Lectio Divina

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Elementi Lectio Divine:čitanje, meditacija, molitva i razmatranje Božje Riječi.

Lectio Divina je tradicionalna benediktinska praksa razmatranja Božje Riječi, meditacije i molitve s ciljem zajedništva s Bogom i proučavanja Riječi Božje.[1]

Lectio divina je molitveno čitanje Božje riječi, vid meditativne molitve biblijskih tekstova koji se prakticirao još u srednjovjekovnim samostanima.[2]

Lectio divina je čitanje pojedinačno ili zajedničko, duljega ili kraćega ulomka iz Svetoga pisma, prihvaćena kao riječ Božja, koje se potom, poticajem Duha Svetoga, razvija meditacijom, molitvom i kontemplacijom (Tumačenje Biblije u Crkvi, IV C 2).[3]

Lectio Divina ne pristupa Svetome pismu kao tekstu, koji se istražuju, već kao živoj riječi.[4] Duhovni ritam koji je u pozadini svega u našem svakodnevnom životu otkrivamo s trima stvarima: vremenom posebice odvojenim za lectio divina, liturgija i svakodnevni manualni rad.[5]

Tradicionalno, Lectio Divina ima četiri odvojena koraka: čitanje, meditiranje, molitva i razmatranje. To su četiri koraka koje je naveo kartuzijanac Gvido II., latinski lectio, meditatio, oratio, contemplatio.[2] Prvo se pročita ulomak iz Svetog pisma, a zatim se meditira o njegovom značenju. Nakon toga slijedi molitva i kontemplacija o Božjoj Riječi.[6] U novije vrijeme spominje se peti korak: actio. Zaživio je opet nakon Drugog vatikanskog sabora. Prema papi Benediktu XVI., "To su stube kojima se monasi uspinju od zemlje prema nebu."[2]

Lectio divina su nekoć vježbali svi kršćani. Drevno umijeće je polagana, kontemplativna, svetopisamska molitva koja omogućuje da Biblija, Božja riječ, postane sredstvo sjedinjenja s Bogom.[5]

Albrecht Dürer: Ruka na Bibliji, 1506.

Fokus Lectio Divine nije teološka analiza biblijskih ulomaka, već gledati ih u odnosu na Krista kao ključ njihova značenja. Na primjer, s obzirom na Isusovu izjavu u Ivanu 14,27: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem", analitički bi se pristup usredotočio na kontekst teksta tijekom Posljednje večere, na biblijski kontekst, itd., dok u Lectio Divini, međutim, praktičar "ulazi" i dijeli mir Kristov umjesto da ga "secira“.[7] U nekim kršćanskim učenjima, ovaj oblik meditativne molitve dovodi do povećanog poznavanja Krista.[8]

U lectio divina vjernik se prinosi Bogu kao žrtva. Važno je pri tome da smo ljudi u pokretu, jer radi se o svakodnevnom ritmu. U davnim se vremenima to duhovno gibanje opisivalo uzvojnicom (lat. helix), uzvojitim kretanjem, ka gore. U dvjema dimenzijama, to je stalno kružno gibanje. Dodavanjem vremenska dimenzije pretvara se u uzvojnicu, uzdižućom krivuljom kojom se primičemo Bogu.[5]

Korijeni biblijskog promišljanja i tumačenja potječu od Origena u 3. stoljeću, nakon čega je sv. Ambrozije prenio nauk na svetog Augustina.[9] Redovnička praksa Lectio Divine postoji od 6. stoljeća i prakticirao ju sv. Benedikt, a zatim je formalizirana kao proces u četiri koraka od strane kartuzijanskog redovnika Guiga II. tijekom 12. stoljeća. U 20. stoljeću, konstitucija Dei Verbum Drugoga vatikanskog koncila preporučuje Lectio Divinu široj javnosti, a njenu važnost potvrdio je papa Benedikt XVI. na početku 21. stoljeća.[10]

Molitveni koraci[uredi VE | uredi]

Molitveni koraci:[2]

  1. LECTIO - Vjernik pozorno čita izabrani tekst i dopušta da ga Riječ pronađe i takne.[2] Razvija se sposobnost pozornijeg, dubljeg slušanja i sposobniji smo čuti “uhom svoga srca”. Uči se slušati Božji šapat (1 Kr 19,12); zvuk koji je Božja riječ za ljude. U svezi s ovim je radosna naredba-povik proroka u drevnom Izraelu: “Slušaj! Čuj, o Izraele!”. Blago slušanje jest usklađivanje s Božjom prisutnošću u Svetom Pismu. Za čuti netkog tko tiho govori, valja naučiti šutiti i cijeniti i voljeti tišinu, jer besprekidnim govorenjem ili okruženošću bukom ne čuje se tihe glasove. Zato je potrebno molitelju lectio divina smiriti se, da bi bio u u stanju čuti njemu upućenu Božju riječ. Lectio nije brzinsko čitanje kao u svakodnevnici što se čita suvremene medije. Čita se polagano, slušanje je puno poštovanja; u duhu tišine i strahopoštovanja. Pomno se osluškuje za čuti riječ ili rečenicu koja je danas za nas Božja riječ.[5] Ovdje čitatelj tra­ži odgovor na pitanje: Što biblijski tekst govori? Koji mu je sadržaj? [11]
  2. MEDITATIO – Vjernik prebire Riječ u srcu, osluškuje što mu govori te kako odgovara na njegovo stanje. Zapaža kako mu liječi zadobivene rane. Ponavlja Riječ u ritmu disanja i izgovara ju kod svakog izdisaja.[2] Meditiranjem se dopušta Božjoj riječi postati riječ ljudima upućena, riječ koja ljude dodiruje i djeluje u najdubljim razinama čovjeka. Klasični primjer kršćanima bilaje Blažena Djevica Marija “koja je pohranjivala u svoje srce” ono što je vidjela i čula o Kristu (usp. Lk 2,19). Pronađenu riječ ili odlomak iz Svetog Pisma se blago u sebi ponavlja, pušta da prožme misli, nade, sjećanja i želje.[5] Traži se odgovor: "Što biblijski tekst kaže meni?" Naime čitanje se postiže okom, uhom i razumom, no Riječ cilja na srce, što se postiže razmatranjem.[11]
  3. ORATIO – Vjernik moli, izgovarajući molitvu u srcu kao prošnju, zahvalu, kajanje ili slavljenje Boga i veličanje velikih Božjih djela u cjelokupnoj povijesti spasenja.[2] Molitva je dijalog s Bogom, ali ne običan, nego pun ljubavi s osobom Boga koja je čovjeka pozvala u zagrljaj. Molitva je posvećenje, svećeničko prikazivanje Bogu. Riječi u koju smo ušli i o kojoj smo razmišljali, dopuštamo dodirnuti nas i promijeniti dijelove našeg najskrivenijeg bića, koja nas preobražava. Bog čovjeka tad poziva da uzdignemo k njemu svoja najteža, bolom ispunjena iskustva, te da nad njima blago izreknemo iscjeljujuću riječ ili rečenicu koju nam je Gospodin dao u čitanju i meditaciji.[5] Ovdje vjernike polazi u aktivniju poziciju i sad od slušatelja postaje govoritelj. Cilj molitve je postići čisto srce, odnosno uskla­diti svoje misli, osjećaje i odluke s Bogom i njegovom voljom.[11]
  4. CONTEMPLATIO – Vjernik motri, postaje jedno sa sobom i s Bogom. U dubokoj šutnji motri, kuša i uranja u sveprisutnu Božju ljubav koja u njemu oblikuje stav istinskog klanjanja i zahvaljivanja. Dopušta šuteći da ga Isus vidi. U dubokoj šutnji vjernik gledam Isusa, a Isus gleda njega. Po primljenoj Riječi vjernik postaje jedno s Njim. Uživa u Isusovoj prisutnosti i dopušta da ga On zahvati. Meditatio, oratio, contemplatio obavljaju se u šutnji.[2] Predstavlja gledanje Boga, odmaranje šutke uživajući u Božjoj prisutnosti, a to se iskustvo prirodno izmjenjuje, ako to dopustimo. U gledanju (kontemplaciji) prekida se iznutra nešto duhovno raditi i jednostavno uči se “biti”. Kontemplacija nije cilj, nego zahvalnost. To je provođenje vremena s Bogom. U staroj samostanskoj tradiciji kontemplacija se shvaćala dvojako: kontemplacija Boga u kreaciji – Bog u “mnoštvu” (theoria physike) te kontemplacija Boga u njemu samome bez slika ili riječi – Bog kao “Jedan Jedini” (theologia).[5] Postoji još jedna dimenzija s dva shvaćanja: jedna je životni odgovor na Božju riječ, pretakanjem prethodnih koraka u svagdašnji život, taj odgovor životom je usvajanjem Božjeg pogleda u prosuđivanju svakodnevne životne stvarnosti i uskladba svog života s Bogom kojega se susrelo kroz molitveno čitanje Pisma. Drugo shvaćanje ima mističnu dimenziju, gdje se to shvaća kao najuzvišeniji oblik molitve. „Kontemplacija je … trenutak kada pred Božjom ljubavlju, veličinom, sla­vom, ostajemo bez riječi. Ne mislimo više na pojedine elemente teksta koji smo čitali već imamo potrebu da koncentriramo naš po­gled na Isusa, da dopustimo da nam oprosti, da se odmorimo u njemu, da osjetimo njego­vu ljubav, da budemo jednostavno neko vri­jeme s njime koji je naš Prijatelj i Spasitelj. (kardinal Martini).[11]
  5. ACTIO – Vjernik djeluje u svojoj svakodnevici u skladu s Božjom Riječi. Cilj božanskoga čitanja je ono što je vjernik kušao u čitanju, meditiranju, molitvi i kontemplaciji prenijeti u svakodnevni život.[2] U starim kršćanskim vremenima su se kontemplacija i akcija shvaćale kao dva pola ljudskog (vjerničkog) duhovnog ritma koji je u pozadini svega - lagano osciliranje između duhovne “aktivnosti” u odnosu na Boga i “receptivnosti (prijemljivosti)”. Smjer duhovne aktivnosti je ka unutra, ne prema van (ne kao apostolat), tj. u dubinu dšu, gdje Duh Božji neprestano preoblikuje vjernika u svoju sliku. Akcija, tj. aktivni život, čini samospoznaja, tko smo zapravo i dopuštanje sebi biti preoblikovan po Božjoj nakani. Duhovna aktivnost se u starini odnosila na aktivnu suradnju s Božjom milošću u iskorjenjivanju poroka i dopuštanje da procvjetaju kreposti.[5] Božansko čitanje je pored škole molitve ujedno i škola života, to jest vršenje naučenog i spoznatog.[11]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Thompson, Marjorie J.; Howard, Evan B. (2005-04-19). Soul Feast: An Invitation To The Christian Spiritual Life. Westminster John Knox Press. str. 24. ISBN 9780664229474.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 Milosrdne sestre sv. Križa LECTIO DIVINA - Molitveno čitanje Božje Riječi 24. rujna 2014. (pristupljeno 25. studenoga 2019.)
  3. Verbum Enzo Bianco (pristupljeno 5. travnja 2018.)
  4. Opening to God: Lectio Divina and Life as Prayer by David G. Benner 2010 ISBN 0-8308-3542-3 pages 47–53
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 Stella Maris Fr. Luke Dysinger, OSB / Prevela: Brigita PečekDrevno umijeće Lectio divina (pristupljeno 25. studenoga 2019.)
  6. Christian spirituality: themes from the tradition by Lawrence S. Cunningham, Keith J. Egan 1996 ISBN 0-8091-3660-0 page 38
  7. Meditative Prayer by Richard J. Foster 1983 Intervarsity Press ISBN 0-87784-197-7 pages 24–25
  8. eaching world civilization with joy and enthusiasm by Benjamin Lee Wren 2004 ISBN 0-7618-2747-1 page 236
  9. The Fathers of the church: from Clement of Rome to Augustine of Hippo by Pope Benedict XVI 2009 ISBN 0-8028-6459-7 page 100
  10. http://w2.vatican.va/content/benedict-xvi/en/speeches/2005/september/documents/hf_ben-xvi_spe_20050916_40-dei-verbum.html Preuzeto 7. prosinca 2016.
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 Krčka biskupija Božidar Mrakovčić:LECTIO DIVINA ili molitveno čitanje Svetog pisma 3. prosinca 2014. (pristupljeno 25. studenoga 2019.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]