Nacrt:Ruska plutajuća nuklearna elektrana
 Ovo je nacrt članka koji svatko može uređivati. Članak u glavnom imenskom prostoru mora zadovoljavati kriterije, imati nepristrano gledište i navedene izvore. Sav sadržaj mora poštovati smjernicu o životopisima živih osoba, biti provjerljiv, enciklopedijske prirode i slobodnih autorskih prava. Članak mora biti pisan hrvatskim jezikom, wikipedijskim stilom i mora sadržavati wikipoveznice i kategorije. Nakon što su svi preduvjeti zadovoljeni i članak je sadržajno dovršen, postavite zahtjev za premještanje stranice u glavni imenski prostor. Zadnja izmjena: Qualitas Vita (razgovor | doprinosi) prije 16 mjeseci. (osvježi) Nacrt nije uređivan dva mjeseca pa je stavljen u kategoriju za brisanje. Nacrte koji ne zadovoljavaju uvjete za brzo brisanje potrebno je predložiti za brisanje predloškom {{Brisati}}, a brisanje raspraviti u Raspravama o brisanju.
|
 |
Sadržaj članka ili odjeljka izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava) Popravite članak ispravljanjem netočnih prijevoda i konstrukcija koje ne pripadaju hrvatskom jeziku. (pomoć) |
Ruska plutajuća nuklearna elektrana (ruski PATÉS MM, doslovno "plutajuća nuklearna elektrana male snage kombinirane topline i električne energije su plovila koja je dizajnirao Rosatom, ruska državna korporacija za nuklearnu energiju. To su samostalne plutajuće nuklearne elektrane malog kapaciteta. Rosatom planira masovnu proizvodnju stanica u brodograđevnim objektima, a zatim ih tegliti u luke u blizini mjesta koja zahtijevaju električnu energiju.
Prvi projekt koji se realizirato je Akademik Lomonossow (izgradnja je započela 2007.), koji je trajno povezan s mrežom u arktičkom lučkom gradu Peveku od prosinca 2019. i počeo je s redovitim komercijalnim radom u svibnju 2020.
Konzept[uredi | uredi kôd]
Riječ je o konceptu decentralizirane opskrbe energijom putem nuklearnih elektrana. Osim za proizvodnju električne i toplinske energije, postrojenje će se po potrebi koristiti i za desalinizaciju morske vode. Dnevno se može proizvesti 240000 m³ svježe vode. Nesamohodna platforma duga je 144 metra, široka 30 metara i teška 21.500 tona.
Oprema[uredi | uredi kôd]
Postrojenje je opremljeno s dva nuklearna reaktora tipa KLT-40, koji se također koriste na ruskim nuklearnim ledolomcima klase Taymyr i na ruskom arktičkom teretnjaku Sevmorput. Svaki reaktor verzije KLT-40S ima toplinsku korisnost od 150 MW, generatorski set daje električnu snagu od bruto 35, neto 32 MW. Sustavi su dizajnirani za trajanje od 40 godina. Reaktori moraju biti opremljeni novim gorivim elementima svake 3-4 godine. PATES ima skladišne spremnike za nove i istrošene gorive elemente na brodu, a svaki može primiti 4 istrošene jezgre reaktora. Nakon 12-15 godina postrojenje se mora opskrbiti novim nuklearnim gorivom, a visokoradioaktivni otpad koji stvara toplinu mora se zbrinuti.[1] Predviđeno je tegljenje cijele elektrane u brodogradilište radi zamjene gorivih elemenata.
Razvoj[uredi | uredi kôd]
Prvi prototip čija je izgradnja započela 2007., Akademik Lomonossow, proizveden je u brodogradilištu Baltiski sawod u Sankt Peterburgu.[2] Komercijalni početak dogodio se 22. svibnja 2020.; kombinirana toplinska i elektrana opskrbljuje Pevek, lučki grad sjeverno od Arktičkog kruga u regiji Chukotka na ruskom Dalekom istoku. Daljnji sustavi za opskrbu gradova na ruskom Dalekom istoku i Sibiru električnom energijom i toplinom, za pomorsku bazu Viljučinsk na Kamčatki i grad Čerski u Jakutiji su u fazi razgovora. Također je bilo razmatranja korištenja tipa nuklearne elektrane za opskrbu energijom proizvodnih platformi na moru i upravljanje infrastrukturom Gazproma na poluotocima Kola i Yamal.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- Plutajuća nuklearna elektrana na web stranici udruge za zaštitu okoliša Bellona (engleski)
- Chris Tomas: Plutajuća nuklearna elektrana: Rusija gradi reaktore na moru. U: svijet čuda. 31 srpnja 2012., preuzeto 10. rujna 2012 .