu.svg ju
Glagolitic dzelo.svg Ʒĕlo Glagolitic uk.svg ukъ Glagolitic ens.svg ęsъ
Glagolitic zemlja.svg zemli Glagolitic capital letter Fritu.svg frъtъ Glagolitic yens.svg
Glagolitic izhe.svg iže Glagolitic kher.svg hĕrъ Glagolitic ons.svg ǫ
Glagolitic i.svg (i) Glagolitic ot.svg otъ Glagolitic yons.svg jǫ
Glagolitic djerv.svg (đervь) Glagolitic tsi.svg ci Glagolitic fita.svg tita
Kako kako Glagolitic cherv.svg črьvь Glagolitic izhitsa.svg ižica
Glagolitic ljudi.svg ljudьje Glagolitic sha.svg ša
Uglata (hrvatska) glagoljica

Uglata glagoljica.gif

Rasprostranjenost glagoljice na hrvatskom prostoru[uredi | uredi kôd]

Baščanska ploča, glagoljični spomenik pisan prijelaznim tipom glagoljice
Spomenik glagoljici (slovo az) na vidikovcu Treskavac blizu Baške, rad Ljuba De Karine

Postoje dokazi da se na hrvatskom prostoru glagoljalo već 925. godine, papa Ivan X. svojim pismima upućenima kralju Tomislavu i splitskom nadbiskupu svjedoči o postojanju "Metodijeve doktrine".[8]

Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik – Baščanska ploča – pokazuje umjerenu oblost. Uglata je glagoljica najčešća u primorskim krajevima: (Istra, Hrvatsko Primorje, Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj), ali se nalazi i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, čak do Međimurja i slovenskih krajeva.

Sve do 1992. godine se mislilo da je glagoljica bila nazočna samo u tim krajevima, a onda se došlo do glagoljskih natpisa u crkvama uz rijeku Orljavu, o kojima se do tada nije ništa znalo. Konkretno, radilo se o natpisima na crkvama u Brodskom Drenovcu i Lovčiću, ali i u još nekima, čime se došlo do spoznaje da je i Slavonija bila područje gdje je bila prisutna glagoljica.[9]

Glagoljski nadpisi pronađeni su i u okolici Kopra, Trsta, ali i dalje u Akvileji.

Glagoljica se koristila kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Imamo primjerice dobro očuvano pismo velikaša Nikole Šubića Zrinskoga iz 1544. godine na glagoljici;[10] važni glagoljski spomenici pravnog karaktera su i Vinodolski zakonik iz 1288. godine, te Istarski razvod sa prijelaza 13. na 14. stoljeće.

Prva knjiga tiskana tim pismom i na hrvatskom jeziku jest Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale Romanum Glagolitice) iz 1483., koji je tiskan u Kosinju u Lici te se popularno naziva i Kosinjski misal. Tiskanje je dovršeno 22. veljače 1483. i time su Hrvati dobili svoju inkunabulu i to samo 28 god. nakon Gutenbergova izuma. Taj Misal, jest prva knjiga tiskana nelatiničnim slovima. Misal se i danas smatra naljepšom tiskanom glagoljskom knjigom, a raskoš svjedoči o ekonomskoj i intelektualnoj moći popova glagoljaša jer u to vrijeme nije bilo lako pripremiti i tiskati knjigu i to u domaćoj tiskari.[11]

U južnoj lađi zagrebačke katedrale, desno od ulaza, na zidu zvonika uklesan je natpis uglatom glagoljicom koji nas podsjeća na prve veze Hrvata s kršćanstvom i papom Ivanom IV. (640 – 642). To je jedan od najvećih tekstova na glagoljici na svijetu. Natpis je uklesan 1942. godine, a u prijevodu glasi:

SLAVA V' VIŠNJIH BOGU - NA SPOMEN 1300. GODIŠNJICE POKRŠTENJA HRVATSKOGA NARODA KOJI SE ZAVJERI NA VJEČNU VJERNOST PETROVOJ PEĆINI PRIMIVŠI OD NJE OBEĆANJE OBRANE U SVAKOJ NEVOLJI DRUŽBA BRAĆE HRVATSKOGA ZMAJA ČUVAJUĆI SVETINJE PRADJEDOVA PREPORUČUJUĆI HRVATSKU DOMOVINU VELIKOJ BOGORODICI.

[12]

Pitanje prvenstva glagoljice i ćirilice[uredi | uredi kôd]

Glagoljica i ćirilica javljaju se u približno isto vrijeme tako da je nemoguće odrediti koje je pismo starije.

Budući da se tada istim znakovima bilježilo i slova i brojeve, brojevni sustav može odgovoriti na pitanje koje je pismo starije, a glagoljska je azbuka u tom pogledu pravilnija što ide u prilog tezi da su glagoljicu sastavila Sveta Braća, a ako znamo da su Braća sastavila prvo slavensko pismo, glagoljica bi mogla biti starija. Nadalje, glagoljski spomenici su uglavnom pisani starijim, arhaičnijim jezikom. Na nekim ćiriličnim spomenicima nalaze se neka glagoljska slova ili cijele riječi što upućuje na to da je ćirilični spomenik prepisan iz starijeg (?) glagoljskog, postoje glagoljski tekstovi koju su izbrisani, a preko njih su napisani ćirilični – sve to može ići u prilog većoj starosti glagoljice.[13]

Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]

Trg glagoljaša[uredi | uredi kôd]

Trg glagoljaša se nalazi u Vinici, u čast viničkim glagoljašima te njihovom učitelju i pokrovitelju biskupu Nikoli Bijankoviću.[14]

Katedrala u Senju[uredi | uredi kôd]

Katedrala u Senju, jest jedina rimokatolička katedrala u svijetu, gdje su se mise prije II. Vatikanskog koncila služile nelatinskim jezikom.

Kijevski listići[uredi | uredi kôd]

Kijevski listići su jedan od najstarijih glagoljaških zapisa očuvan do danas. To je fragment sakramentara sačuvan na 7 listova s kraja 9. ili početka 10. stoljeća. Svojevrsni obrednik ili prenosivi misal u listićima čuva se u Kijevu u Ukrajini. Prva stranica listića vjerojatno je pisana kasnije, u 12. stoljeću, i to pomlađenim starohrvatskim jezikom i pismom. Na tom listu nalazi se najstarija nama poznata molitva Blaženoj djevici Mariji pisana hrvatskim jezikom. Radi se o hrvatskoj molitvi Mariji staroj 800 godina.[15][16]

Bašćanska staza glagoljice[uredi | uredi kôd]

Bašćanska staza glagoljice je hrvatska povijesna prostorna početnica, projekt-spomenik glagoljici u Baški na otoku Krku. Projekt je to Društva Sinjali koji je započet 2006. godine a staza je otvorena 2009. godine.[17] Na stazi nalazi se 35 skulptura s uklesanim slovima glagoljice (4 su većih dimenzija, djelo akademskog kipara Ljube De Karine a ostale skulpture manjih dimenzija, nastale u kiparskim radionicama u Baški pod njegovim vodstvom, klesali su studenti hrvatskih i europskih akademija).

Aleja glagoljaša[uredi | uredi kôd]

Aleja glagoljaša je niz od jedanaest spomenika (deset kamenih i jedan bakreni) postavljenih uz cestu duljine sedam kilometara između Roča i Huma u Istri što zajedno obilježavaju značajne trenutke razvoja glagoljice od početaka do hrvatskog Prvotiska, od Ćirila i Metoda do žakna Jurja. Taj složeni, simbolički višeslojni i značenjima bremenit umjetnički sustav postavljen je između 1977. i 1985. godine osmislio je Josip Bratulić, a izveo Želimir Janeš (osim Glagoljskog lapidarija što ga je izradio Branko Fučić).

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Bratulić, Josip: Aleja glagoljaša : Stoljeća hrvatske glagoljice. Znamen : Zagreb, 2019.
  • Bratulić, Josip: Leksikon hrvatske glagoljice. Minerva : Zagreb, 1995.
  • Fučić, Branko: Glagoljski natpisi. U: Djela Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti, knjiga 57.; Zagreb, 1982.
  • Fullerton, Sharon Golke: Paleographic Methods Used in Dating Cyrillic and Glagolitic Slavic Manuscripts. U: Slavic Papers No. 1.; Ohio, 1975.
  • Damjanović, Stjepan: Slovo iskona; Zagreb, 2004.
  • Damjanović, Stjepan: Staroslavenski jezik; Zagreb, 2005.
  • Gosev, Ivan: Rilszki glagolicseszki lisztove; Sofija, 1956.
  • Horvat, Jasna: Az, roman o glagoljici, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
  • Jachnow, Helmut: Eine neue Hypothese zur Provenienz der glagolitischen Schrift - Überlegungen zum 1100. Todesjahr des Methodios von Saloniki. In: R. Rathmayr (Hrsg.): Slavistische Linguistik 1985; München, 1986., 69-93.
  • Jagić, Vatroslav: Glagolitica. Würdigung neuentdeckter Fragmente, Beč, 1890.
  • Kiparsky, Valentin: Tschernochvostoffs Theorie über den Ursprung des glagolitischen Alphabets In: M. Hellmann u.a. (Hrsg.): Cyrillo-Methodiana. Zur Frühgeschichte des Christentums bei den Slaven; Köln, 1964., 393-400.
  • Miklas, Heinz (ur.) Glagolitica: zum Ursprung der slavischen Schriftkultur; Beč, 2000.
  • Steller, Lea-Katharina: A glagolita írás U: B.Virághalmy, Lea: Paleográfiai kalandozások; Szentendre, 1995. ISBN 9634509223
  • Vais, Joseph: Abecedarivm Palaeoslovenicvm in usum glagolitarum; Veglae, [Krk], 1917. XXXVI
  • Vajs, Josef: Rukovet hlaholske paleografie. Uvedení do knizního písma hlaholskeho; Prag, 1932. 178 p, LIV. tab.

Projekti Wikimedije[uredi | uredi kôd]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Glagoljica
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Glagoljaški natpisi u Hrvatskoj

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Giovanni Cristoforo Amaduzzi (ur.) (1773). Librorum catalogus qui ex typographio Sac. Propaganda Fide variis linguis prodierunt et in eo adhuc asservantur. Romae: Ex eodem typographio.
  2. Stjepan Damjanović, Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005.
  3. Josip Hamm, Staroslavenska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1974.
  4. Hrvatski jezični portal, natuknica glagoljati HJP
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 Marica Čunčić, Granice geometrije i simbolike u glagoljskoj paleografiji | PDF; 2.2 Mb [1]
  6. Članak "Dalmacija", odjeljak "Religija i škole" na Katoličkoj enciklopediji, The Catholic Encyclopedia, www.newadvent.org (en.) (pristupljeno 11. lipnja 2016.)
  7. 7,0 7,1 Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Jagićev srednji oblik glagoljice u svjetlu suvremene paleografije
  8. http://www.svkri.hr/izlozbe/hrvatskaglagoljica.htmlInačica izvorne stranice arhivirana 31. svibnja 2012.; pristupljeno 19. ožujka 2013.
  9. Glagoljaška baština u Slavonskom Kobašu. Slavonskobrodska televizija. 25. veljače 2007. str. http://www.sbtv.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. lipnja 2007.
  10. Nikola Šubić Zrinski (1508. – 1566.), croatianhistory.net, Pismo Nikole Šubića Zrinskoga iz 1544. na glagoljici
  11. Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993.
  12. Ljubomir Škrinjar, Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali (7/10), hkv.hr, 23. studenoga 2008. Preuzeto 20. siječnja 2018.
  13. Giuseppe Fermeglija, Razmišljanja o starim slavenskim azbukama, u: Slovo: časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, svezak 36, Zagreb, 1986.
  14. prof. don Ilija Drmić, Spomenik u čast hrvatskim svećenicima glagoljašima i glagoljici u župi Rođenja Marijina u Vinici, zavelim.hr, 10. rujna 2011.
  15. Darko Žubrinić, Kijevski i Sinajski listići, croatianhistory.net, 2008.
  16. Marija Pantelić, O Kijevskim i Sinajskim listićima // Slovo: časopis Staroslavenskog instituta, br. 35. Rujan 1985.
  17. Otvorena Bašćanska staza glagoljice, parentium.com, 17. listopada 2009., pristupljeno 22. lipnja 2019.