Kršćanstvo u Azerbajdžanu

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Kršćanstvo je jedna mala vjerska zajednica u Azerbajdžanu.

Povijest[uredi VE | uredi]

Azerbajdžan je u ranokršćansko doba dolazio s prvim kršćanskim misionarima. U Azerbajdžanu su nazočni još od 1. stoljeća.[1] Širenjem islama na Bliskom Istoku i Kavkazu postao je dominantno muslimanska zemlja. Kršćanske misije su držali od 14. stoljeća dominikanci, kapucini, augustinci i isusovci. Djelovanjem Bartula, dominikanskog misionara iz Bologne u 14. i 15. st., dalo je ploda. 28 naselja u Nahičevanu prešlo je na rimokatoličanstvo. Usprkos teških odnosa i pritisaka Armenske apostolske Crkve, rimokatoličanstvo je ondje preživjelo preko tri stoljeća, nakon čega je uslijedio pad i do 1800-ih više nije bilo vjernika.[2]

Dolazak ruske vlasti stvorio je povoljnije okružje po kršćane. Postalo je omiljeno odredište raznim kršćanskim denominacijama. Rimokatolike su zastupali Poljaci koji se doseljavaju u Baku i Şamaxı sredinom 19. stoljeća, zatim Ukrajinci, gruzijski katolici, armenski katolici te zapadni Europljani koji su se trajno nastanili u Bakuu. Selo Siyaqut u Nahičevanu osnovali su 1850-ih ajsorski (Asirci) useljenici iz Salmasa, Perzija i ostali jedino kaldejsko kršćansko selo u Južnom Kavkazu. Od 1880-ih svećenika koji poslužuje Siyaqut zaređuje rimokatolički biskup.[3]

Kršćani danas čine mali udio stanovništva. Kršćanske Crkve kojima pripadaju su Armenska apostolska Crkva (u Nagorno-Karabahu), Ruska pravoslavna crkva, i razne druge kršćanske denominacije.

Danas je kršćana u Azerbajdžanu između 280.000 - 450.000 (3,1%-4,8%)[4] koji su većinom pravoslavni vjernici Ruske pravoslavne Crkve, Gruzijske pravoslavne Crkve, ali i vjernici Armenske apostolske Crkve. Gotovi svi Armenci žive u pokrajini Gornjem Karabahu koji se izdvojio iz Azerbajdžana. Mala je zajednica protestantskih Azera, oko 5000, većinom iz muslimanskih korijena.[5][6] Rimokatolika je malo. Manje ih je od tisuću i žive u Bakuu i okolici. U Bakuu je nekad postojala katolička crkva koja je srušena za Staljinova režima. Novu se gradilo od rujna 2005., a otvorena je 2007. godine.

Crkva Kavkaske Albanije u Nicu.

Azerbajdžanska je osobitost Crkva Kavkaske Albanije, čiji su vjernici iz redova naroda Udina. Vjernika je od šest do deset tisuća u Azerbajdžanu. 4400 ih živi u selu Nicu (čit. Nidžu), Gabalski rajon.[7] Udini koji su živjeli na obalama Kaspijskog jezera poslije su prihvatili kršćanstvo i proširili tu vjeru po Kavkaskoj Albaniji. Crkva u selu Kišu u okolici grada Šekija je jedan od najvećih primjera njihove kulturne baštine.[7]

Rat u Gorskom Karabahu uzeo je danak armenskoj zajednici. Mnogi su odselili, a crkve im ostale zatvorene zbog straha od napada.[8] Diljem Azerbajdžana izbilo je nasilje protiv Armenaca i Armenske apostolske Crkve,[9] a na vrhu pogroma Armenaca 1990., armenska crkva sv. Grgura Prosvjetitelja zapaljena je.[10] Obnovljena je 2004. ali ne koristi ju se.

Galerija[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Kršćanstvo u Azerbajdžanu

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Groundbreaking for first Catholic church in post-Soviet Azerbaijan. Catholic World News (12. rujna 2005.) pristupljeno 18. lipnja 2006.
  2. Chardin, John. "The travels of Sir John Chardin, by the way of the Black Sea, through the countries of Circassia, Mingrelia, the country of the Abcas, Georgia, Armenia, and Media, into Persia proper: 1643-1713." Voyages and Travels in All Parts of the World. Ed. John Pinkerton. Vol. 9. London: Strahan and Preston, 1811.
  3. Brief History of Assyrian Settlement in Russia.
  4. Global Christianity. Pew Research Center's Religion & Public Life Project (1. prosinca 2014.) pristupljeno 23. kolovoza 2015.
  5. 5,000 Azerbaijanis adopted Christianity (Russian). Day.az (7. srpnja 2007.) pristupljeno 30. siječnja 2012.
  6. Christian Missionaries Becoming Active in Azerbaijan (Azerbaijani). Tehran Radio (19. lipnja 2011.) pristupljeno 12. kolovoza 2012.
  7. 7,0 7,1 RELIGIONS IN PRESENT AZERBAIJAN pristupljeno 23. kolovoza 2015.
  8. United States Department of State, Country Reports on Human Rights Practices for 1992 (Washington: U.S. Government Printing Office, February 1993), str. 708
  9. Memorandum from the Lawyers Committee for Human Rights to John D. Evans, Resource Information Center, 13. lipnja 1993., str. 4.
  10. Implementation of the Helsinki Accords: Human Rights and Democratization in the Newly Independent States of the former Soviet Union" (Washington, DC: U.S. Congress, Commission on Security and Cooperation in Europe, January 1993), str. 116