Milutin Barač

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Milutin Barač
Milutin Barac.jpg
Milutin Barač
Rođenje 14. veljače 1849.
Smrt 22. srpnja 1938
Etnicitet Hrvat
Polje kemičar

Milutin Barač (Paukovec, 14. veljače 1849. – Sveti Ivan Zelina, 22. srpnja 1938.), hrvatski kemičar, zoolog amater, graditelj i prvi direktor onodobne najveće rafinerije u Europi.

Životopis[uredi VE | uredi]

Milutin Barač, Sofia i Viktor Kappler, Branko Wolf (unuk).

Otac Milutina Barača Franjo bio je vijećnički tajnik Kraljevskoga banskog stola u Zagrebu. Obitelj njegove majke Matilde (r. Domjanić) imala je u Donjoj Zelini vlastelinsko dobro. Imao je braću Vladimira i Antuna i sestru Mariju. Obitelj se preselila u Zagreb gdje je Milutin Barač završio osnovnu školu i Kraljevsku višu realnu gimnaziju koju je upisao 1860. Godine 1867. upisuje se u Kemijsko-tehničku školu u Grazu. Nakon prvoga polugodišta, na zahtjev Kraljevske zemaljske vlade iz Zagreba koja ga je stipendirala, odlazi u Beč gdje školovanje nastavlja na Visokoj tehničkoj školi. Vojni rok služio je od 1869. do 1870. kao dobrovoljac u pješačkoj pukovniji br. 53 u Beču. Godine 1871. imenovan je poručnikom u pričuvi, a nakon odsluženja vojnog roka imao je čin natporučnika. Na svoj će zahtjev 1886. biti oslobođen vojnih dužnosti. Diplomirao je 1872. stekavši zvanje tehničkoga kemičara. Godine 1874. u Beču se ženio Ludovikom Romanić (kći zagrebačkog inženjera Franje i supruge Marije) s kojom će imati tri kćeri Ljuba, Sofija i Olga. Umro je 22. srpnja 1938. Pokopan je na groblju u Donjoj Zelini.

Karijera[uredi VE | uredi]

Već kao student počeo je, kao tvornički kemičar, raditi u Beču u rafineriji Gustava Wagenmanna (u njegovoj bečkoj Petroleum Raffinerie), koja je bila jedna od prvih rafinerija nafte u Austriji. Tu je Barač razvio metodu čišćenja mineralnog voska u cerezin i tvornički uređaj koji je to radio. Za tu je inovaciju dobio novčanu nagradu, a kemijski postupak dobivanja čistog cerezina iz zemnog voska, koji je stizao s nalazišta u galicijskim Karpatima, patentirao je.

Vila na Mlaki, u krugu riječke Rafinerije iz koje je Milutin Barač s obitelji po naredbi protjeran 13. siječnja 1922.[1]

Dana 20. studenoga 1882. javlja se na natječaj koji je raspisala Rafinerija kamenoga ulja, d.d., Budimpešta kojim je tražila stručnjaka koji bi vodio izgradnju rafinerije nafte u Rijeci i koji bi u prvom pogonu preuzeo direktorske dužnosti. Barač na natječaj prilaže 14 svjedodžbi, a o odluci da je primljen na raspisano radno mjesto usmeno ga obavještava markiz Pallavicini, generalni direktor Mađarske opće kreditne banke, najvećeg dioničara Društva. Iako su ga obveze u Wagenmannovoj tvornici zadržale u Beču još pola godine, poslove tehničkog direktora riječke rafinerije mineralnih ulja u osnivanju počeo je odmah obavljati. O tome svjedoči i živa korespondencija Barača i Wilhema Singera, riječkog predstavnika Mađarske banke. Barač daje upute, šalje nacrte, navodi imena najboljih dobavljača kemikalija i cisterni. Dana 20. svibanj 1883. sa svojom se obitelji seli na Kvarner. Žive u kući izgrađenoj unutar Rafinerije kao što je to Barač i predlagao u svojim bečkim pismima. (Danas se na mjestu nekadašnje kuće Baračevih nalazi naftni spremnik broj 9).

Veći radovi na izgradnji Rafinerije započeli su u proljeće 1883. Dana 14. rujna 1883. službeno je otvorena riječka Rafinerija na Mlaki. Imala je, za to vrijeme, nevjerojatno velik preradbeni kapacitet od 60 tisuća tona nafte godišnje te se s njom nije mogao mjeriti nijedan istovrsni pogon u Europi. To je bila Rafinerija koja je prva u Europi prerađivala naftu na industrijski način (za razliku od malih manufakturnih pogona). Rad je započela s oko 300 zaposlenih. Mogla je preraditi više od svih devet postojećih rafinerija u Austro-Ugarskoj Monarhiji zajedno. Prva isporuka bila je 20. rujna iste godine – kupcima je isporučeno pet vagona petroleja (u to vrijeme glavni naftni proizvod). Pod Baračevim je vodstvom Rafinerija odlično poslovala, pa je Uprava Društva zadužila Barača za upravljanje rafinerijom u Brašovu čiji je vlasnik postala 1890. (Rumunjska) i za izgradnju rafinerije u Oderbergu (Češkoj) čija gradnja počinje 1895. Barač je imenovan u Upravu Društva na radno mjesto tehničkog direktora svih Monarhijinih rafinerija. Također je imenovan članom Uprave Dioničkoga društva za traženje nafte. I sam se Barač 1896. upušta u traženje nafte kod Velikog Poganca, no nalazeći zanemarive količine nafte, odustaje od tog pothvata. Član je uprava više tadašnjih tvrtki: u Nadzornom je vijeću Dioničkog pomorskog parobrodarskog društva Ungaro-Croata; jedan je od direktora Banke i štedionice za Primorje; potpredsjednik Riječkog poduzeća za dokove, d.d.; član Upravnog odbora Riječke tvornice opeka i keramičkih pločica, d.d.

Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata Barač se nalazi na mjestu tehničkoga direktora pet rafinerija (Rijeka, Budimpešta, Rumunjska, Češka, Poljska). Novom talijanskom vlašću u Rijeci, Barač iako još uvijek Rafinerijin direktor nema nikakvih ovlasti u Rafineriji pa ni ne dolazi na posao. Također stiže i nalog za Barčevo protjerivanje iz Rijeke (D'Annunzijeva vlast obračunava se s netalijanskim stanovništvom). U tri navrata Barač uspijeva žalbama i intervencijama ostati u Rijeci. No odluka od 13. siječnja 1922. je neopoziva i Barač se prvo seli u Zagreb, a zatim na obiteljsko imanje, kuriju Barać u Donjoj Zelini. Tamo će obnoviti imanje, nabaviti domaće životinje, obogatiti vinograd novim vrstama vinove loze, napraviti pčelinjak, oranice dati seljacima u zakup.

Drugi interesi[uredi VE | uredi]

Najvredniji suradnik Narodnoga zoološkog muzeja[uredi VE | uredi]

Milutin Barač amaterski se bavio zoologijom. Prikupljao je rijetke vrste ptica i riba s kvarnerskog područja, preparirao ih i slao u zagrebački Narodni zoološki muzej, dopunjavajući njegove zbirke. Poslao je 1 400 primjeraka. Primjerke je životinja slao i muzejima u Moskvi, Berlinu, Beču i Budimpešti. O ulovljenim rijetkim vrstama pisao je u stručnim glasilima. Godine 1886. postao je jedan od utemeljitelj Hrvatskoga prirodoslovnog društva te njegov počasni član. Zajedno sa Spiridionom Brusinom uredio je najbolju lokalnu ornitološku zbirku Austro-Ugarske Monarhije. Bio je član Riječkoga lovačkog društva, poslije i njegov izvršni direktor. Kada je nadvojvoda Franjo Ferdinand dolazio na Kvarner u lov, i Barač je pozivan da sudjeluje u lovu.

Baračevka[uredi VE | uredi]

Košnica „baračevka“

Bavio se pčelarstvom te je konstruirao posebnu košnicu, po njemu popularno nazvanu „baračevka“. U krugu Rafinerije pronašao je staru bačvu nastanjenu pčelama te se počeo zanimati za pčelarstvo čijem će razvoju u našim krajevima uvelike pridonijeti. Nedaleko od Rafinerije, u hrastovoj šumi, postavio je pčelinjak od 50 košnica koji je uskoro postao vrlo cijenjen pa su ga dolazili gledati pčelari iz svih krajeva Hrvatske. Cijenjena je bila i Barčeva pčelarska knjižnica, koju je stvorio u svom domu, s knjigama na hrvatskom, njemačkom, francuskom, talijanskom jeziku. Njegov su pčelinjak na Ponsalu posjetili i sudionici Međunarodnoga pčelarskog kongresa održanog na Sušaku 1. srpnja 1912. U radu Kongresa sudjelovalo je 120 osoba iz Hrvatske, Češke, Slovenije, Srbije, a o svemu je izvijestio Novi list. Tip košnice koju je konstruirao 1896. pokazao se najprikladniji za naše krajeve pa je postao i najrašireniji tip košnice u Hrvatskoj. Tome je doprinijela i Vlada u Zagrebu koja je izradila veći broj baračevki te ih je dijelila školama učiteljima koje je zanimalo pčelarstvo. Svoju je košnicu i pravila rukovanja njome, Barač opisao u stručnoj literaturi.

Mecena[uredi VE | uredi]

Pomagao je narodne i kulturne ustanove. Godine 1885. učlanjuje se u Narodnu čitaonicu u Rijeci (koja je zahvaljujući svakodnevnoj ponudi novinskih izdanja: Napredak, Pozor, Narodne novine, Gospodarski list, s vremenom Novi list bila rasadište hrvatske pisane riječi i domoljudnih osjećaja). Barač je podržavao i poticao aktivnosti čitaonice (prikupljnje novaca za potrebite). Na njegovu inicijativu Narodna čitaonica je 30. studenoga 1890. donijela odluku o pomaganju izgradnje Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Te je godine izabran i za prvog starješinu Čitaonice. Barač je novčano pomagao osnivanje mnogih hrvatskih ustanova i društava postavši tako jedan od njihovih utemeljitelja. Barač je bio „utemeljiteljni član“ 43 različite hrvatske kulturne, znanstvene, strukovne i ostale ustanove/društva. Među njima su: Matica hrvatska Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatsko naravoslovno društvo, Hrvatsko starinarsko društvo u Kninu, Društvo za pouku analfabeta u Zagrebu, Društvo Zvonimir u Beču, Nautička škola u Bakru, Hrvatska gimnazija na Sušaku, Udruga učiteljica u Zagrebu, Obrtničko-radničko potporno društvo u Zagrebu, Vatrogasno društvo u Rijeci, Vatrogasno društvo na Sušaku, Pčelarskog društva Osijek, Pčelarskog društva Vukovar, Centralnoga pčelarskog društva Zagreb itd.

Crtice iz života[uredi VE | uredi]

Susreti s kraljem i carem[uredi VE | uredi]

Za svoga posjeta Rijeci 23. lipnja 1891. pogon na Mlaki posjetio je vladar Austro-Ugarske Monarhije Franjo Josip I. U Rafineriji su ga dočekali markiz Eduard Pallavicini, direktor Mađarske opće kreditne banke i predsjednik Uprave Rafinerije kamenog ulja d.d. te direktor Barač. Tada je nastala i fotografija na kojoj su Franjo Josip I. i Barač na jednom od visokih spremnika na koji su se, ostavljajući pratnju, popeli zavojitim stubama. Drugi put su se susreli na audijenciji u Budimpešti 26. listopada 1908. kada je car i kralj osobno čestitao Baraču na imenovanju za kraljevskoga savjetnika. Uprava Društva predložila je Barača za dobivanje titule kraljevskog savjetnika što je i postao 16. lipnja 1908.

Preko Rječine do hrvatske riječi[uredi VE | uredi]

Iako je cijeli život radio u mađarskom, njemačkom i talijanskom jezičnom okruženju, Barač nije želio da mu unuk pohađa školu u Rijeci na stranom jeziku pa ga je upisao u sušačku pučku školu. Dječak je dva puta na dan pješačio da bi mogao slušati nastavu na hrvatskom jeziku.

Žuta kiša[uredi VE | uredi]

U ožujku 1901. na Rijeku je pala kiša u kojoj je bilo žute tvari. Barač je tu tvar analizirao u svom laboratoriju i utvrdio da se radi o silicijevom oksidu u obliku praha koji je pasatni vjetar donio iz Afrike i koji je zasuo velik dio Europe. Rezultat analize poslao je u Moskvu te je 1902. postao član Ruskog carskog prirodoslovnog društva.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Velid Đekić, Zaboravljamo li olako prvi riječki egzodus?; Slučaj Barač: tog se tipa mora protjerati iz Rijeke!, www.mojarijeka.hr (pristupljeno 28. travnja 2015.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Barač, Milutin.Hrvatska tehnička enciklopedija - portal hrvatske tehničke baštine