Cinkov oksid

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Cinkov oksid (ZnO) je najznačajniji spoj cinka i amfoteran je. U prirodi se nalazi kao mineral cinkit u obliku bijelih heksagonskih kristala. Pri sobnoj temperaturi je bijel amorfni prah koji zagrijavanjem reverzibilno postaje žut.

Dobivanje[uredi VE | uredi]

Tvornički se dobiva izgaranjem cinkovih para u struji zraka.
Laboratorijski se može prirpaviti:

1. Prženjem cinkova karbonata,

2. Suha epruveta se napuni kisikom i u nju se stavi navrh žličice cinkovog praha. Epruveta se zatvori vatom i grije. Zagrijavanjem cinkovog praha u kisiku vrlo brzo se pojavi plamen i nastaje bijeli prah cinkovog oksida, ZnO:

Zn(s) + O2(g) --> 2 ZnO(s)

Upotreba[uredi VE | uredi]

Lako se otapa u kiselinama i lužinama, pa se rabi za proizvodnju raznih cinkovih soli. Koristi se u proizvodnji (automobilskih) guma kao punilo za gume, građevinskoj industriji, industriji stakla, u proizvodnji sapuna, u medicini za izradbu flastera i depilatora, farmaciji u obliku praška temelj je za proizvodnju pudera, krema, masti i pasta koji prvotno služe pri liječenju rana i kožnih bolesti.
Otrovan je za niže organizme (plijesni i gljivice) i ima veliku sposobnost apsorpcije ultraljubičastih i rendgenskih zraka.
U industriji boja se koristi kao bijela boja (bijeli pigment; tzv. „cinkovo bjelilo“), s kalijevim bikromatom daje cinkovo žutilo ((3ZnCrO4) x K2Cr2O7), a žaren s kobaltovim(II) oksidom daje Rinmanovo zelenilo.


P chemistry.svg Nedovršeni članak Cinkov oksid koji govori o kemiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.


Izvori[uredi VE | uredi]

  • Tehnički leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža; glavni urednik: Zvonimir Jakobović. Tiskanje dovršeno 21. prosinca 2007.g., Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 653717. ISBN 978-953-268-004-1, str. 112.