Kobaltna zelena

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Kobaltovo zelenilo)
Pigment kobaltna zelena.
Rinmanova zelena (kobaltna zelena).
Kristalna struktura skupine spinela.

Kobaltna zelena ili kobaltovo zelenilo je pigment koji je pronađen krajem 18. stoljeća, a tržišno se proizvodi od prve polovice 19. stoljeća. Sjajnijeg je i čistijeg tona nego kromoksidne zelene ali s neznatnom plavičastom nijansom. Otporna je prema alkalijama i slabim kiselinama, a koristi se u svim slikarskim tehnikama. Uljana boja se priprema s manje veziva, brže suši, prozirna je i slabije pokriva. Osušeni premaz je elastičan i postojan. Pošto je prilično skup pigment često se priprema od plavih i žutih kao oponašanje tona koja nema sve vrijednosti izvornog materijala.[1]

Opis[uredi | uredi kôd]

Kobaltna zelena je ustvari dvosmislen pojam za bilo koju od dvije obitelji zelenih anorganskih pigmenata. Oboje se dobiva s primjesama kobalt(II) oksida u bezbojne okside domaćina. Primjesa Co(II) na mjestima Mg(II) i Zn(II) od Mg2TiO4 i Zn2TiO4, daje jednu obitelj kobaltnih zelenila. Ovi materijali spadaju u skupinu spinela.[2]

Rinmanova zelena dobiva se s primjesama kobaltovog(II) oksida u cinkov oksid. Sven Rinman, švedski kemičar, otkrio je ovaj spoj 1780. Pigmenti dobiveni s cinkovim oksidom korišteni su u mnogim industrijama i procesima. Rijetko se koristi jer je slab kromofor i relativno skup u usporedbi s kromovim(III) oksidom.

 ,  sa  

Struktura i boja sastava Zn1-xCoxO ovisi o vrijednosti x. Za x ≤ 0,3, materijal prihvaća vurcitnu strukturu (ZnO) i snažno je zelene boje. Za x ≥ 0,7, materijal ima strukturu natrijevog klorida (CoO) i ružičaste je boje. Međusobne vrijednosti x daju mješavinu dviju faza.[3]

Kobaltno zelena boja testirana je za upotrebu u "spintronskim" uređajima. Kobaltno zelena boja je atraktivna u ovoj primjeni jer je magnetska na sobnoj temperaturi.[4]

Mješoviti oksidni pigmenti[uredi | uredi kôd]

Mješoviti oksidni pigmenti sastoje se od miješanih kristalnih komponenata spinelne ili rutilne strukture. Spineli čine veliku grupu minerala općenite formule M(II)M2(III)O4, u kojoj je M(II) dvovalentan metal, obično magnezij, željezo(II), cink ili mangan, a M(III) trovalentan metal, najčešće aluminij, željezo(III) ili krom. Neki od mnogobrojnih poznatih spinela pokazuju vrlo dobra pigmentna svojstva i odavno se u tu svrhu upotrebljavaju. Jedan od najpoznatijih pigmenata spinelne strukture jest kobaltovo modrilo CoAl2O4. To je osobito cijenjeni pigment, vrlo lijepog i toplog plavog tona, postojan na svjetlosti. Upotrebljava se mnogo u slikarstvu, a zbog svoje vatrostalnosti služi kao pigment za porculan i slično.

Djelomičnom zamjenom iona titanija ionima prijelaznih metala u kristalnoj rešetki rutila TiO2, nastaju obojeni miješani polikristali rutilne strukture, od kojih se neki također mogu upotrijebiti kao pigmenti. Tehnički su važniji u prvom redu rutilni pigmenti s ugrađenim ionima nikla i kroma, koji im daju žutu boju.

Mješoviti oksidni pigmenti spinelne i rutilne strukture postojani su prema djelovanju svjetla, atmosferilija i kemikalija, a posebno se odlikuju svojom postojanošću na visokim temperaturama. Dobro se podnose s organskim obojenim pigmentima, od kojih imaju veću moć pokrivanja, pa se često s njima kombiniraju. Upotrebljavaju se za pripravu lakova i boja za vanjske naliče izložene trošenju, posebno u građevinarstvu, za bojenje čeličnih i aluminijskih limova za spremnike, dijelove strojeva i vozila, za pokrivne pečene automobilske lakove, za bojenje plastičnih masa, u keramičkoj industriji i slično.[5]

Proizvodnja spinel pigmenata[uredi | uredi kôd]

Spineli su minerali različitog podrijetla (magmatskog i metamorfnog). Nastaju prilikom zagrijavanja na visokoj temperaturi. Kemijski su to magnezijski aluminati (MgAl204). Većina spinela je bez boje. Taloženjem različitih iona u vulkanskim procesima djelomično nastaju spineli s jakom bojom. Ti obojeni spineli prodaju se kao drago kamenje. Žuti i narančastocrveni kamen naziva se rubicel. Crni koji sadrži željezo iz Šri Lanke naziva se pleonast. Tako i poznati crveni kamen u engleskoj kruni nije rubin, već spinel. Ovisno o elementima koji su taloženi u kristalnoj strukturi razlikujemo aluminijske, željezo(III), krom, vanadij i titanij spinele.

Mineralni spineli i metali miješaju se na mokro, te se zatim zagrijavaju na 1200 °C do 1600 °C. Tako dolazi do razmjene iona. Metalni ioni se vrlo čvrsto vežu u strukturu kristala, te ih se nakon što se ohlade više ne može ispirati. Spineli imaju čvrstoću od 8 (po Mohsu) i postojani su na kiseline i lužine. Nakon žarenja pigmenti se peru i melju, kako bi se postigla odgovarajuća zrnatost. Ti se pigmenti između ostalog koriste za sintezu dragih kamenja (modni nakit) ili u keramici za proizvodnju određenih boja prilikom pečenja. Minerali koji spadaju u veliku skupinu spinela su na primjer kromit, franklinit, ganit, magnetit i mnogi drugi. Spinel pigmenti mogu se koristiti kod svih veziva. Vrlo su postojani na svjetlo, vremenske utjecaje i kemikalije. Toksikološki su bezopasni, tako da su dopušteni i za bojanje plastičnog posuđa ili igračaka. Također su bezopasni u spalionici smeća, gdje temperatura sagorijevanja iznosi samo oko 1 000 °C, a pigmenti podnose od 1 400 °C do 1 600 °C.[6]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. "Slikarska tehnologija – materijali i tehnika", [1], www.slikarskatehnologija, pristupljeno 20. 7. 2020.
  2. Völz, Hans G. et al. "Pigments, Inorganic" in Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry, 2006 Wiley-VCH, Weinheim. DOI:10.1002/14356007.a20_243.pub2 .
  3. F. Wagenknecht, and R. Juza "Rinmann's Green" in Handbook of Preparative Inorganic Chemistry, 2nd Ed. Edited by G. Brauer, Academic Press, 1963, NY. Vol. 1. p. 1092.
  4. Djerdj, Igor; Jaglicic, Zvonko; Arcon, Denis; Niederberger, Markus. Co-Doped ZnO nanoparticles: Minireview. Nanoscale. 2: 1096–1104. doi:10.1039/c0nr00148a
  5. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
  6. "Pigmenti - općenito - Terradecor", [2]Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. lipnja 2020. (Wayback Machine), terradecor.hr., pristupljeno 6. 6. 2020.