Knjiga proroka Henoka
Knjiga proroka Henoka (hebrejski: סֵפֶר חֲנוֹךְ (Sēfer Ḥănōḵ), geez: መጽሐፈ ሄኖክ, (Maṣḥafa Hēnok)) starohebrejski je apokaliptični vjerski tekst, koji se predajom pripisuje sedmom praocu Henoku, Noinom pradjedu.[1][2] Nije dio kršćanskog i židovskog kanona, ali je sačuvana u kanonu Etiopske pravoslavne Crkve, a napisana je u 2. ili 1. stoljeću prije Krista.
Procjenjuje se da stariji dijelovi Henok 1 (uglavnom u Knjizi promatrača) teksta datiraju iz otprilike 300. – 200. pr. Kr., a najnoviji dio (Knjiga parabola) vjerojatno 100. prije Krista.[3]
Knjiga Henokova sadrži jedinstvene priče o podrijetlu demona i nefila, zašto su neki anđeli pali s Neba, objašnjenje zašto je potop iz Postanka bio moralno neophodan i proročansko objašnjenje tisućugodišnje vladavine Mesije. Tri se knjige tradicionalno pripisuju Henoku, uključujući različita djela Druga Henokova i Treća Henokova. Većina židovskih i kršćanskih crkvenih tijela nijednu od 3 knjige ne smatra kanonskim spisom.
Suvremeni znanstvenici vjeruju da je Knjiga proroka Henoka izvorno napisana ili na aramejskom ili na hebrejskom, jezicima koji su prvi korišteni u židovskim tekstovima. Ephraim Isaac sugerira kako je Henokova knjiga, kao i Knjiga Danielova, sastavljena djelomično na aramejskom, a djelomično na hebrejskom.[4] Nije poznato da je sačuvana ijedna hebrejska verzija. Razni aramejski fragmenti pronađeni u svitcima s Mrtvog mora, kao i koine grčki i latinski fragmenti, dokaz su da su Židovi i rani kršćani Bliskog istoka poznavali Knjigu Henokovu. Ovu su knjigu također citirali neki autori iz 1. i 2. stoljeća, kao u Oporukama dvanaestorice praotaca. Autori Novog zavjeta također su bili upoznati s nekim sadržajem priče.[5] Kratak dio Prve Henokove (1:9) citiran je u novozavjetnoj Judinoj poslanici (Judina poslanica 1:14–15), a tamo se pripisuje „Henoku, sedmom od Adama" (Prva Henokova 60:8). Odjeljak Prve Henokove je midraš na Ponovljeni zakon 33:2. Nekoliko kopija ranijih odjeljaka Prve Henokove sačuvano je među svitcima s Mrtvog mora.[2] Danas je Knjiga Henokova u cijelosti sačuvana samo u prijevodu na geez (etiopski).
Dio je biblijskog kanona, koje koristi etiopska židovska zajednica Beta Izrael, kao i kršćanska etiopska pravoslavna tevahedo Crkva. Druge židovske i kršćanske skupine općenito ju smatraju nekanonskim ili nenadahnutim, ali ju mogu prihvatiti kao nešto povijesno ili teološko.
Unatoč tomu što nije dio židovskog, kao ni kršćanskog kanona, predstavljala je vrlo utjecajan izvor za rane židovske i kršćanske mislioce. Neke od poznatih tema, poput palih anđela, uskrsnuća i Sudnjeg dana, prvi put su se pojavile upravo u Knjizi proroka Henoka.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Henokova knjiga predstavlja jedna od najvećih sačuvanih pseudoepigrafskih djela; bila je štovana sve do 4. stoljeća kada je proglašena apokrifom, izbačena iz kanona i prepuštena zaboravu. Međutim, u 2. stoljeću Irenej i Klement Aleksandrijski nisu dovodili u pitanje njenu svetu narav, dapače, pozivali su se na njene odlomke. Origen ovoj knjizi također pripisuje vjerodostojnost, ali poput Tertulijana, naglašava kako to djelo nije jednoglasno prihvaćeno od strane Crkve.[6]
Henokova knjiga je bila gotovo tisuću godina Europljanima gotovo nepoznata, izuzmemo li fragmente koje je sačuvao Georgius Syncellus (oko 792.). No usprkos tome snažno je utjecala na kršćansku tradiciju, jer većina kršćanskih vjerovanja o raju, paklu, anđelima i demonima, potječe upravo iz tog djela.
Knjiga proroka Henoka bila bi zauvijek izgubljena da slučajno nije završila u kanonu Etiopske pravoslavne Crkve. Naime, oko 500. godine ta je drevna hebrejska knjiga prevedena iz ranijeg grčkog prijevoda na etiopski jezik. Knjigu je 1773. godine u Abesiniji otkrio škotski istraživač James Bruce i donio jedan njen primjerak u Englesku.[7] Godine 1821. preveo ju je na engleski i predstavio javnosti dr. Richard Laurence, nadbiskup Cashela. Izazvala je veliku pozornost europske javnosti te je uskoro prevedena i na druge europske jezike.
Sadržaj[uredi | uredi kôd]
Bilješke[uredi | uredi kôd]
- ↑ Barker, Margaret. 2005. Chapter 1: The Book of Enoch [1. poglavlje: Knjiga Henokova]. The Older Testament: The Survival of Themes from the Ancient Royal Cult in Sectarian Judaism and Early Christianity [Stariji zavjet: Preživljavanje Tema iz Drevnog Kraljevskog Kulta u Sektaškom Judaizmu i Ranom Kršćanstvu]. SPCK Publishing; Sheffield Phoenix Press. London. ISBN 978-1-905048-19-9
- ↑ a b Barker, Margaret. 1988. The Lost Prophet: The Book of Enoch and Its Influence on Christianity [Izgubljeni Prorok: Knjiga Henokova i Njezin Utjecaj Na Kršćanstvo]. SPCK; Sheffield Phoenix Press. London. ISBN 978-1-905048-18-2
- ↑ Fahlbusch, Edwin; Bromiley, Geoffrey William; Lochman, Jan Milic; Mbiti, John. 2004. The Encyclopedia of Christianity [Enciklopedija kršćanstva]. str. 411. ISBN 0-8028-2416-1
- ↑ Charlesworth, James; Ephraim, Isaac. 1983. 1 Enoch: A New Translation and Introduction [Henok 1: Novi Prijevod i Uvod]. The Old Testament Pseudoepigrapha [Pseudoepigraf Starog zavjeta]. Doubleday. New York. str. 5–89. ISBN 0-385-09630-5
- ↑ Mathews, Shailer; Johnson, Christopher; Harper, Robert Francis; Paton, Lewis B.; Price, Ira M.; Dods, Marcus; Votaw, C. W.; Torrey, Charles C.; Barton, George A. 1899. Cheyne, Thomas Kelly (ur.). The Cheyne-Black Encyclopædia Biblica, Vol. I. The University of Chicago Press. Chicago.
- ↑ Laurence, Richard, str. 10.-11.
- ↑ Laurence, Richard, str. 8.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Laurence, Richard, Knjiga proroka Henoka, TELEdisk, Zagreb, 2002. ISBN 953-7039-04-8