Nikola Steinfel

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Nikola Steinfel
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 27. studenog 1889.
Mjesto rođenja Zlarin
Datum smrti 7. lipnja 1945.
Mjesto smrti Zagreb
Titule ministar oružanih snaga
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1909.-1918. Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Austro-Ugarska
1918.-1940. Flag of Yugoslavia (1918–1943).svg Jugoslavija
1941.-1945. Flag of Independent State of Croatia.svg NDH
Čin Flag of Admiral in Independent State of Croatia.svg admiral
Ratovi Prvi svjetski rat
Drugi svjetski rat
Vojska Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Austro-ugarska vojska
Flag of Yugoslavia (1918–1943).svg Jugoslavenska vojska
Flag of Independent State of Croatia.svg Hrvatsko domobranstvo
Rod vojske Austria-Hungary-flag-1869-1914-naval-1786-1869-merchant.svg Austro-ugarska mornarica
Naval Ensign of the Kingdom of Yugoslavia.svg Jugoslavenska mornarica
Naval Ensign of the Independent State of Croatia.svg Hrvatska mornarica
Zapovijedao Hrvatska mornarica

Nikola Steinfel (Zlarin, 27. studenog 1889. - Zagreb, 7. lipnja 1945.), pomorski časnik NDH, ministar oružanih snaga i zapovjednik mornarice NDH.

Životopis[uredi VE | uredi]

Gimnaziju je završio u Gospiću, a Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci 1909.[1] Službovao na austro-ugarskim ratnim brodovima, od 1913. služi u pomorskom zrakoplovstvu kao poručnik ratnog broda.[1] Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata bio je ranjen u desnu nogu i nije mogao hodati bez štapa.[2] U jugoslavenskoj mornarici 1934. postaje kapetan bojnog broda, a 1940. je umirovljen.[1]

Krajem 1943. i početkom 1944. glavar je stožera Državne radne službe.[1] Početkom svibnju 1944. s činom doadmirala[3] postaje zapovjednik Hrvatske mornarice. 30. kolovoza 1944., nakon sloma urote Lorković-Vokić postaje ujedno i ministar oružanih snaga te na tom položaju ostaje do kraja rata. Kasnije je promaknut u čin admirala.[4] U prvi mah nosio je i titulu vrhovnog zapovjednika oružanih snaga NDH, no taj je naziv već 4. prosinca 1944. preuzeo Pavelić stvorivši Glavni stožer HOS-a.[4] Budući da na ministarskom mjestu nije imao nikakvog stvarnog utjecaja, Nijemci su ga zvali "Puppe" (lutka).[1] Edmund Glaise von Horstenau, opunomoćeni njemački general u NDH, komentirao je da Steinfl "nije ni luk jeo ni luk mirisao, ali o vojsci nema ni najmanjeg pojma".[5]

Za njegovog mandata zapovjednika Hrvatske mornarice dobiveni su prvi pravi brodovi, koje su Nijemci zaplijenili nakon kapitulacije Italije, a vratila se i većina Hrvatske pomorske legije s Crnog mora. No, nakon dezerterstava i bijega čitavih brodova partizanima, Nijemci su ukinuli Mornaricu NDH u zadnjim danima 1944.

Kao ministar oružanih snaga, početkom 1945. obišao je borbene položaje na Ivan-Planini, gdje je svojim smislom za humor dizao borbeni moral.[2]

Englezi su ministra Steinfela zarobili 13. svibnja 1945. u Wolfsbergu, a onda ga 18. svibnja odveli u Rosenbach i tamo izručili partizanima. 6. lipnja, zajedno s drugim ministrima i dužnosnicima NDH izveden je pred sud Druge armije JA u Zagrebu i osuđen na smrt.[6] Pogubljen je sljedeći dan.[6] Jugoslavenskim vlastima izručen je i njegov brat, dopukovnik HOS-a.[7]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., str. 367.
  2. 2,0 2,1 Prcela, Živić, 2001., str. 41.-42.
  3. Begić, Krešimir Miron; HOS 1941.-1945, 1998., 12. str.
  4. 4,0 4,1 Tomasevich, Jozo. War and Revolution in Yugoslavia 1941–1945: Occupation and Collaboration, Stanford, Cal., Stanford University Press, 2001. ISBN 0-8047-3615-4, str. 330
  5. Slobodan Šnajder : Džepni diktator - General pod sumnjom (13): dnevnici Glaisea von Horstenaua, čovjeka koji je od 1941. do 1944. bio opunomoćeni njemački general u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Feral Tribune, br.604, str.38, 14/04/1997
  6. 6,0 6,1 Nada Kisić Kolanović. Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, 1945 - Razdjelnica hrvatske povijesti, Zbornik radova sa znanstvenog skupa u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu 1-6, svibnja 2006, pp. 75-97.
  7. Prcela, Živić, 2001., str. 77.

Literatura[uredi VE | uredi]