Marko Mesić (vojnik)

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Marko Mesić (NDH))
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Marko Mesić
Marko Mesić.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 30. rujna 1901.
Mjesto rođenja Bjelovar, Hrvatska
Datum smrti 9. veljače 1982.
Mjesto smrti Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Titule vitez
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi ? - 1941.
1941. - 1943.
1944. - 1945.
Čin Podpukovnik.gif potpukovnik
Ratovi Drugi svjetski rat
Važnije bitke Staljingradska bitka
Vojska Flag of Yugoslavia (1918–1941).svg Jugoslavenska vojska
Flag of Independent State of Croatia.svg Domobranstvo
Flag of Germany (1935–1945).svg Wehrmacht
Flag of Yugoslavia (1943–1946).svg Jugoslavenska armija
Rod vojske Topništvo
Zapovijedao 369. pojačana pješačka pukovnija
Odlikovanja Željezni križ
Vojnički red željeznog trolista

Marko Mesić (30. rujna 1901.- 9. veljače 1982.) hrvatski vojnik, časnik u vojskama Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, te komunističke Jugoslavije.

Životopis[uredi VE | uredi]

Memorijalni znak pripadnika 369 Staljingradske pukovnije

Rođen je u Bjelovaru 30.9.1901 u vrijeme Austrougarske monarhije sin Franje i Katarine rođene Blau. Počeo je vojno školovanje u Pečuhu pa nastavio u Karlovcu i Mariboru i na kraju u Beogradu. Završio časničke škole Kraljevine Jugoslavije i Vojnu Akademiju u Beogradu kao topnički časnik. Služio je i napredovao kao časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Drugi svjetski rat ga nalazi u Nišu kao aktivnog topničkog pukovnika na granici sa Bugarskom. [1]

Nakon kratkotrajnog travanjskog rata i proglašenja NDH u proljeće 1941, Mesić se pridružuje Hrvatskom domobranstvu u Varaždinu.

Pripadnik 369. pukovnije na Istočnom bojištu 1941. - 1943.[uredi VE | uredi]

Nakon njemačkog napada na SSSR dodijeljen je na samom početku 369. pojačanoj pješačkoj pukovniji, jedinici vojske NDH koja se u sastavu 100. lake divizije njemačkog Wehrmachta borila protiv Sovjetske Crvene armije na istočnom bojištu. Mesić prolazi nedostatnu ubrzanu obuku u Dollersheimu gdje je imao čin topničkog potpukovnika i zapovjednika nezavisnog topničkog odjela pukovnije. Cijela 369-a pukovnija pa i potpukovnik Mesić su ustvari formalno njemačka jedinica Wehrmachta s njemačkim vojnim oznakama i ustrojem jer NDH nije nikada bila priznata od SSSR-u.

Odlikovan je za hrabrost nakon Harkovske bitke njemačkim željeznim križem prvog reda i višestruko pismeno pohvaljen i odlikovan od Hrvatske i Njemačke komande i osobno od generala Sanne-a zapovjednika 100.te lake divizije za topničko umijeće tokom napredovanja po Rusiji i kasnije Staljingradske bitke. General Sanne je pismeno pohvalio Mesićevu artiljerijsku jedinicu 21. i 22.2.1942. te je osobno 23.2.1942. uručio potpukovniku Mesiću željezni križ za hrabrost u borbi. Zapovjednik 369. pukovnije pukovnik Markulj je zbog iscrpljenosti/bolesti 7.7.1942. vraćen natrag u Hrvatsku a Mesić ga privremeno zamjenuje do dolaska Markuljevog nasljednika pukovnika Viktora Pavičića.[1]

Staljingradska bitka 1942./43.[uredi VE | uredi]

Potpukovnik Mesić i topnički odjel pukovnije se smještaju kod Staljingradske zrakoplovne škole i obližnjeg groblja gdje provode većinu vremena od rujna 1942. do predaje Rusima krajem siječnja 1943. Izgleda da su u prvoj fazi napada na Staljingrad u rujnu i studenom 1942 podrumi škole i ispražnjeni grobovi poslužili kao priručni bunkeri. Mesić odlazi na kratki odmor u Hrvatsku tokom studenog 1942. no vraća se u tada još ne opkoljeni Staljingrad 25.10.1942. Mesić i njegova topnička podrška je prema sačuvanim pismenim dokumentima i pohvalama njemačkih zapovjednika bila često preciznija, bolja i pouzdanija od njemačkih topnika zahvaljujući odličnoj koordinaciji topničkih motritelja i topova. Njemačka komanda Mesića (nakon već primljenog željeznog križa za hrabrost drugog reda) odlikuje i željeznim križem prvog reda. [1]

U bitci za Staljingrad 369. pukovnija je pretrpjela teške gubitke i krajem siječnja 1943. nakon smjene i nerazjašnjenog nestanka pukovnika Pavičića, Mesić je postao njen posljednji zapovjednik. Nakon kapitulacije opkoljene njemačke 6. armije u Staljigradu, Mesić i nekoliko stotina (po njegovoj izjavi danoj 1948. oko 700) preostalih legionara 369. pukovnije su pali u rusko zarobljeništvo generala Vasiljeva. Od 106000 zarobljenih njemačkih vojnika poslije rata se vratilo u Njemačku samo nešto oko 5000 ili manje od 5%.

Citat iz izvještaja pisanog 30. lipnja 1943. poručnika Rudolfa Baričevića[uredi VE | uredi]

Poručnik Baričević je od samog početka časnik 369. pukovnije i napustio je Staljingrad 'u noći 22/23.1.1943.kao posljednji Hrvat'. U svojem službenom inače dosta kritičnom i otvorenom izvještaju pisanom 30. lipnja 1943. Baričević piše o Mesiću sljedeće:

"Naš topnički odjel bio je uviek uz pješake, odnosno u našoj blizini. Iztakao se već u prvim borbama kod Valkija a zatim u zimskoj vojni 1941/42. U Staljingradu nalazio se kod groblja nedaleko od zrakoplovne škole. .......... Konačno moram iztaknuti doista vitežki lik podpukovnika Marka Mesića koji je bio uzoran častnik velike stručne spreme, osobite hrabrosti i izkrenog domoljublja. On je uživao ljubav svih boraca naše pukovnije, s njima i za njih je živio i valjda i umro. Sudbina je imala pravo kad je odredila da je podpukovnik Mesić, i samo on, dostojan da povede našu slavnu pukovniju u njezinu posljednju borbu."

Kako je u domovini Hrvatskoj potpukovnik Marko Mesić smatran mrtvim (kao i svi preostali legionari) posmrtno je od Poglavnika NDH odlikovan "Vojničkim redom željeznog trolista II stupnja s pravom na naslov viteza" (Hrvatski Narod br. 766/27 lipanj 1943 str 3) a već ranije od Nijemaca bio odlikovan "Željeznim križem prve klase". NDH Mesića posmrtno promiče u čin pukovnika NDH.[1]

Zarobljeništvo u Rusiji 1943./1944.[uredi VE | uredi]

Mesić i hrvatski zarobljenici se zajedno sa njemačkim i rumunjskim i talijanskim zarobljenicima okupljaju u Beketovki na Volgi i kasnije marširaju u teškim zimskim uvjetima u okolicu Moskve pa u Krasnogorsk gdje Rusi okupljaju sve zarobljene Hrvate. Mnogi umiru od posljedica zime, rana, skorbuta, tifusa i dizenterije. Po Mesićevoj izjavi danoj RSUP-u tokom 1948 od oko 700 zarobljenih kod Staljingrada tu je samo oko 400 preživjelih legionara što bi značilo 40 % gubitaka u tom kratkom razdoblju.[1]

Pod zapovjedništvom Marka Mesića je od Hrvata i ostalih Jugoslavena koji su zarobljeni u Njemačkoj vojsci ili su se našli u Rusiji tokom rata iz drugih razloga stvorena "1. jugoslavenska brigada" u SSSR-u koja je kasnije pripojena 4. jugoslavenskoj armiji i krajem 1944. prebačena na jugoslavenski (Srbija) front.

Nije teško povjerovati da se dobar/veći broj bivših legionara dobrovoljno prijavio u tu jedinicu u uniformama Kraljevske Jugoslavenske vojske da bi izbjegao gotovo sigurnu smrt u ruskim zarobljeničkim logorima. Većinu boraca i kompletni zapovjedni stožer jugoslavenske brigade su činili bivši legionari 369-te pukovnije i Lakog Prevoznog Zdruga zarobljenog u Rusiji.

Zapovjednik 1. jugoslavenske brigade JA 1944.[uredi VE | uredi]

Po Titovom osobnom nalogu legionari su bačeni u najteže borbe 'da vide bivši fašisti kako se mi ovdje borimo protiv fašista već 4 godine'. Ostali pripadnici brigade i partizansko više zapovjedništvo i svi časnici s negodovanjem i otvorenom mržnjom gledaju na gotovo 100-tnu zapovjednu 'kliku' bivših ustaških fašističkih veterana Staljingrada kao što su potpukovnik Egon Žitnik bivši zapovjednik lakog prevoznog zdruga, major Marijan Tuličić (Mesićev topnički časnik u Staljingradu), staljingradski veterani poručnici Ivan Vadlja, poručnik Vlahov, poručnik Tahtašimov, Draženović, major Marijan Prišlin (Mesićev zamjenik u Staljingradu) i ostali.[1]

Kada je u NDH vojsci otkriveno od prebjega iz partizanskih redova bivših pripadnika 369. pukovnije da je proslavljeni pukovnik NDH i visoko odlikovani heroj i vitez Staljingrada postao časnik u Jugoslavenskoj partizanskoj vojsci, Mesićevo ime je brisano s popisa časnika Hrvatskih oružanih snaga, a sva NDH odlikovanja su mu oduzeta. Tito je Mesića osobno primio 1944. i po izjavi svjedoka partizana dotada neviđeno ljut oštro kritizirao zbog sudjelovanja u fašističkoj vojsci.

P. pukovnik Marko Mesić 1901. - 1982.

Tito Mesića nije naredio kazniti, uhititi ili strijeljati što se dogodilo većini Mesićevih suboraca uključujući i Mesićevog kolegu i bivšeg zapovjednika pukovnika kasnije generala NDH Ivan Markulja strijeljanog u Beogradu 1945.[1]

Pukovnika Mesića i većinu legionarskih časnika partizani smjenjuju u Beogradu krajem 1944. i stavljaju ga 'na raspolaganje'. Nakon kraja rata 1945. otpušten je iz JA i živio je kao vojni umirovljenik u Zagrebu. UDBA i JA mu opraštaju fašističku prošlost sve do 1948. kad ga nakon rezolucije Informbiroa UDBA počinje progoniti i ispitivati. Navodno je 1948. uhićen (kao i većina časnika s bilo kakvom ruskom prošlosti) zbog sumnje da je informbiroovac ili ruski agent a 'oprošteno' mu je njemačko vojno iskustvo. U neobjašnjenim okolnostima navodno je 1950. godine na Zagrebačkom glavnom kolodvoru pao pod vlak (gurnut ili tijekom bijega?) na tračnice i vlak mu je odsjekao obje noge, vjerojatno tijekom sprovođenja na saslušanje u Beograd.[1]

Živio je poslije kod brata u Zagrebu kao teški invalid i umro je mnogo godina kasnije, 9. veljače 1982. g. Pokopan je u grobnici na Mirogoju.

Reference i literatura[uredi VE | uredi]

Kljakićeva knjiga je romansirana uglavnom negativna priča o pukovniji u kojoj autor koristi ratni dnevnik 369. pukovnije i knjigu njemačkog majora Helmuta Welza kojeg Kljakić spominje u knjizi ali preimenuje u kapetan Weltz. Kljakić doslovno prepisuje neka Welzova sjećanja ali Welzove aktere zamjenjuje legionarima pa zbog toga i cijela knjiga postaje neuvjerljiva i upitna. Upitno je iz tog razloga istinitost Kljakićeva opisa detalja o Pavičićevom navodnom strijeljanju.

  • Welz H. Verratene Grenadiere. — Berlin, Deutscher Militärverlag, 1965

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]