Kapitulacija Italije

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Kapitulacija Italije, točnije Primirje s Italijom (talijanski: Armistizio di Cassibile) bilo je primirje potpisano između Saveznika i Italije 3. rujna 1943., a time je Italija prešla na stranu Saveznika. Službena objava kapitulacije dogodila se 8. rujna 1943.

Pozadina[uredi VE | uredi]

Nakon poraza njemačko-talijanskih snaga u Sjevernoj Africi, Saveznici su bombardirali Rim 16. svibnja 1943. Nedugo zatim, točnije 10. srpnja iste godine Saveznici se iskrcavaju na Siciliju: Talijani tu trpe strašni poraz, uz 135 tisuća mrtvih talijanskih i 30 tisuća njemačkih vojnika (saveznici u toj dobro izvedenoj akciji imaju 22.000 mrtvih). Talijani i Nijemci ipak uspijevaju do 17. kolovoza 1943. god. većinu svojih snaga sa Sicilije povući na talijansko kopno. Stanje vojske je vrlo teško, a duce Benito Mussolini, koji gubi potporu ministara i talijanskoga naroda miče tijekom 1943. godine ministre za koje pretpostavlja da su više vjerni kralju Viktoru Emanuelu nego fašističkome režimu. Takav Mussolinijev potez opisan je kao napad prema kralju, koji je sve više kritizirao slabo stanje u talijanskoj vojsci. Nakon nekoliko odluka, kralj Viktor Emanuel je, vjerojatno, počeo razmišljati o približavanju Saveznicima i rušenju Mussolinijeva režima.

19 od 28 članova Velikog savjeta fašizma glasovalo je za obnovu ustavnog poretka. Kralj je odmah potom u dogovoru s nekolicinom članova tog savjeta smijenio i uhitio Mussolinija

Kralj i Veliki savjet fašizma protiv Ducea[uredi VE | uredi]

Da bi ostvario te ciljeve, kralj je zatražio pomoć Dina Grandija. Grandi je bio jedan od vodećih ljudi u fašističkoj hijerarhiji, a u mlađim danima, smatrali su ga Mussolinijevim zamjenikom ili alternativom. Kralj je bio motiviran i Grandijevim razmišljanjima o prilagodbi fašizma prema novoj situaciji. Razni veleposlanici, kao Pietro Badoglio, rekli su mu da razmotri mogućnost da zamijeni Mussolinija na mjestu ducea.

Konspiraciji se pridružio i Giuseppe Bottai, drugi fašist na visokom položaju i ministar kulture, te Galeazzo Ciano, ministar vanjskih poslova - vjerojatno drugi najmoćniji čovjek u Fašističkoj stranci i Mussolinijev tast. Urotnici su imali u cilju vratiti staru moć talijanskome kralju. Na nagovor tih svojih najbližih suradnika Mussolini pristaje sazvati najviše tijelo Nacionalne fašističke stranke (Italija je službeno bila jednopartijska država, te su odluke Partije bile obvezujuće za tijela Države) za 23. srpnja 1943. Od 28 prisutnih članova Velikog savjeta fašizma (Gran consiglio del fascismo), 19 njih je glasovalo za donošenje "Zapovijedi Grandi" (Ordine del giorno Grandi), kojim se - uzimajući u obzir tešku vojnu situaciju i potrebu za jedinstvom naroda - "deklarira da je u tu svrhu neophodno odmah nanovo uspostaviti sve državne funkcije koje pripadaju Kruni, te vratiti Velikom Savjetu, Vladi, Parlamentu, Korporacijama (op.: u fašističkom sustavu, poslodavci, radnici, seljaci i drugi državni slojevi bili su organizirani u tzv. 'korporacije' - strukovne udruge sa znatnim javnopravnim ovlastima) zadaće i odgovornosti ustanovljene našim zakonima i ustavom. Poziva se Šef države da zamoli Kraljevsko Veličanstvo, kojemu se s vjerom i pouzdanjem obraća srce cijele Nacije, da se udostoji, radi časti i spasenja Domovine, prihvatiti - efektivno zapovjedništvo kopnenih, zrakoplovnih i pomorskih snaga, sukladno članku 5. Kraljevskog Ustava iz 1848. godine ('l'articolo 5 dello Statuto del Regno') - onu vrhunsku inicijativu odlučivanja koju naše institucije pripisuju Vama i koje su u čitavoj nacionalnoj povijesti slavno pripadala našoj Uzvišenoj Savojskoj Dinastiji".

Nakon sjednice Velikog savjeta fašizma (koji se nije sastajao od početka rata 1939. godine, nego je sva moć bila u rukama Ducea Mussolinija), Benito Mussolini odlazi pred kralja da prenese Zapovijed Velikog savjeta. Kralj saslušava zamolbu koju mu iznosi Duce, potom ga odmah razrješuje svih dužnosti i naređuja karabinjerima da ga uhite. Pripreme za uhićenje Mussolinija izveo je general Giuseppe Castelano, osobni prijatelj Mussolinijevog tasta Galeazza Ciana.

Događaji nakon 24. srpnja 1943.[uredi VE | uredi]

Nakon smjene Mussolinija, kralj za šefa Vlade imenuje maršala Pietra Badoglia: on ministarske funkcije povjerava vojnim zapovjednicima.

Prema Badoglijovom nalogu, načelnik glavnog stožera general Mario Roatta daje telegrafski nalog svim vojnim postrojbama da bez upozorenja pucaju - čak i topovima - na bilo koga tko bi iskazivao bilo kakvo nezadovoljstvo prema Kralju i drugim tijelima vlasti, te da se mora bez odgađanja strijeljati svaku vojnu osobu koja bi iskazala bilo kakvo nezadovoljstvo s aktualnim događajima ili bilo kakvu solidarnost s remetiteljima reda u državi. Na više mjesta radnici iskazuju nezadovoljstvo Mussolinijevom smjenom (fašisti su i bili radnička partija, te su u tom socijalnom sloju imali značajnu podršku): već 28. srpnja u mjestu Reggio Emmila otvara vojska vatru na radnike, ubivši njih 9, istog dana u Bariju ubijaju također 9 nezadovoljnika, a ranjavaju njih 40. Ukupno u samo 5 dana snage reda ubijaju 83 osobe, ranjavaju 308, te uhićuju 1.500 nezadovoljnika.

Razgovori sa saveznicima ne daju željene rezultate: oni odbijaju obećati - kako Talijani traže - da će odmah nakon objave primirja izvršiti veliki pomorski i zračni desant sjeverno od Rima; obećavaju jedino 2000 vojnika koji bi ušli u sam Rim. Saveznici zapravo uopće ne žele fašistima obećati ništa i traže bezuvjetnu kapitulaciju.

Talijani 3. rujna 1943. godine u mjestu Cassibile na Siciliji potpisuju bezuvjetnu kapitulaciju: s talijanske strane potpisuje je general Giuseppe Castelano, a sa savezničke general Walter Badel Smith, načelnik stožera savezničkih snaga na Mediteranu. Sporazum je držan u potpunoj tajnosti, te Badoglio čak i kralja izvješćuje jedino da su pregovori o kapitulaciji u tijeku - čekajući kada će započeti savezničko iskrcavanje i prikuplja u Rimu stanovite snage za obranu prijestolnice od očekivane njemačke akcije. Isti dan prelaze oprezno savezničke snage Messinski tjesnac između Sicilije i talijanskog kopna: izgleda da su takvo iskrcavanje na brdoviti, uzak i dugačak kalabrijski poluotok saveznički i njemački zapovjednici smatrali jednako nelogičnim: glavna prepreka savezničkim snagama ne predstavlja otpor njemačkih snaga, nego teški teren i miniranje cestovnih objekata koje izvode njemački inženjerci.

8. rujna 1943. godine saveznici putem radija obznanjuju da je Italija kapitulirala. Talijanske snage nemaju nikakvih uputa kako da se ponašaju prema dotadašnjim svojim saveznicima Nijemcima, čije se snažne vojne snage nalaze na talijanskom tlu. Maršal Badoglio i glavni stožer talijanske vojske ni nakon toga ne daju vojsci baš nikakve zapovijedi: pojedini zapovjednici se sukobljavaju s Nijemcima koji odmah kreću u agresivne akcije, ali se talijanske vojne snage bez pravog zapovijedanja ubrzano raspadaju.

9. rujna saveznici započinju masovna iskrcavanja kod Taranta i Salerna u Južnoj Italiji.

Većina brodova ratne mornarice - njemački avioni uspijevaju potopiti nekolicinu koja plovi bez zaštite bilo talijanskih, bilo savezničkih zrakoplova; među tima veliki bojni brod Roma u čijem potonuću pogiba 1400 mornara - uspijeva doploviti do luka u rukama Britanaca i Amerikanaca, gdje se poslije posade svode na minimum, te potom velika talijanska flota neaktivno čeka kraj rata.

Od aviona ratnog zrakoplovstva, 281 prelijeće u zračne luke pod kontrolom saveznika: približno polovina talijanskih zrakoplova sposobnih za let u to vrijeme. Za razliku od mornarice, talijansko zrakoplovstvo je bilo dosta aktivno u preostalom dijelu rata, te je iz baza u Južnoj Italiji obavilo oko 11.000 borbenih letova nad zemljama Balkana (vodilo se računa da ne lete prema sjeveru Italije i nikada nisu štitili savezničke bombardere koji su bombardirali talijanske gradove), boreći se na strani saveznika.

Dio jedinica kopnene vojske se upustio u borbe s dojučerašnjim saveznicima Nijemcima - Divizija Acqui (oko 12.000 ljudi) na grčkoj Kefaloniji i talijanske snage na Korzici (oko 80.000 vojnika) čak u dugotrajne, složene i teške borbe s njemačkim snagama. Većina vojnih zapovjednika međutim vidi da od viših stožera ne dobivaju nikakve zapovijedi, te i nagađaju je li im u takvoj situaciji dopušteno da se kao vojska kapitulirane zemlje sukobljavaju s bilo kime.

Za razliku od previše opreznih saveznika, njemačke snage odlučno pristupaju provedbi Plana Osovina. Nakon što je talijanska vlada potpisala bezuvjetnu kapitulaciju saveznicima, većinu talijanske vojske zarobljava druga vojna sila - ona njemačka.

Plan Osovina (Fall Achse) i osnivanje Talijanske Socijalne Republike[uredi VE | uredi]

Nijemci su situaciju u Italiji nakon svrgavanja Mussolinija dobro procijenili, te su - za razliku od oklijevajućeg postupanja Saveznika - odlučno pristupili provedbi ranije sačinjenog Plana Osovina (Fall Achse), radi razoružavanja i zarobljavanja talijanskih oružanih snaga kako se one ne bi mogle pridružiti saveznicima u borbi protiv Njemačke.

Makar se mnoštvo talijanskih vojnika razbježalo, uspjeli su Nijemci zarobiti približno jedan milijun talijanskih vojnika: približno polovinu na području same Italije, a ostale na područjima Francuske, okupiranih područja Jugoslavije, Albanije i Grčke. Ratni plijen kojega će Nijemci koristiti u nastavku rata, ogroman je.

Oko 100.000 razoružanih talijanskih vojnika pristaje da se bori pod zastavom fašističke Talijanske Socijalne Republike, koju Mussolini osniva 23. rujna 1943. god. na većem dijelu talijanskog teritorija, nakon što ga SS padobranci pod zapovjedništvom Haralda Morsa i Otta Scorzenija oslobađaju 12. rujna 1943. god. iz zatočeništva u izoliranom Gran Sassu, gdje su ga zarobljenoga čuvali kralju odani karabinjeri.

Oko 700.000 zarobljenih Talijana odvode Nijemci u zarobljeništvo, od tih još 100.000 izabire u narednim godinama da se pridruži Mussolinijevim fašističkim snagama, umjesto teškog života na prisilnom radu. Većina talijanske industrije - uključujući onu koja proizvodi za ratne potrebe - ostaje u dijelovima Italije koje kontroliraju Nijemci i Mussolini: rad prilično snažnog talijanskog gospodarstva znatno pridonosi obrani Hitlerove "Europske tvrđave".

Oprez saveznika s teškim konzekvencama[uredi VE | uredi]

Saveznici se 8. rujna 1943. iskrcavaju u Kalabriji, na samom jugu Apeninskog poluotoka, gdje ih Nijemci ubrzo uspijevaju zaustaviti. Napredovanje prema sjeveru relativno uskim poluotokom ispresijecanim teško prohodnim planinama saveznicima ide teško i uz preko 300 tisuća mrtvih savezničkih vojnika.

Veliki uspjeh osvajanja Napulja izveden je uvelike zahvaljujući velikoj pobuni stanovništva protiv Nijemaca 27. rujna 1943. godine: u "četiri napuljska dana" (Quattro giornate di Napoli) uspijeva civilno stanovništvo tog velikog grada uz potporu ostataka talijanske vojske - i uz cijenu 25.000 talijanskih života - izbaciti iz grada njemačke okupatore i dočekati savezničke snage. Ustanak je bio posve spontan.

Bez dogovora s fašistima - koji su talijanskim društvom bili vrlo čvrsto upravljali - uspijevaju saveznici nakon stanovitog vremena uključiti u borbu na svojoj strani do ožujka 1944. godine oko 20 tisuća Talijana u postrojbama kopnene vojske, u sastavu tzv. Italian Co-belligerent Army. Do 1945. godine taj broj narastao je na relativno skromnih cca 60.000 ljudi, opremljenih u cijelosti britanskim naoružanjem i u britanskim uniformama.

Na području pod kontrolom Nijemaca i Mussolinija ipak nastaje znatni pokret otpora, s oko 80.000 pripadnika.

Talijanske trupe izvan Italije su se bile nakon kapitulacije Italije na više mjesta uključile u borbu protiv Nijemaca. Ostavljene bez zapovijedi i podrške svoje vojske, a također i bez podrške saveznika, do kraja rujna 1943. godine su sve one odustale od otpora. Jedino su talijanskim trupama na Korzici pritekle u pomoć snage Slobodne Francuske, te su dvije vojske zajednički istisnule Nijemce s tog velikog otoka. Na grčkom otoku Kefalonija, talijanska Divizija Acqui se od 15. - 21. rujna 1943. god. odlučno borila protiv Nijemaca, i pretrpjela teške gubitke: od oko 12.000 pripadnika, izginulo ih je u borbama oko 1.200, a daljnjih 4.000 su njemačke snage postrijeljale. Britanci su se jedino iskrcali na otočju Dodekanez u Egejskom moru, gdje su se zajedno s Talijanima opirali Nijemcima do studenog 1943. godine.

Hrvatska i kapitulacija Italije[uredi VE | uredi]

Na području zapadnog Jadrana, talijanske snage su većinom predale oružje partizanskim snagama, a manji dio se partizanima i pridružio. Oko 160 tisuća talijanskih vojnika Nijemci su zarobili i mahom ih odveli u zarobljeništvo u Njemačku.

Na području hrvatske Istre, odmah nakon saznanja za kapitulaciju Italije počinje masovni narodni ustanak. 13. rujna donose se Pazinske odluke, gdje predstavnici pobunjenog hrvatskog naroda zahtijevaju sjedinjenje s Hrvatskom. Ustanici se odmah povezuju sa ZAVNOH-om i stavljaju pod zapovjedništvo vojnih časnika i komunističkih komesara koje im šalje NOVJ. Makar ustanici zauzimaju cijelu Istru izuzev Pule, saveznika nema ni na vidiku. Vojna pomoć NOVJ je tek vrlo mala. Nijemci u listopadu 1943. godine provode u Istri ofenzivu Wolkenbruch (Rommelova ofenziva) u kojoj slamaju ustanak: gine oko 3000 ustanika i civila. Stanoviti dio ustanika uspijeva se domoći Gorskog Kotara, te čine jezgru oko koje će se 1944. godine formirati 43. istarska divizija NOVJ-a.

Vlasti NDH sa svoje strane - nakon konzultacija s Njemačkom - stavljaju izvan snage Rimske ugovore, te nastoje zauzeti hrvatske krajeve koji su 1941. godine pripali Italiji; uspijevaju to nakon stanovitog vremena uz pomoć Nijemaca, koji moraju intervenirati da bi bili svladane snage NOVJ, u koje sada pristupa sve već broj Hrvata koji nakon pada Italije iščekuju skori kraj rata. Nijemci u isto vrijeme podupiru brojčano jačanje vojnih snaga NDH, koje trebaju zamijeniti okupacijske talijanske snage u borbi protiv NOVJ i eventualno protiv savezničke invazije.

Kralj NDH Tomislav II. (Aimone Savojski, rođak talijanskog kralja Viktora Emanuela III.) je abdicirao još 20. kolovoza 1943.

Nijemci stavljaju područje Konavala i Boke Kotorske pod svoju vojnu upravu, ne razjašnjujući drže li to područje kao okupirani talijanski ili pak teritorij NDH.