Nikola Steinfel

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Nikola Steinfel
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 27. studenog 1889.
Mjesto rođenja Zlarin
Datum smrti 7. lipnja 1945.
Mjesto smrti Zagreb
Titule ministar oružanih snaga
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1909.-1918. Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Austro-Ugarska
1918.-1940. Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Jugoslavija
1941.-1945. Flag of Independent State of Croatia.svg NDH
Čin Flag of Admiral in Independent State of Croatia.svg admiral
Ratovi Prvi svjetski rat
Drugi svjetski rat
Vojska Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Austro-ugarska vojska
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Jugoslavenska vojska
Flag of Independent State of Croatia.svg Hrvatsko domobranstvo
Rod vojske Austria-Hungary-flag-1869-1914-naval-1786-1869-merchant.svg Austro-ugarska mornarica
Naval Ensign of the Kingdom of Yugoslavia.svg Jugoslavenska mornarica
Naval Ensign of the Independent State of Croatia.svg Hrvatska mornarica
Zapovijedao Hrvatska mornarica

Nikola Steinfel (Zlarin, 27. studenog 1889. - Zagreb, 7. lipnja 1945.), pomorski časnik NDH, ministar oružanih snaga i zapovjednik mornarice NDH.

Životopis[uredi VE | uredi]

Gimnaziju je završio u Gospiću, a Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci 1909.[1] Službovao na austro-ugarskim ratnim brodovima, od 1913. služi u pomorskom zrakoplovstvu kao poručnik ratnog broda.[1] Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata bio je ranjen u desnu nogu i nije mogao hodati bez štapa.[2] U jugoslavenskoj mornarici 1934. postaje kapetan bojnog broda, a 1940. je umirovljen.[1]

Krajem 1943. i početkom 1944. glavar je stožera Državne radne službe.[1] Početkom svibnju 1944. s činom doadmirala[3] postaje zapovjednik Hrvatske mornarice. 30. kolovoza 1944., nakon sloma urote Lorković-Vokić postaje ujedno i ministar oružanih snaga te na tom položaju ostaje do kraja rata. Kasnije je promaknut u čin admirala.[4] U prvi mah nosio je i titulu vrhovnog zapovjednika oružanih snaga NDH, no taj je naziv već 4. prosinca 1944. preuzeo Pavelić stvorivši Glavni stožer HOS-a.[4] Budući da na ministarskom mjestu nije imao nikakvog stvarnog utjecaja, Nijemci su ga zvali "Puppe" (lutka).[1] Edmund Glaise von Horstenau, opunomoćeni njemački general u NDH, komentirao je da Steinfl "nije ni luk jeo ni luk mirisao, ali o vojsci nema ni najmanjeg pojma".[5]

Za njegovog mandata zapovjednika Hrvatske mornarice dobiveni su prvi pravi brodovi, koje su Nijemci zaplijenili nakon kapitulacije Italije, a vratila se i većina Hrvatske pomorske legije s Crnog mora. No, nakon dezerterstava i bijega čitavih brodova partizanima, Nijemci su ukinuli Mornaricu NDH u zadnjim danima 1944.

Kao ministar oružanih snaga, početkom 1945. obišao je borbene položaje na Ivan-Planini, gdje je svojim smislom za humor dizao borbeni moral.[2]

Englezi su ministra Steinfela zarobili 13. svibnja 1945. u Wolfsbergu, a onda ga 18. svibnja odveli u Rosenbach i tamo izručili partizanima. 6. lipnja, zajedno s drugim ministrima i dužnosnicima NDH izveden je pred sud Druge armije JA u Zagrebu i osuđen na smrt.[6] Pogubljen je sljedeći dan.[6] Jugoslavenskim vlastima izručen je i njegov brat, dopukovnik HOS-a.[7]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., str. 367.
  2. 2,0 2,1 Prcela, Živić, 2001., str. 41.-42.
  3. Begić, Krešimir Miron; HOS 1941.-1945, 1998., 12. str.
  4. 4,0 4,1 Tomasevich, Jozo. War and Revolution in Yugoslavia 1941–1945: Occupation and Collaboration, Stanford, Cal., Stanford University Press, 2001. ISBN 0-8047-3615-4, str. 330
  5. Slobodan Šnajder : Džepni diktator - General pod sumnjom (13): dnevnici Glaisea von Horstenaua, čovjeka koji je od 1941. do 1944. bio opunomoćeni njemački general u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Feral Tribune, br.604, str.38, 14/04/1997
  6. 6,0 6,1 Nada Kisić Kolanović. Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, 1945 - Razdjelnica hrvatske povijesti, Zbornik radova sa znanstvenog skupa u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu 1-6, svibnja 2006, pp. 75-97.
  7. Prcela, Živić, 2001., str. 77.

Literatura[uredi VE | uredi]