Nikola II. Drašković
| Nikola II. Drašković | |
|---|---|
 | |
| Matična kuća | Draškovići |
| Rođenje | oko 1625. |
| Smrt | 8. listopada 1687. |
| Otac | Ivan III. Drašković |
| Majka | Barbara Drašković rođ. Thurzó |
| Supruga | 1) Katarina rođ. Drugeth de Homonna, 2) Elizabeta rođ. Nádasdy (*1646-†1682), 3) Kristina rođ. Cháky (*1654-†1723) |
| Djeca | Pavao, Marija Katarina, Adam Franjo |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Vjera | rimokatolička |
| Dužnosti | dvorski sudac, kraljevski komornik, kraljevski savjetnik, možunski veliki župan |
Nikola II. Drašković (*?, oko 1625. – †?, 8. listopada 1687.), hrvatski velikaš, pripadnik roda grofova Draškovića.[1] Bio je visoki državni dužnosnik, obnašavši službu kraljevskog komornika, kraljevskog savjetnika, možunskog (mošonjskog) velikog župana te dvorskog suca.[2]
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rodio se kao sin Ivana III. Draškovića, hrvatskog bana i ugarskog palatina, i njegove supruge grofice Barbare Drašković rođ. Thurzó. Imao je mlađeg brata Ivana IV. (*oko 1630 – †1692), s kojim je zajedno studirao na Sveučilištu u Bologni. Sestre su mu bile Barbara, Katarina i Julijana. Nakon studija posvetio se služenju u državnim službama, a sudjelovao je i u borbama protiv Turaka.
Ženio se tri puta. U drugom je braku, sklopljenom 1667. godine, bio s groficom Elizabetom Nádasdy, kćeri Franje II. Nádasdyja, i tada je učvrstio veze obitelji Drašković s tom moćnom i uglednom ugarskom obitelji. Njegov tast bio je jedan od glavnih sudionika Zrinsko-frankopanske urote, koji je kao i Petar Zrinski smaknut 1671. godine. Kasnije nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi u kojoj je mjeri sâm Nikola aktivno sudjelovao u uroti, ali nije nakon sloma urote izravno pretrpio posljedice. Za razliku od njega, njegov brat Ivan IV. otvoreno je istupio protiv urotnika, premda je i on bio oženjen kćerkom Franje Nádasdyja, Marijom Magdalenom.
U doba poslije urote Nikola je godine 1673. bio po nalogu kralja Leopolda na čelu pratnje kraljeve nevjeste Klaudije Felicitas, koja je iz Tirola stigla u Beč. Za vrijeme života, sudjelovao je u brojnim vojnim pohodima habsburške vojske protiv Turaka, među kojima se istaknuo u bitki kod Körmenda, zatim u bitki na rijeci Raabi, te pri oslobođenju Budima 1686.
U braku s Elizabetom rodilo mu se troje djece, i to Pavao, Katarina i Adam Franjo, koji su naslijedili njegova imanja. Pavao je umro relativno mlad bez djece, a lozu su nastavila djeca Adama Franje, točnije unuk Leopold. Za života je bio poznat i kao kolekcionar starina i numizmatičar. Umro je iznenada potkraj 1687. godine, vjerojatno od srčanog udara, premda se u to doba posumnjalo da je bio otrovan, i to zbog navodne potpore Zrinsko-frankopanskoj uroti. Njegov ogranak Draškovića održao se do 1792. godine, kada je preminuo njegov praunuk Norbert. Potomci njegova brata Ivana IV. održali su se do današnjih dana.
Vidi još[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje Mladen Švab (1993.): Drašković, Nikola II., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb (životopis)
- ↑ Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje Drašković, hrvatska velikaška obitelj; Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb