Kazimir Ostrogović

Izvor: Wikipedija

Kazimir Ostrogović (Sv. Vid, na Krku, 7. travnja 1907.Zagreb, 15. lipnja, 1965.), hrvatski arhitekt. Poznat je kao autor mnogih važnih objekata, kao što su kompleks Instituta Ruđer Bošković, zagrebačka gradska vijećnica, Fakultet strojarstva i brodogradnje, te Vila Zagorje u Zagrebu (danas Predsjednički dvori).

Biografija[uredi | uredi kôd]

Kazimir Ostrogović rođen je 1907. u Svetom Vidu na otoku Krku. Nakon završenog Tehničkog fakulteta u Zagrebu počeo djelovati na Sušaku, Crikvenici i Malinskoj. Neka od ostvarenja razdoblja prije drugog svjetskog rata su kuća Kauzlarić na Sušaku, hotel Malin u Malinskoj, te nekoliko stambenih zgrada i vila.[1] U projektu za naselje Vinovrh u Zagrebu, postavlja osnovu parcelacije naselja dvojnih vila bez privatnih ograđenih parcela, te krajnje racionalnu kompoziciju samostojećih kuća na padini terena.[2]

U djelovanju ZAVNOH-a Ostrogović je zauzimao zapaženo mjesto. Nakon što je pušten iz riječkoga zatvora, 1943. odlazi u partizane, gdje je u početku tehnički referent, a od 1944. i predstojnik Tehničkog odjela ZAVNOH-a. Od 1944. do 1946. načelnik je saveznog Ministarstva građevinarstva. Uz Ostrogovića u Tehničkom su odjelu bili arhitekti: Nikola Brozina, kao rukovodilac odjela za tehničke radove, Žarko Vincek, Đuro Galeković i Boris Strmac. Tijekom kolovoza Ostrogović sastavlja program rada Odjela, čiji djelokrug »na oslobođenom i neoslobođenom teritoriju« obuhvaća: arhitekturu (regulacije sela, naselja, gradova, gospodarsko graditeljstvo i izgradnju popaljenih kuća), geodeziju, elektrifikaciju, brodarstvo i strojarstvo. »Danas se na oslobođenoj teritoriji«, piše Ostrogović u jednom izvješću »postavljaju sljedeći zadaci: izgradnja zemunica, pomoć u organizaciji i inicijativi na izgradnji popaljenih kuća, suradnja u proizvodnji, naročito u proizvodnji građevnog materijala... podizanje stručnih kadrova, uposlenje i stavljanje pod kontrolu NOO-a stručnjaka na neoslobođenoj teritoriji...«.[3]

Nakon rata, Ostrogović nastavlja rad temeljeći se na tradiciji Moderne arhitekture i duhu novoga vremena. U tom periodu sudjeluje u nizu velikih poslijeratnih natječaja koji su trebali afirmirati novu državu i novi društveni sustav prema tada aktualnom sovjetskom modelu. No, za razliku od svojih kolega, velikih imena hrvatske moderne, Ostrogović nije udovoljio zahtjevima vlasti za monumentalizmom i reprezenativnošću, već je zadržao dignitet svoga modernističkog stava.[4] Neki projekti iz tog razdoblja su: Zagrebačka gradska vijećnica, Institut Ruđer Bošković, banka u Paromlinskoj te, uz suautorstvo Vjenceslava Richtera, Vila "Zagorje" (iz 1965.) nekadašnja zagrebačka rezidencija Josipa Broza Tita, a danas službeni prostor predsjednika Republike Hrvatske. Od 1951. godine sa suprugom Božicom vodio je arhitektonski biro u Zagrebu, a napisao je i više stručnih članaka.[2]

Ostrogovićev likovni izraz koristi čiste i jednostavne konstrukcije. Kao arhitekt, dobro poznaje materijale te se koristi i tradicionalnim i suvremenim materijalima, uklapajući ih u svoje ideje na čist, jednostavan i dobro odmjeren način zbog čega i danas one odišu duhom moderne i na tradiciji izgrađene arhitekture.

Ostvarenja[uredi | uredi kôd]

Neka istaknutija ostvarenja u brojnom Ostrogovićevom opusu su:

Te više stambenih zgrada u Zagrebu, Rijeci, Puli, Šibeniku, Plaškom i Plitvicama.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Hrvatski leksikon, II. svezak, L-Ž, Zagreb 1997. - Ostrogović, Kazimir
  2. a b HRT arhiv: Kazimir Ostrogović, hrvatski arhitekt. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. lipnja 2008. Pristupljeno 30. listopada 2011. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  3. Nabori moderne hrvatske arhitekture, Matica hrvatska. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. lipnja 2007. Pristupljeno 1. studenoga 2011. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. Zagreb: Predstavljen novi broj časopisa Arhitektura posvećen Kazimiru Ostrogoviću, citat: Vera Grimmer[neaktivna poveznica]
Novak.jpg  
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.