Nacrt:High Altitude Research Project

Izvor: Wikipedija
Top HARP od 16 inča (410 mm).

High Altitude Research Project (HARP) bio je projekt od 1961. do 1967. za proučavanje balistike letjelica koje su lansirane na velike visine s topom i raketnim pogonom. Početkom 1990-ih, postojao je nastavak istraživanja topova HARP-a pod nazivom Super High Altitude Research Project (SHARP) u Nacionalnom laboratoriju Lawrence Livermore.

HARFA[uredi | uredi kôd]

Ideja iza projekta HARP je ideja svemirskog topa[1], koja seže do vizije Julesa Vernea u romanu Od Zemlje do Mjeseca. Cilj ove opcije balističkog transporta je omogućiti dopremanje nosivosti otporne na ubrzanje, poput senzora ili satelita, u više slojeve atmosfere ili u orbitu. Prednosti u usporedbi s konvencionalnom raketnom tehnologijom bile bi znatno smanjeni troškovi zbog većeg udjela nosivosti te također niži rizik od nesreća, između ostalog jer se ne bi nosilo ili bi se nosilo manje visokoeksplozivno raketno gorivo.

Potrebne početne brzine za projektile koji nose teret su 9 km/s za nisku zemljinu orbitu (na primjer sateliti) ili 11.2 km/s, brzina bijega Zemlje, npr. za lansiranje sonde.

Pokrenut i vođen od strane kanadskog inženjera Geralda Bulla, projekt je bio zajednički napor između Ministarstva obrane Sjedinjenih Država i Ministarstva obrane Kanade. Počevši od 1961. godine, projekt je bio baziran na otoku Barbados, u blizini zračne luke Seawell (sada Međunarodna zračna luka Grantley Adams), odakle su se projektili mogli sigurno ispaljivati prema istoku tj. prema Atlantiku.

Gerald Bull konstruirao je top za projekt HARP na temelju otpisanih mornaričkih topova američke mornarice s 40,6 cm 16 inča) unutarnjeg promjera, najveći dostupni kalibar brodskog oružja. Top je imao do 36 m duljine kroz kasnije proširenje. Stvarni projektil, nazvan Martlet, imao je samo 16,8 cm u promjeru. Projektili Martlet kasnije su dobili dodatni raketni pogon.

Ubrzanje je potpomognuto ispumpavanjem zraka iz cijevi topa. U tu svrhu je ispred cijevi bio pričvršćen lagani ali hermetički poklopac koji se izbacivao prilikom ispaljivanja metka. Elektronički mjerni instrumenti unutar rakete izliveni su u mješavinu epoksidne smole i pijeska kako bi se zaštitili od velikih g-sila.

Godine 1966., zbog rastućih političkih sukoba, drugi 40,6 cm HARP top je postavljen, ovaj put na američkom tlu, u Yumi, Arizona. Tamo je projektna skupina uspjela 18. studenoga 1966. lansirati projektil Martlet-2 od 180 kg s brzinom od 3600 m/s na visinu od 180 km tj. na suborbitalnu putanju. Svjetski visinski rekord postignut ovime još uvijek nije oboren (od 2013.).

Projekt HARP prekinut je 1967. godine, u kontekstu Vijetnamskog rata i zahlađenja kanadsko-američkih odnosa. Projekt je dobio samo 10 milijuna dolara financiranja tijekom svog trajanja, jer je u isto vrijeme Wernher von Braun provodio visokobudžetna istraživanja balističkih projektila.

Nakon završetka projekta, topovi i neke druge rabljene i neiskorištene puščane cijevi ostale su na mjestu postavljanja na Barbadosu. Tamo se još uvijek mogu vidjeti ti ostaci projekta (stanje 2010.), iako u jako dotrajalom stanju, budući da nije izvedena zaštita od korozije i atmosferilija.

SHARP[uredi | uredi kôd]

Američki nacionalni laboratorij Lawrence Livermore početkom 1990-ih vodio je Super High Altitude Research Project (SHARP) koji je također testirao top velike brzine.[2] Ovaj projekt svemirskog topa imao je za cilj transport tereta u svemir uz dvadesetinu prethodne cijene, a koristio je tehnologiju dvostupanjskog svjetlosnog plinskog topa, u prvom stupnju, klip je pokretan eksplozijom koja je komprimirala vodik. Pri tlaku od 4000 bara otvorio se ventil stvarnog topa, što je omogućilo znatno veće brzine projektila do 7 km/s.[1]

U prosincu 1992. prvi put je testiran top u obliku slova L, čiji je stupanj pumpe imao cijev od 82 m duljine i 36 cm kalibra cm. U testovima, brzine od 3 km/s postignute su projektilima od 5 kg. Nakon završetka financiranog istraživačkog projekta, neki od zaposlenika projekta osnovali su tvrtku Quicklaunch koja nastoji dalje razvijati i komercijalizirati tehnologiju. Quicklaunch[3] ciljao je na nosivost od 1100 US dolara po kilogramu (u usporedbi s trenutnim troškovima od 12.000 eura po kg[4] do 80.000 američkih dolara po kg). Budući da brzina 6 do 7 km/s za laki plinski top Quicklaunch još nije bio dovoljan za nisku zemljinu orbitu, koncept je uključivao dodatni raketni stupanj.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Gourley, Scott R. 1996. The Jules Vernes Gun. Popular Mechanics: 54–57. Inačica izvorne stranice (jpeg) arhivirana 29. listopada 2011. Pristupljeno 29. prosinca 2011.
  2. Crabb, Charlene. 1994. Shooting at the moon. New Scientist (1937). Pristupljeno 29. prosinca 2011.
  3. Arhivirana inačica izvorne stranice (Wayback Machine)
  4. Erfolgsstory Raumtransport: Wie Phoenix aus der Asche.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

HARF[uredi | uredi kôd]

SHARP[uredi | uredi kôd]