Hrvatsko novinarsko društvo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Novinarski dom gdje se nalazi HND.

Hrvatsko novinarsko društvo (ili kraće HND) je neovisna udruga profesionalnih novinara sa sjedištem u Zagrebu. Članovi društva su novinari zaposleni u dnevnim i lokalnim novinama, stručnim časopisima, radio stanicama, televiziji.

Povijest[uredi VE | uredi]

Utemeljeno je 18. prosinca 1910. godine i jedno je od najstarijih profesionalnih udruženja u Hrvatskoj. Među tridesetak osnivača su Milan Grlović (prvi predsjednik), Antun Gustav Matoš, Marija Jurić Zagorka, Ivan Dobravec Plevnik i drugi. U prvome Upravnom odboru bili su, uz Grlovića, Antun Schlegel (drugi predsjednik, od 1912.), blagajnik Ivan Peršić, tajnik Zvonimir pl. Vukelić te odbornici Milivoj Dežman, Većeslav Wilder i Bude Budisavljević; njihovi zamjenici su bili Ferdinand Pajas i Joso Lakatoš[1].

Do Prvoga svjetskog rata Hrvatsko novinarsko društvo brinulo se o slobodi izražavanja i novinarstva, često se sukobljavajući s vlastima[2]. Skrbilo se o materijalnom položaju novinara, ratovalo s poslodavcima i pritiskalo vlast da donosi pravedne socijalne zakone[3].

Između dva svjetska rata[uredi VE | uredi]

Rad Društva obustavljen je u početku rata. U listopadu 1917. održana je obnoviteljska skupština[1]. U međuratnom razdoblju predsjednici Društva bili su do 1919. Antun Schlegel, zatim Krešimir Kovačić (1919.-1923.), Milivoj Dežman (1923.?-1927.ili 1931.), Slavo Jutriša (1931.-1936.), te Branimir Sokolić (1936.-1941.)[1].

O okolnostima u novoj državi Marija Jurić je posvjedočila: „Jednom smo govorili o novom poretku i ja rekoh šefu kako sam razočarana jer nigdje ne vidim nikakve promjene, nema očekivane demokracije, svuda isti reakcionarni duh, ista birokracija, kao u Austro-Ugarskoj. On mi odgovori nezaboravne riječi! 'Da, sve je isto, ali mi trebamo one iste ljude koji su se dali plaćati od Austro-Ugarske, ove mi danas trebamo, a ne poštenjake, idealiste, koji misle svojom glavom i osjećaju svojim srcem. plaćenici će poslušati sve što hoćemo, i ono zlo i naopako, a pošteni bi se bunili protiv toga'.“[4] Godine 1921. Društvo je ukinuto, njegovo članstvo je ustrojeno kao Sekcija Zagreb Jugoslavenskog novinarskog udruženja, ali je očuvana organizacijska i financijska samostalnost[4]. U međuratnom razdoblju Društvo je usredotočenop na socijalne prilika svoga članstva[1]. U tu je svrhu 1930. dovršena Zakladna zgrada Novinarski dom, koju je projektirao Bruno Bauer[1]. U lipnju 1940. Skupština je promijenila ime udruge u Novinarsko društvo Banovine Hrvatske[4].

Za drugoga svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Uspostavljanjem NDH Društvo je stavljeno pod kontrolu režima. Ta je praksa trajala praktički do 1990.[4]

NDH je Društvu vratila izvorni naziv, ali mu je oduzela dotadašnju formalnu samostalnost, uključivši ga kao dosavez u korporativni Hrvatski saveza slobodnih zvanja. U ratnom razdoblju predsjednici Društva bili su Matija Kovačić (1941.- 1942.), Ivo Mrakovčić (1942.-1943.) i ravnatelj Glavnog ravnateljstva za promidžbu Ivo Bogdan (1943.-1945.)[1].

Poslije drugoga svjetskog rata[uredi VE | uredi]

U svibnju 1945. osnovano je Društvo novinara N.R. Hrvatske doba FNRJ odnosno SFRJ. Ono je bilo organizacijski samostalan dio Saveza novinara Jugoslavije[4]. Od 1954. nosilo je naziv: Društvo novinara Hrvatske. Vlasti su oduzele Novinarski dom, uselivši u nj, među ostalim, i Gradsku knjižnicu u Zagrebu[4]. .) U tom su razdoblju predsjednici Društva bili Ivan Martin Furlan (1948.-1949.), Stjepan Šeparović (1949.), Branko Priselac (1950.-1951. i 1955.-1956.), Frane Barbieri (1951.-1952.), Berto Črnja (1952.-1953.), Zlatko Sinobad (1953.-1954.), Fadil Hadžić (1954.-1955.), Đorđe Zelmanović (1956.-1958.), Božo Novak (1958.-1962.) Drago Bobić (1962.-1964.), Milan Beslać (1964.-1967.), Drago Auguštin (1967.-1969.), Ivan Kocon (1969.- 1971.), Krešimir Džeba (1971.-1972.), Dara Janeković (1972.-1977.), Antun Horvat (1977.-1981.), Muharem Kulenović (1981.-1982.), Ante Živković (1982.-1985.), Franjo Kiseljak (1985.-1987.) i Drago Flego (1987.-1991.)[1].

Za jugokomunističkog režima novinari su (počev od sedamdesetih godina 20. stoljeća) bili kategorizirani kao "društveno-politički radnici". Režim je tada nadzirao elektroničke i tiskovne medije. Zbog toga je patila novinarska struka, jer su se u novinarskim krugovima našli i partijski podobnici koji su, ako im je odgovaralo, lako mogli diskvalificirati i istisnuti kvalitetne novinare. Novinari su imali neusporedivo veće izglede biti na vodećim uredničkim i komentatorskim pozicijama ako su bili članovi Saveza komunista s partijskim dužnostima. U nekim je medijima i vremenima to bio i jedan od uvjeta njihovog napredovanja. Bez obzira što su neki od novinara pristali raditi za Udbu i KOS, što iz pritisaka, što iz izvorne ideološke sklonosti, netočno bi bilo sav ondašnji novinarski kadar označiti kao beskritične partijske poslušnike i suradnike tajnih služba. I u takvim vremenima hrvatsko je novinarstvo iznjedrilo brojna vrsna pera, članova i nečlanova SKH, čija se komentatorska i urednička razina kvalitetom i neutralnošću mogla nositi s najboljim novinskim imenima slobodnih zapadnih demokracija, a tekstovi im kvalitetom i svevremenošću nikad nisu zastarili. Činjenica se potvrdila u samostalnoj Hrvatskoj. Demokratičnost je u socijalističkoj Jugoslaviji varirala tijekom vremena, pa prema tome i sloboda i cenzura i samocenzura kod novinara. U takvim okolostima djelovalo je i Hrvatsko novinarsko društvo koje se je tada zvalo Društvo novinara Hrvatske. U godinama Titove Jugoslavije kad je izgledalo da će se hrvatsko društvo liberalizirati i da će to biti nova stvarnost, krute partijske konzervativne struje osjetile su se ugroženima. Uslijedila je "sječa Hrvatske u Karađorđevu", gušenje hrvatskog proljeća i dvodesetljetna hrvatska šutnja. Skupina hrvatskih novinara koji su nastradali u partijskim čistkama nakon Hrvatskog proljeća doživotno su brisani iz članstva (Krešimir Džeba, Ante Glibota, Neda Krmpotić, Srećko Freundlich, Božidar Novak, Ivo Bojanić, Ivo Horvat i Vlado Gotovac). Osamostaljenjem Hrvatske hrvatsko je novinarstvo dočekalo slobodu. Ugledna kvalitetna hrvatska novinarska pera, ušutkana u vremenima gušenja hrvatskog proljeća, ponovo su mogla slobodno pisati i hrvatsko je novinarstvo doživjelo procvat. Demokratska Hrvatska svima je omogućila pisanje, pa i onima novinarima iz redova aparatčika jugokomunističke novinarske strukture.

U samostalnoj Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Nakon prvih demokratskih izbora 1990. Skupština Društva promijenila je Statut i vratila izvorno ime, a Deklaracijom 1992. proglasila ništavnima odluke Suda časti za novinare koji su iz političkih razloga isključeni iz novinarske organizacije[1]. Od 1992. godine HND je član Međunarodne federacije novinara (IFJ). Društvu je vraćena zgrada Novinarskog doma[1]. U tom su razdoblju predsjednici Društva bili Ante Gavranović (1991.-1995.), Jagoda Vukušić (1995.-1999.), Dragutin Lučić (1999.-2007.), Zdenko Duka (2007.-2015.) i Saša Leković (od 2015.).

Ciljevi društva[uredi VE | uredi]

  • ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja
  • promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izviještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima
  • čuvanje ugleda i dostojanstva profesije
  • zaštita novinara od samovolje izdavača i sprečavanje monopola
  • materijalna i socijalna zaštita novinara

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

HND dodjeljuje ove nagrade i priznanja:[5]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 http://www.hnd.hr/povijest-hnd-a Povijest HND-a
  2. Novak, Božidar, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga, 2005, str. 85
  3. Novak, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, nav., str. 86
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Lipovčan, Srećko (ur.), Spomenica Hrvatskog novinarskog društva : 1910 - 2000, Zagreb : Press data, medijska agencija HND, 2000
  5. HND Dokumenti

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Božidar Novak, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga, 2005
  • Srećko Lipovčan (ur.), Spomenica Hrvatskog novinarskog društva : 1910 - 2000, Zagreb : Press data, medijska agencija HND, 2000
  • Dragutin Feletar: HPD "Rodoljub" Virovitica 1880-1980, Virovitica: HPD "Rodoljub", 1980.
  • V(inko) Brešić: “Virovitičko građansko novinstvo (1899-1941)”, Virovitički zbornik 1244-1984, Virovitica 1986.
  • S. Marijanović: “Pokret kazališnog amaterizma u istočnoj Hrvatskoj i djelatnost kazališta u Virovitici”, Dani hvarskog kazališta, sv. 12, Split 1986.* “Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u Hrvatskoj od 925-1925”, Zagreb: August Cesarec, 1990. (Reprint). ISBN 86-953-0176-X
  • Milan Grlović: “Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća: sto i pedeset životopisa, slika i vlastoručnih podpisa”, (Reprint). Rijeka: Tiskara Rijeka, 1992.
  • V(inko) Brešić: “Književnik Ivan Dobravec-Plevnik”, Republika, br. 9-10, Zagreb 1995.
  • Vinko Brešić: “Knjiga o Virovitici”, Virovitica: MikešLand, 1999. ISBN 953-97204-0-0
  • Petar Požar: Leksikon povijesti, novinstva i publicistike. Split: Petar Požar, 2001. ISBN 953-98046-3-9

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Koordinate: 45°48′27″N 15°58′05″E / 45.8075187654852°N 15.968180000782°E / 45.8075187654852; 15.968180000782