Olja Lozica

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Olja Lozica (Beograd, 15. travnja 1982.), hrvatska dramatičarka i dramaturginja.

Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2006. godine. Od tada je vanjski suradnik na odsjeku glume. Kao dramaturginja radila je na produkcijama u kazalištima GDK Gavella, Teatar Exit, ZKM, Gradsko kazalište Trešnja, Teatar &TD, HNK Zagreb, HNK Split. Između ostalih, potpisuje adaptacije ili dramaturgije nekih od najnagrađivanijih predstava hrvatskog kazališta posljednjih desetljeća kao što su: Susjeda (Zorica Radaković, režija: Ivica Boban, ZKM), Nevjesta od vjetra (Slobodan Šnajder, režija: Ivica Boban, HNK Zagreb), To Samo Bog Zna (režija: Saša Anočić, Teatar Exit), Vrata do (po motivima Svjetlana Lacka Vidulića, režija: Rene Medvešek, ZKM), Kako misliš mene nema?, režija: Ivica Boban, Teatar Exit) i mnoge druge...

Kao dramatičarka debitira 2007. predstavom Gdje je nestao Božo B.? u Teatru &TD koju sama i režira.

Prva je dobitnica nagrade u novoj kategoriji Nagrade hrvatskog glumišta za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturška obradu teksta ili dramaturgiju predstave koju dobija za dramatizaciju i adaptaciju proze Ivana Kovačića Smij i suze starega Splita u istoimenoj predstavi redatelja Gorana Golovka i produkciji 56. Splitskog ljeta.

2010. režira predstavu Reces i ja po vlastitom tekstu u produkciji KUFER-a i Teatra Exit[1]. Predstava je dobila vrlo dobre kritike, a posebnu pažnju javnosti je usmjerila na neke od najboljih mladih hrvatskih glumaca kao što su Igor Kovač, Nika Mišković i Aleksandra Stojaković. Predstava je trijumfirala na 21. Marulićevim danima gdje je osvojila nekoliko nagrada uključujući i onu glavnu za najbolju predstavu u cjelini.

Godine 2012. režira autorski projekt Prasac koji gleda u sunce u Gradskom kazalištu Marina Držića u Dubrovniku za koji dobiva odlične kritike. Odlične kritike dobiva i za svoj sljedeći autorski projekt Sada je, zapravo, sve dobro postavljenom u prestižnom Zagrebačkom kazalištu mladih. Od 2013. godine Olja Lozica sve češće počinje režirati i tekstove drugih autora, a prvi projekt ove nove faze bila je predstava U znaku vage po djelima Ranka Marinkovića u HNK Zagreb.

Živi i radi u Zagrebu.

Praizvedbe[uredi VE | uredi]

Nagrade[uredi VE | uredi]

  • 2007. Fabriqué en Croatie (Društvo REZ) za dramu Ogrebotine.
  • 2009. Marul (Marulićevi dani) za dramaturšku obradu u predstavi Najbolja juha! Najbolja juha!
  • 2010. Umjetnik naroda moga (Splitsko ljeto) za dramatizaciju predstave Smij i suze starega Splita.
  • 2010. Nagrada hrvatskog glumišta (HDDU) za dramatizaciju predstave Smij i suze starega Splita.
  • 2011. Marul (Marulićevi dani) za režiju predstave Reces i ja.
  • 2012. Zlatni smijeh (Dani satire Fadila Hadžića) za odvažno kazališno istraživanje u predstavi Prasac koji gleda u sunce.
  • 2012. Nagrada novinara (Dani kazališta Marina Držića) za najbolje umjetničko ostvarenje u sezoni predstavom Prasac koji gleda u sunce.
  • 2014. Marul (Marulićevi dani) za režiju predstave Sada je, zapravo, sve dobro.
  • 2015. Zlatna Žar ptica (Naj, naj, naj festival) za režiju predstave Darmarzemska.
  • 2015. Nagrada ASSITEJ-a (Susret profesionalnih kazališta za djecu i mlade HC Assitej) za dramu Darmarzemska.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. - Službena stranica Teatra Exit : O predstavi pristupljeno 20. svibnja 2011.