Milan Rešetar

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Milan Rešetar 1904.

Milan Rešetar (Dubrovnik, 1. veljače 1860. - Firenca, 14. siječnja 1942.), bio je hrvatski filolog, književni povjesničar, numizmatičar[1].

Životopis[uredi VE | uredi]

Milan Rešetar rođen je u Dubrovniku 1860. godine. Završio je studij klasične filologije i slavistike u Beču i Grazu. 1882. godine položio je ispit za srednjoškolskoga profesora.[1] Radio je kao učitelj u Kopru (1882.) te kao profesor u Zadru (1884.) i Splitu (1884.-1891.).[2] Doktorirao je u Grazu 1891. godine disertacijom Die Čakavština und deren einstige und jetzige Grenzen (Čakavština i njezine nekadašnje i sadašnje granice).[1] Od 1891. godine bio je urednik hrvatskog izdanja "Lista državnih zakona" (Reichsgesetzblatt) u Beču, a 1894. godine postao je profesor i suradnik u Balkanskoj komisiji Bečke akademije. U Beču je od 1908. do 1919. godine, naslijedivši Vatroslava Jagića, predavao na slavističkoj katedri. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu bio redoviti profesor od 1919. do 1928. godine kada je umirovljen te se je nakon toga preselio u Firencu.[1]

Umro je u Firenci 14. siječnja 1942. godine. Pepeo mu je prenesen i pokopan u obiteljskoj grobnici u Dubrovniku 1965. godine.[2]

Znanstvena djelatnost[uredi VE | uredi]

Proučavao je stariju hrvatsku književnost, bavio se dijalektologijom i akcentologijom. Odredio je položaj triju hrvatskih dijalekata. Dopunio je zbirku dubrovačkog novca svoga oca Pavla (4000 primjeraka) i objavio knjigu o dubrovačkoj numizmatici.

Rešetarova se znanstvena aktivnost može podijeliti na nekoliko područja:

  • u dijalektologiji, dao je vrijedne, no u nekim vidovima nadiđene prinose povijesnoj dijalektologiji. Rešetar bijaše po političkim uvjerenjima prvo "Srbin-katolik", pa potom jugoslavenski unitarist, te pristaša Miklošič- Karadžićeve etničko-narječne podjele po kojoj bi svi govornici i pisci štokavskoga narječja bili etnički Srbi- bez obzira na vlastitu nacionalnu pripadnost. Po toj je ideologiji samo čakavsko narječje priznavano etnički hrvatskim, dok je kajkavsko proglašavano za slovensko, a štokavsko za srpsko. Unatoč formalnom odricanju od tih zamisli, Rešetar se nikada nije otarasio predrasuda svoje mladosti, te je uporno nastojao dokazati da je Dubrovnik po svom govoru etnički srpski, a ne hrvatski (zastupnici su suprotne teze o prvotnom čakavskom govoru Dubrovnika bili onodobni filolozi poput pravaša Marcela Kušara), te jekavski, a ne ikavski (ikavština se držala praktički isključivo hrvatskom značajkom). Kasnija su dijalektološka istraživanja ustanovila da je Rešetar esencijalno bio u pravu, no promašivši u etničkopovijesnim atribucijama: prvotni govor Dubrovnika jest bio zapadnoštokavski i jekavski (a ne čakavski i ikavski u svom substratu), no to bijaše hrvatska, zapadna štokavština koja se protezala u predturskome razdoblju do crte, otprilike, rijeka Bosna i Neretva, idući nešto istočnije i obuhvaćajući i Dubrovnik). Konačni rad o tom objavljen je u časopisu Dubrovnik 1993., iz pera jezikoslovca Dalibora Brozovića. Glavna su Rešetarova dijalektološka djela o štokavskom i čakavskom narječju
  • u montenegristici, Rešetar je dao niz vrijednih prinosa o jeziku Njegoša i Gorskog vijenca
  • u ediciji "Stari pisci hrvatski" HAZU (onda JAZU), Rešetar je velikim marom priredio kritička izdanja dubrovačkih pisca poput Držića, Gundulića, Palmotića, te Zadarskoga i Ranjininog lekcionara. Moderne tekstološke obradbe nisu bitno promijenile Rešetarova čitanja starijih auktora. Također, u izdanju Srpske kraljevske akademije, izdao je Dubrovački ćirilski molitvenik iz 1512., te objelodanio tekstove o najstarijem dubrovačkom govoru i prozi, ostavši u granicama miklošičevsko-karadžićevskih zabluda svoje mladosti.
  • napisao je, na tragu Maretićeve velike gramatike, gramatike hrvatskog (srpskog) jezika na njemačkom, ne odmaknuvši se od mladogramatičarskoga jezičnoga modela.

Bio je član JAZU, Srpske kraljevske akademije, Ruske akademije znanosti i Češkoga društva znanosti, Slavenskoga instituta Londonskoga sveučilišta, Ševčenkova znanstvenog društva u Lavovu, Slavenskoga instituta u Pragu, a na Filozofskome fakultetu Kraljevskoga sveučilišta u Firenci jednoglasno mu je dodijeljen počasni doktorat.[3]

Djela[uredi VE | uredi]

Nepotpun popis:

  • Die Čakavština und deren einstige und jetzige Grenzen (Čakavština i njezine nekadašnje i sadašnje granice), (disertacija), Graz, 1891.
  • Zadarski i Ranjinin lekcionar, Zagreb, 1894.
  • Antologija dubrovačke lirike, Beograd, 1894.
  • Die serbokroatische Betonung südwestlicher Mundarten, Beč, 1900.
  • Le monete della repubblica di Ragusa, Milano, 1905.
  • Slavenske kolonije u Italiji, Dubrovnik, 1907.
  • Der štovakische Dialekt, Beč, 1907.
  • O srpskim ili hrvatskim dijalektima: odgovor g. dr-u A. Beliću, Sr. Karlovci, 1909.
  • Dugi suglasnici u srpskohrv. jeziku, Beograd, 1921.
  • Četiri dubrovačke drame u prozi, Beograd, 1922.
  • Pero Budmani, Zagreb, 1925.
  • Redakcije i izvori Vetranovićeva Posvetilišta Abramova, Zagreb, 1929.
  • Jezik Marina Držića, Zagreb, 1934.
  • Jezik pjesama Ranjinina zbornika, Zagreb, 1936.
  • Rječnik i dikcija pjesama Ranjinina zbornika, Zagreb, 1938.
  • Početak kovanja dubrovačkoga novca, Zagreb, 1939.
  • Glavne osobine Gundulićeva jezika, Zagreb, 1941.
  • Pjesme pripisivane Gunduliću, Zagreb, 1941.
  • Izgovor i pisanje praslav. vokala ě u dugim slogovima, Zagreb, 1942.
  • Najstariji dubrovački govor, Beograd, 1951.
  • Najstarija dubrovačka proza, Beograd, 1952.
  • Izabrana djela, Zagreb, 1983.
  • Štokavski dijalekat, Podgorica, 2010.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Rešetar, Milan Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 2. listopada 2013.
  2. 2,0 2,1 (crnog.) Adnan Čirgić, Milan Rešetar kao montenegrist, Lingua Montenegrina, god. III, br. 5, Cetinje, 2010., str. 656.
  3. (crnog.) Adnan Čirgić, Milan Rešetar kao montenegrist, Lingua Montenegrina, god. III, br. 5, Cetinje, 2010., str. 656. - 657.