Oksigenoterapija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Oksigenoterapija preko nosne kanile

Oksigenoterapija je jedna od osnovnih terapijskih mjera u liječenju bolesnika s hipoksemijskom hipoksijom. Može se primijeniti i kod drugih oblika tkivne hipoksije ali s minimalnim učincima ili bez ikakvih rezultata. Po načinu primjena, oksigenoterapija može biti kratkotrajna (akutna) i dugotrajna (kronična).[1]

Osnovne postavke[uredi VE | uredi]

Definicija[uredi VE | uredi]

Liječenje kisikom ili oksigenoterapija podrazumijeva primjenu kisika u koncentraciji većoj od koncentracije u zraku (koja je na normalnom atmosferskom tlaku oko 21%).[2]

Patofiziološki mehanizmi tkivne hipoksije[uredi VE | uredi]

Razlozi tkivne hipoksije mogu biti:[3]

1. Hipoksemije izazvane alveolarnom hipoventilacijom i problemima izmjene plinova na respiracijskoj membrani uslijed:


2. Problemi transporta kisika kroz krvožilni sustav uslijed:

Cilj[uredi VE | uredi]

Osnovni cilj oksigenoterapije u liječenju hipoksemije zasniva se postizanju sljedećih fizioloških vrijednosti u organizmu:

  1. parcijalnog tlaka kisika koji je - PaO2 > 8 kPa (60 mmHg)
  2. saturacije kisika u krvi kod koje je - SaO2 > 89-90%
  3. porastu parcijalnog tlaka ugljikova dioksida koji je - PaCO2 <10 mmHg, s pH > 7,25.

Primjena[uredi VE | uredi]

Oksigenoterapija se primjenjuje prvenstveno za sprječavanje tkivne hipoksije, tj. ponajprije u situacijama u kojima je opskrba tkiva kisikom nedostatna za pokriće metaboličkih potreba.[4] Najčešće je to u sljedećim slučajevima:

  1. pri dokazanoj hipoksemiji u odraslih, djece i novorođenčadi starije od 28 dana (PaO2 < 60 mm Hg ili SaO2 < 90% na običnom zraku) i u novorođenčadi mlađe od 28 dana (PaO2 < 50 mm Hg ili SaO2 < 88% ili kapilarni parcijalni tlak O2 < 40 mm Hg);
  2. pri akutnim stanjima u kojima se očekuje hipoksemija, primjerice nakon ozbiljnije ozljede ili opekline (hipermetabolizam), neposredno nakon opće anestezije (kod sniženog podražaja za disanje) i pri akutnom koronarnom sindromu (snižen PaO2);
  3. raznim drugim indikacijama poput trovanja ugljikovim monoksidom i krize tijekom talasemije (bolesti srpastih stanica).

Mjere opreza u oksigenoterapiji[uredi VE | uredi]

Treba osobito naglasiti da je kisik lijek koji treba biti propisan i primijenjen strogo prema indikacijama i pod nadzorom educiranoga osoblja za svo vrijeme primjene oksigenoterapije.[5]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Howard P. Oxygen therapy Wright IOP Pub Bristol 1-77.
  2. Arthur C. Guyton Medicinska fiziologija, Medicinska knjiga-Beograd-Zagreb 1990.
  3. William P., Ph.D. Fife; Jolie, Ph.D. Bookspan. Textbook of hyperbaric medicine. Seattle: Hogrefe & Huber Publishers. 2004. ISBN 978-0-88937-277-1.
  4. Fisher AB (1988): »Pulmonary oxygen toxicity«, u: Fishman, A.P. (ur.): Pulmonary diseases and discorders, New York: McGraw-Hill Book Comp., str. 2331-2338.
  5. Brambillu.I. et all., Value of nocturnal monitoring of transcutaneous O2 and CO pressures in adults with respiratory failuer. Respiration, 48, 81-90

Literatura[uredi VE | uredi]

  • O Driscoll Br, Howard LS, Davison AG. BTS guideline for emergency oxygen use in adults patients.Thorax 2008;63 supp 6:1-68.
  • O Driscoll Br, Howard LS, Bucknall C et al. British ThoracicSociety emergency oxygen audits. Thorax 2011;66:734-735.
  • Hale KE, Cavin C, O Driscoll Br. Audit of oxygen use in emergencyambulances and in hospital emergency department. Emerg Med J2008;25:773-776.
  • Kane B, Decalmer S, O Driscoll BR. Emergency oxygentherapy: from guideline to implementation. Breathe 2013;9:247-254

Vanjske povjeznice[uredi VE | uredi]