Matija Zmajević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Matija Zmajević

Matija Zmajević (Perast, 6. siječnja 1680. - Tavrov na Donu, Rusija, 18. kolovoza 1735.), Bokelj, admiral pomorske flote Carske Rusije.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen u bračnoj svezi poznatih hrvatskih pomoračkih obitelji iz Perasta Zmajevića i Štukanovića. Rođen je u braku Krsta (Krile) Zmajevića, brata barskog nadbiskupa Andrije i Jelene, kćeri Matije Štukanovića, peraškog trgovca i pomorca i peraškog načelnika.[1] Pomorsku je školu završio u rodnom Perastu, a 1709. preko Dubrovnika odlazi za Carigrad. Godine 1712. putuje za Rusiju po preporuci ruskoga veleposlanika iz Carigrada.

Zmajević je u Petrogradu pred ruskim carem Petrom Velikim polagao ispit iz pomorskih i vojničkih vještina. Prema kasnije zapisanim sjećanjima Zmajevića, ruski ga je car ispitivao više od dva sata. Nakon toga, Zmajević je primljen u rusku carsku ratnu mornaricu s carevom naredbom da može odabrati brod kojim će zapovijedati.

1716. imenovan je za kontra-admirala te postaje članom ruskoga admiraliteta. Od 1722. je i vršitelj dužnosti zapovjednika ruske flote.

Carica Katarina I. odlikovala je Zmajevića tek ustanovljenim odličjem Sv. Aleksandra Nevskog.

Godine 1723., po nalogu ruskog cara Petra Velikoga, Matija Zmajević je u činu viceadmirala poslan u Voronjež.[2] Imao je zadatak pripreme ratnih brodova za mogući rat s Turskom. Također mu je povjereno vođenje zadatka čišćenja korita rijeke Voronjež.

1727. Zmajević dobiva čin admirala a posljednje je godine proveo kao guverner Astrahanske oblasti i zapovjednik Tavrova - glavne baze ruske riječne ratne flote.

Svoju je ratnu slavu Matija Zmajević zadobio u Gangutskoj bitki 1714. kada je potopio sedam švedskih brodova.

Matija Zmajević je sahranjen 1735. na katoličkom groblju u Moskvi.

Zmajevićeva kći Marija udala se za pukovnika i nadintendanta hercegnovskoga područja Grgura Stanislava Burovića. Njihov unuk Ivan Stanislav Burović Zmajević bio je u Kotoru pokrajinski delegat i intendant carske i kraljevske privremene intendance.[3][4]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, No.51 Studeni 2009. Lovorka Čoralić: Prilog životopisu barskoga nadbiskupa Matije Štukanovića (1722.-1743.)
  2. Пульвер Е. А., Пульвер Ю. А. Воронежская мозаика. — Воронеж: Центрально-Чернозёмное издательство, 1983. — 207 с.
  3. Radauš, Tatjana (1989); Hrvatski biografski leksikon, LZMK, Burović
  4. Hrvatska enciklopedija, Zmajević

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]