Prijeđi na sadržaj

Marko Martinović

Izvor: Wikipedija

Marko Martinović - Car (Polje kod Travnika, 8. ožujka 1933.23. listopada 2003.) bio je hrvatski pjesnik i pisac iz BiH. Pokopan je u Vitezu.

Uvršten je u antologiju "Hrvatska proza u BiH od Matije Divkovića do danas" (1995.) priređivača Veselka Koromana.

Prema riječima kritičara Željka Grahovca: "Izuzimajući književno djelo pokojnog Vitomira Lukića, doista bi se teško mogao pronaći u novijoj književnosti bh. Hrvata pripovjedač ravan Martinoviću".,[1]

Smatra ga se predvodnikom "viteškog novog književnog naraštaja" (kamo se ubrajaju Ivo Totić, Željko Kocaj, Ivan Maros, Đurđica Čilić-Škeljo, Anto Zirdum i drugi).

Nagrade

[uredi | uredi kôd]

Zlatna povelja Matice hrvatske 1995. za zbirku priča "Isus u podrumu".

Po njemu se zove i književna nagrada "Marko Martinović Car" [2] utemeljena 2007.

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Zvona i tišine (pjesme, 1962.)
  • Tražio sam Augusta (priče, 1981.)
  • Ljudi u vremenu (reportaže, 1987.)
  • Ljubav i smrt u dolini Lašve (proza i poezija, 1989.)
  • Vitez i lov (1990.)
  • Isus u podrumu (priče, 1995.)
  • Zvona i tišine (pjesme, 1996. - ponovljeno i dopunjeno izdanje)
  • Propitivanje: post scriptum (književne kritike i eseji, 1998.)
  • Gutači žaba (priče, 1999.)
  • Prosinačke kiše (priče, 2002.)
  • Salon namještaja (priče, 2003.)

Izvori

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]