Glagoljica

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Glagoljica u Zagrebačkoj katedrali
Povijest alfabeta

srednje brončano doba 19.–15. st. pr. Kr.

meroitičko 3. st. pr. Kr.
Genealogija

Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. stoljeća koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. stoljeća. Već početkom 16. stoljeća sve je više potiskuje latinica. Autor ovog pisma je Ćiril, bizantski redovnik iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige.

Naziv pisma[uredi VE | uredi]

Sam naziv nastao je na hrvatskom prostoru jer nastaje tek potkraj srednjeg vijeka (termin glagoljski nastaje u 16.st.), to je vrijeme kada su glagoljicom pisali još samo Hrvati. [1] Riječ glagoljica nastala je prema glagoljati: nesvrš. prez. -ām, pril. sad. -ajūći, gl. im. -ānje. Taj glagol ima dva značenja: 1. služiti misu na staroslavenskom jeziku; 2. pričati, govoriti, divaniti. Sama riječ nastala je iz praslavenskog *golgoljati što je u staroslavenskom dalo glagolati, a zatim u hrvatskom glagoljati.[2]

Raspored slova[uredi VE | uredi]

Glagoljica ima drugačiji raspored slova od današnje latinice, umjesto s a, b, c, d, počinje s a, b, v, g, a svako slovo ima i svoje ime što je u trenutku nastanka glagoljice trebalo omogućiti lakše pamćenje: a je az, b je buky, v je vêdê itd. Prema prva dva slova ovaj se grafemski sustav naziva se azbukom.

Glagoljična se azbuka sastoji od 38 grafema ili znakova[3], a današnja hrvatska abeceda od 30. Staroslavenski jezik, za koji je glagoljica i sastavljena, imao je nešto drugačiji glasovni sustav od današenjg hrvatskog jezika. U glagoljici nisu postojali posebni znakovi za brojeve nego su isti znakovi označavali i slova i brojeve, ako je znak imao točku sa svake strane ili ligaturu iznad, označavao je broj. Glagoljicom piše sav slavenski svijet sve do 12. st. kada počinje pravladavati ćirilica kao drugo slavensko pismo, od 14. st. u uporabi je sve češće latinica koja preuzima dominaciju u 16. st. Prvi spomenik pisan latinicom na hrvatskom - ne latinskom - jeziku jest Red i zakon zadarskih dominikanki iz 1345. g. Glagoljica se u to vrijeme održala još jedino u Hrvatskoj gdje je u razdoblju od 13. do 16. stoljeća nastao i novi glagoljski tip – uglata ili hrvatska glagoljica, tome svjedoči i Vrbnik kao mjesto s najviše glagoljskih tekstova na svijetu.[3]

Podrijetlo i postanak glagoljice[uredi VE | uredi]

U vrijeme pojavljivanja glagoljice, Crkva je politički vrlo jaka i , a službeni jezici Crkve su latinski, grčki i aramejski, te se na tim jezicima - ovisno o dijelu svijema - vršilo i bogoslužje. Sustavi kojima su se bilježili ti jezici nisu bili pogodni za zapisivanje slavenskog jezika - ne postoje znakovi za određene glasove i sl. Latinica će biti prilagođena zapisivanju hrvatskog jezika tek u drugoj polovici 19. st. nakon brojnih izmjena i rasprava.

Molitva "Oče naš" u tri vrste glagoljice u rasporedu: Na lijevoj strani starija obla glagoljica, u sredini hrvatska uglata glagoljica, na desnoj strani brzopisna kurzivna glagoljica.

Slavenski narodi smjestili su se između Istoka i Zapada. I Rim i Bizant nastoje proširiti svoj utjecaj na nepismene i samo djelomice pokrštene Slavene, nadajući se da će tako učvrstiti i proširiti svoju vlast. Moravski knez Rastislav šalje Metoda (812. - 885.) i Ćirila (826/7. - 869.) da šire bogoslužje na slavenskom jeziku, takva je praksa bila uobičajena za bogoslužje istočnog obreda. U to se doba slavenski jezici nisu razlikovali u toj mjeri kao danas, a za taj prvi slavenski književni jezik sastavljeno je i novo pismo prilagođeno upravo tome jeziku.[4]

Danas malo tko dvoji da su Ćiril i Metod sastavili glagoljicu, ali je isto tako zanimljivo da su stoljećima glagoljica i ćirilica jedna drugoj posuđivale ime. Novgorodski svećenik Upyr Lihi 1047. godine zapisao je u svojim Proročkim knjigama s tumačenjem sintagmu, da su knjige prepisane iz kurilovice. Budući da su same knjige napisane na ćirilici, logično je da se naziv kurilovica odnosi na samu glagoljicu. U dubrovačkim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća popovi glagoljaši nazivaju se presbyteri chiurilice. Također, Poljičani svoju ćirilicu nazivaju glagoljicom, stoga je vidljivo miješanje imena tijekom povijesti.[5]

Postoje dokazi da se glagoljalo na hrvatsko prostoru već 925. god., papa Ivan X. svojim pismima upućenima kralju Tomislavu i splitskom nadbiskupu svjedoči o postojanju "Metodijeve doktrine".[6]

Teorije postanka glagoljice[uredi VE | uredi]

Smatra se da postoji otprilike 43 teorije o postanku glagoljice[7], ali sve ih možemo svrstati u tri veće skupine:[4] egzogena - podrijetlo glagoljice pokušava se prikazati s obzirom na koje drugo pismo; endogena - glagoljica se smatra orginalnom, ne može se govoriti na ugledanje na koje drugo pismo; egzogeno-endogena - kombinacija prethodnih dviju, smatra da je glagoljica nastala i ugledanjem na druga pisma, ali i pretpostavljaju grafički ključ glagoljice, elemente svojstvene samo glagoljici.

Najveći poznavatelj glagoljice u Hrvata, fra Marko Japundžić, bio je pristaša teorije da je glagoljica starija od vremena sv. Ćirila i Metoda[8].

Egzogena teorija[uredi VE | uredi]

Vatroslav Jagić, pristalica egzogene teorije o postanku glagoljice

Egzogena teorija traži ključ glagoljice u nekom stranom grafemskom sustavu, najčešće u grčkom alfabetu. Mnogi su istraživači smatrali da je temelj glagoljici bilo grčko kurzivno pismo iz 9. stoljeća. Za tu su se teoriju posebno zalagali Isaac Taylor i Vatroslav Jagić, stoga se ona često naziva Taylor-Jagićevom teorijom.

Drugi su pak istraživači poput Nikolaja Trubeckoja tvrdili, da se ona dijelom ugledala u grčki alfabet, a dijelom u neki drugi sustav, poput koptskog, hazarskog, sirijskog, gruzijskog, armenskog ili starožidovskog pisma.

Leopold Geitler glagoljicu je dovodio u vezu s protoalbanskim pismom, Klement Grubišić u vezu s vizigotskim pismom biskupa Wulfile, kojim je pisan Codex argenteus. Černyh, Konstantinov i Čerepnjin dovodili su i glagoljicu i ćirilicu u vezu s nedešifriranim znakovima u Pričrnomorju te s ciparskim slogovnim pismom.

Josip Hamm u mladosti se zalagao za gotsku tezu te je glagoljicu dovodio u vezu s gotskim pismom.

Endogena teorija[uredi VE | uredi]

Godine 1939. D. Gerhardt ustvrdio je, da glagoljica počinje križem. To je razradio i Georg Černohvostov smatrajući da se Konstantin Ćiril nije želio ugledati u strane sustave, boreći se protiv trojezične hereze, razradio je grafički ključ glagoljice iz nekoliko kršćanskih simbola: To su križ (simbol spasenja i Isusa), krug (simbol božanskog jedinstva i savršenstva) i trokut (simbol Svetog Trojstva).

Jončeva teorija - rozeta s upisanim glagoljskim slovima

Bugarski istraživač Petar Ilčev ključni je element našao u crtici, koja rotira pod kutom od 90°, a rjeđe pod kutom od 45° te katkad završava kružićem, ključnim elementom oble glagoljice i taj se element u tolikoj mjeri ne pojavjuje ni u jednom drugom pismu. Smatra da je veličina kruga predvidiva i ovisi o položaju u linijskom sustava. Vasil Dmitrov Jončev je opisao kružnicu i podijelio je na osam dijelova pokušavajući upisati sva glagoljska slova unutar te mreže. Unutar rozete podijeljene na osam dijelova, Jončev je je uspostavio i linijski sustav od pet linija i četiri polja koja presjecaju rozetu. Tu mrežu naziva figurata modulom, a Marica Čunčić ju naziva rozetom. Neka druga znanstvena istraživanja potvrđuju njegovu tezu. Unutar rozete i linijskog sustava mogu se upisati sva glagoljična slova [3]

Daljnja je istraživanja nastavio i Slavomir Sambunjak svojim djelom Gramatozofija Konstantina Filozofa, ali ponekad nepotrebno usložnjavajući Jončevu teoriju, zanemarujući granice mogućeg geometrijskog i simboličkog tumačenja.[3]

Jeronimska teorija[uredi VE | uredi]

Hrvati su u prošlosti često posezali za tzv. jeronimskom teorijom koja je davno opovrgnuta. Prema njoj glagoljicu je stvorio sveti Jeronim. Katoličko bogoslužje pretpostavljalo je i latinski jezik, glagoljaši su ga nastojali vršiti na hrvatskom te su zbog toga često bili prozivani pa su se pokušali sakriti iza autoriteta sveca koji se rodio u Dalmaciji i preveo je Bibliju na latinski jezik - protiv toga Rim nije mogao pa je papa Inocent IV. 1248. god. omogućuje senjskoj biskupiji vršenje bogoslužja na narodnom jeziku što je uveliko olakšalo posao glagoljašima. Tezu je pobio Franjo Rački 1861. djelom Pismo slovjensko. Sveti Jeronim živio je u 4. stoljeću i - kada bi on bio autor glagoljice - nije vjerojatno da bi pismo ušla u uporabu tek 800 godina nakon njegove smrti.

Egzogeno-endogena teorija[uredi VE | uredi]

Endogeno-egzogena teorija pomiruje prethodne dvije, govori o dva niza grafema – engodenima i egzogenima. Prvi su karakteristični isključivo za glagoljicu i nemaju uzora ni u kojem drugom pismu. Drugi niz grafema nastao je po uzoru na druga pisma. Predstavnici ove teorije (Thorvi Eckhardt, Josip Hamm) smatraju da su se ta dva niza stopila i na taj način dala novo pismo. V. Jončev je na obali Crnog mora (Pliska) proučavao nepoznato slogovno pismo i shvatio je da je rozeta zapravo ključ pomoću kojeg se to pismo može dešifrirati. Ćiril je uspio dešifrirati pismo, a rozeta mu je pomagala pri pamćenju jer su se znakovi smjenjivali logički unutar rozete. Pretpostavlja se da je takvu rozetu uzeo kao grafički ključ pri stvaranju glagoljice. Tako možemo govoriti o endogeno-egzogenoj teroji jer je ista rozeta poslužila stvaranju nekog drugog pisma prije glagoljice.

Vrste glagoljice[uredi VE | uredi]

Spomenik glagoljici (slovo az) na vidikovcu Treskavac blizu Baške, rad Ljuba De Karine
Baščanska ploča, glagoljični spomenik pisan prijelaznim tipom glagoljice

Poznato je da postoje dva tipa glagoljice – obla i uglata. Oblu glagoljicu poznavao je sav slavenski svijet, uglatu samo Hrvati jer nastaje u 13. st., a u već u 12. glagoljica ustupa mjesto ćirlici. Ovo je zanimljivo ako se u obzir uzme da ni najstariji glagoljski tekstovi nisu stariji od 10. st. Iz prethodnog bi se moglo pogrešno zaključiti kako je obla glagoljica nastariji glagoljski tip i da su ta dva (obli i uglati) jedini glagoljski tipovi. Neki tekstovi pisani oblim tipom imaju i nešto uglastije elemente. Moglo bi se pomisliti kako je riječ o prirodnom prijelazu iz oble k uglatoj, ali problem je u tome što su tekstovi pisani takvom glagoljicom često jezično arhaičniji od tekstova pisanih uglatom glagoljicom. Ako na jezično arhaičnijem tekstu nalazimo uglastije elemente koji ne znače prijelaz k mlađem glagoljskom tipu, može se samo zaključiti da je riječ o dotad nepoznatom i to najstarijem[7] - tzv. trokutastom tipu za što je zaslužna hrvatska znanstvenica Marica Čunčić.

Trokutasta glagoljica vjerojatno je u upotrebi bila od 9. do 10. st. Od 10. do 12 st. u uporabi je obli tip glagoljice, a od 13. Hrvati pišu uglatim tipom[3]. Sva tri tipa izvode se iz Jončeve rozete, ali u svakom od tipova vladaju posebna pravila. Za razlikovanje tipova važno je crtovlje i važna su oka. Grafemi starijih tipova (trokutasta i obla) ne protežu se kroz cijelu rozetu kao što je slučaj s uglatom glagoljicom. Slova mogu biti u gorenjem, donjem i srednišnjem dijelu rozete. Trokutasta glagoljica ima oka u obliku trokuta koji se uvijek dodiruju, obla ima okrugla oka koja su i nešto manjih dimenzija stoga je nužno da budu povezana crtama. Crte mogu biti ravne ili zakrivljene. Uglata glagoljica ima četverasta oka koja se također povezuju (ravnim) crtama.[7]

Rasprostranjenost glagoljice na hrvatskom prostoru[uredi VE | uredi]

Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik - Baščanska ploča - pokazuje umjerenu oblost. Uglata je glagoljica najčešća u primorskim krajevima: (Istra, Hrvatsko Primorje, Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj), ali se nalazi i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, čak do Međimurja i slovenskih krajeva.

Sve do 1992. se mislilo da je glagoljica bila nazočna samo u tim krajevima, a onda se došlo do glagoljskih natpisa u crkvama uz rijeku Orljavu, o kojima se do tada nije ništa znalo. Konkretno, radilo se o natpisima na crkvama u Brodskom Drenovcu i Lovčiću, ali i u još nekima, čime se došlo do spoznaje da je i Slavonija bila područje gdje je bila prisutna glagoljica[9].

Glagoljica se koristila kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Imamo prijerice dobro očuvano pismo velikaša Nikole Šubića Zrinskog iz 1544. godine na glagoljici[10]; važni glagoljski spomenici pravnog karaktera su i Vinodolski zakonik iz 1288. godine, te Istarski razvod sa prijelaza 13. na 14. stoljeće.

Prva knjiga tiskana tim pismom i na hrvatskom jeziku jest Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale Romanum Glagolitice) iz 1483., koji je tiskan u Kosinju u Lici te se popularno naziva i Kosinjski misal. Tiskanje je dovršeno 22. veljače 1483. i time su Hrvati dobili svoju inkunabulu i to samo 28 god. nakon Gutenbergova izuma. Misal se i danas smatra naljepšom tiskanom glagoljskom knjigom, a raskoš svjedoči o ekonomskoj i intelektualnoj moći popova glagoljaša jer u to vrijeme nije bilo lako pripremiti i tiskati knjigu i to u domaćoj tiskari.[11]

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Trg glagoljaša[uredi VE | uredi]

Trg glagoljaša se nalazi u Vinici, u čast viničkim glagoljašima te njihovom učitelju i pokrovitelju biskupu Nikoli Bijankoviću.[12]

Kijevski listići[uredi VE | uredi]

Kijevski listići su jedan od najstarijih glagoljaških zapisa očuvan do danas. To je fragment sakramentara sačuvan na 7 listova s kraja 9. ili početka 10. stoljeća. Svojevrsni obrednik ili prenosivi misal u listićima čuva se u Kijevu u Ukrajini. Prva stranica listića vjerojatno je pisana kasnije, u 12. stoljeću, i to pomlađenim starohrvatskim jezikom i pismom. Na tom listu nalazi se najstarija nama poznata molitva Blaženoj djevici Mariji pisana hrvatskim jezikom. Radi se o hrvatskoj molitvi Mariji staroj 800 godina.[13][14]


Obla (bugarskа) glagoljica
Glagoljica Az.svg azъ GlagolitsaMislete.gif myslite GlagolitsaShta.gif šta
Glagoljica Buki.svg buky GlagolitsaNash.gif našь GlagolitsaJer.gif jerъ
Glagoljica Vedi.svg vĕdĕ GlagolitsaOn.gif onъ GlagolitsaJery.gif jery
GlagolitsaGlagol.gif glagoljǫ GlagolitsaPokoj.gif pokoi GlagolitsaJerj.gif jerь
GlagolitsaDobro.gif dobrĕ GlagolitsaRtsi.gif rьci GlagolitsaJat.gif ĕtъ
GlagolitsaJest.gif estъ GlagolitsaSlovo.gif slovo GlagolitsaJo.gif jo
GlagolitsaZhivete.gif živĕti GlagolitsaTverdo.gif tvrъdo GlagolitsaJu.gif ju
GlagolitsaDzelo.gif Ʒĕlo GlagolitsaUk.gif ukъ GlagolitsaJusE.gif ęsъ
GlagolitsaZemlja.gif zemli GlagolitsaFert.gif frъtъ GlagolitsaJusJe.gif
GlagolitsaIzhe.gif iže GlagolitsaKher.gif hĕrъ GlagolitsaJusO.gif ǫ
GlagolitsaI.gif (i) GlagolitsaOht.gif otъ GlagolitsaJusJo.gif jǫ
GlagolitsaDzherv.gif (đervь) GlagolitsaTsi.gif ci GlagolitsaThita.gif tita
GlagolitsaKako.gif kako GlagolitsaCherv.gif črьvь GlagolitsaIzhitsa.gif ižica
GlagolitsaLjudi.gif ljudьje Glagoljica Ša.svg ša
Uglata (hrvatska) glagoljica


Uglata glagoljica.gif

Pitanje prvenstva glagoljice i ćirilice[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Odnos glagoljice i ćirilice

Glagoljica i ćirilica javljaju se u približno isto vrijeme tako da je nemoguće odrediti koje je pismo starije. Budući da se tada istim znakovima bilježilo i slova i brojeve, brojevni sustav može odgovoriti na pitanje koje je pismo starije, a glagoljska je azbuka u tom pogledu pravilnija što ide u prilog tezi da su glagoljicu sastavila Sveta Braća, a ako znamo da su Braća sastavila prvo slavensko pismo, glagoljica bi mogla biti starija. Nadalje, glagoljski spomenici su uglavnom pisani starijim, arhaičnijim jezikom. Na nekim ćiriličnim spomenicima nalaze se neka glagoljska slova ili cijele riječi što upućuje na to da je ćirilični spomenik prepisan iz (starijeg?) glagoljskog, postoje glagoljski tekstovi koju su izbrisani, a preko njih su napisani ćirilični – sve to može ići u prilog većoj starosti glagoljice.[15]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Fučić, Branko: Glagoljski natpisi. U: Djela Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti, knjiga 57.; Zagreb, 1982.
  • Fullerton, Sharon Golke: Paleographic Methods Used in Dating Cyrillic and Glagolitic Slavic Manuscripts. U: Slavic Papers No. 1.; Ohio, 1975.
  • Damjanović, Stjepan: Slovo iskona; Zagreb, 2004.
  • Damjanović, Stjepan: Staroslavenski jezik; Zagreb, 2005.
  • Gosev, Ivan: Rilszki glagolicseszki lisztove; Sofija, 1956.
  • Horvat, Jasna: Az, roman o glagoljici, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
  • Jachnow, Helmut: Eine neue Hypothese zur Provenienz der glagolitischen Schrift - Überlegungen zum 1100. Todesjahr des Methodios von Saloniki. In: R. Rathmayr (Hrsg.): Slavistische Linguistik 1985; München, 1986., 69-93.
  • Jagić, Vatroslav Glagolitica. Würdigung neuentdeckter Fragmente, Beč, 1890.
  • Kiparsky, Valentin: Tschernochvostoffs Theorie über den Ursprung des glagolitischen Alphabets In: M. Hellmann u.a. (Hrsg.): Cyrillo-Methodiana. Zur Frühgeschichte des Christentums bei den Slaven; Köln, 1964., 393-400.
  • Miklas, Heinz (ur.) Glagolitica: zum Ursprung der slavischen Schriftkultur; Beč, 2000.
  • Steller, Lea-Katharina: A glagolita írás U: B.Virághalmy, Lea: Paleográfiai kalandozások; Szentendre, 1995. ISBN 9634509223
  • Vais, Joseph: Abecedarivm Palaeoslovenicvm in usum glagolitarum; Veglae, [Krk], 1917. XXXVI
  • Vajs, Josef: Rukovet hlaholske paleografie. Uvedení do knizního písma hlaholskeho; Prag, 1932. 178 p, LIV. tab.

Projekti Wikimedije[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Glagoljica
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Glagoljaški natpisi u Hrvatskoj

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Josip Hamm, Staroslavenska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1974.
  2. Hrvatski jezični portal, natuknica glagoljatiHJP
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 M. Čunčić, Granice geometrije i simbolike u glagoljskoj paleografiji | PDF; 2.2 Mb[1]
  4. 4,0 4,1 Stjepan Damjanović, Slovo iskona, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.
  5. Stjepan Damjanović, Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005.
  6. http://www.svkri.hr/izlozbe/hrvatskaglagoljica.html; pristupljeno 19. 4. 2013.
  7. 7,0 7,1 7,2 M. Čunčić, Jagićev srednji oblik glagoljice u svjetlu suvremene paleografije, Slovo, svezak 58, Zagreb, 2008. | PDF; 583 kB[2]
  8. Hrvatski povijesni portal Josip Šarčević: Životopisi - Hrvatske ličnosti: Marko Japundžić, 10. veljače 2011., pristupljeno 7. ožujka 2011.
  9. Glagoljaška baština u Slavonskom Kobašu, Slavonskobrodska televizija, 25. veljače 2007.
  10. Pismo Nikole Šubića Zrinskog iz 1544. na glagoljici
  11. Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993.
  12. Spomenik glagoljašima u Vinici.
  13. Kijevski i Sinajski listići
  14. O Kijevskim i Sinajskim listićima, Marija Pantelić
  15. Giuseppe Fermeglija, Razmišljanja o starim slavenskim azbukama, u: Slovo, svezak 36, Zagreb 1986.[3]