Orion (svemirska letjelica)

Izvor: Wikipedija
Konfiguracija svemirske letjelice Orion

Orion (službeno Orion Multi-Purpose Crew Vehicle ili Orion MPCV) svemirska je letjelica s posadom za djelomično višekratnu upotrebu koja će se koristiti u NASA-inom programu Artemis. Svemirska letjelica sastoji se od svemirske kapsule Crew Module (CM) koju je dizajnirao Lockheed Martin i European Service Module (ESM) koju proizvodi Airbus Defence and Space . Sposoban podržati šesteročlanu posadu izvan niske Zemljine orbite, Orion može izdržati do 21 dan bez pristajanja i do šest mjeseci s pristajanjem na svemirsku stanicu. Opremljen je solarnim pločama, automatiziranim sustavom pristajanja i staklenim sučeljima kokpita po uzoru na ona koja se koriste u Boeingu 787 Dreamliner. Jedan motor AJ10 osigurava primarni pogon svemirske letjelice, dok osam motora R-4D-11 i šest grupa prilagođenih motora sustava kontrole reakcije koje je razvio Airbus, osiguravaju sekundarnu propulziju letjelice. Iako je kompatibilan s drugim lansirnim vozilima, Orion je primarno namijenjen za lansiranje na vrhu rakete Space Launch System (SLS), sa sustavom za bijeg pri lansiranju.

Orion je početkom 2000-ih izvorno osmislio Lockheed Martin kao prijedlog za Crew Exploration Vehicle (CEV) koji će se koristiti u NASA-inom programu Constellation. Prijedlog Lockheed Martina pobijedio je konkurentski prijedlog Northrop Grummana i NASA ga je 2006. odabrala za CEV. Izvorno dizajnirana sa servisnim modulom koji sadrži novi "Orion Main Engine" i par kružnih solarnih panela, letjelica je trebala biti lansirana na vrhu rakete Ares I. Nakon otkazivanja programa Constellation 2010. godine, Orion je uvelike redizajniran za korištenje u NASA-inoj inicijativi Putovanje na Mars; kasnije nazvan Mjesec na Mars. SLS je zamijenio Ares I kao Orionovo primarno lansirno vozilo, a servisni modul je zamijenjen dizajnom koji se temelji na automatiziranom prijenosnom vozilu Europske svemirske agencije. Razvojna verzija Orionovog CM-a lansirana je 2014. tijekom Exploration Flight Test-1, dok su proizvedene najmanje četiri testne jedinice. Od 2020., tri letjelice Orion svemirske letjelice su u izgradnji, s još jednom naručenom, za korištenje u NASA-inom programu Artemis; prvi od njih je lansiran 16.studenog 2022. na Artemis 1.[1]

NASA-ina svemirska letjelica Orion u svemirskom centru Kennedy
Unutrašnjost makete Oriona u listopadu 2014

Opis svemirske letjelice[uredi | uredi kôd]

Orion koristi istu osnovnu konfiguraciju kao Apollov zapovjedni i servisni modul (CSM) koji je prvi odveo astronaute na Mjesec, ali s povećanim promjerom, ažuriranim sustavom toplinske zaštite i drugim modernim tehnologijama. Bit će sposoban podržavati dugotrajne misije u dubokom svemiru s do 21 danom aktivnog vremena posade plus 6 mjeseci životnog vijeka svemirske letjelice u mirovanju.[2] Tijekom razdoblja mirovanja životna potpora posadi bila bi osigurana pomoću drugog modula, kao što je predloženi Deep Space Habitat. Sustavi održavanja života, propulzije, toplinske zaštite i avionike svemirske letjelice mogu se nadograditi kako nove tehnologije postanu dostupne.[3]

Umjetnikov koncept svemirske letjelice Orion uključujući europski servisni modul s privremenim kriogenim gornjim stupnjem pričvršćenim straga

Svemirska letjelica Orion uključuje i posadu i servisne module, adapter za letjelicu i sustav za prekid lansiranja u hitnim slučajevima. Orionov modul za posadu veći je od Apolla i može podržati više članova posade za kratke ili dugotrajne misije. Europski servisni modul pokreće i napaja svemirsku letjelicu, kao i pohranjuje kisik i vodu za astronaute, Orion se oslanja na solarnu energiju, a ne na gorive ćelije, što omogućuje dulje misije.

Modul posade (CM)[uredi | uredi kôd]

Orionov modul za posadu (CM) je transportna kapsula za višekratnu upotrebu koja pruža boravak za posadu, osigurava pohranu za potrošni materijal i istraživačke instrumente i sadrži priključak za pristajanje za transfer posade.[4] Modul za posadu je jedini dio svemirske letjelice koji se vraća na Zemlju nakon svake misije i ima oblik frustuma od 57,5° s tupim sfernim stražnjim krajem,promjera je 5.02 metara i duljine 3,3 metra s masom od oko 8,5 tona. Proizveden je od strane Lockheed Martin Corporation u Michoud Assembly Facility u New Orleansu.[5] Imat će 50% veći volumen od kapsule Apollo i nosit će četiri do šest astronauta. Nakon opsežne studije, NASA je odabrala Avcoat ablator sustav za modul posade Orion. Avcoat, koji se sastoji od vlakana silicijevog dioksida sa smolom u saću napravljenom od stakloplastike i fenolne smole, prije je korišten u misijama Apollo i na orbiteru Space Shuttle za prve letove.

Orionov CM koristit će napredne tehnologije, uključujući:

  • Stakleni digitalni kontrolni sustavi kokpita izvedeni su iz onih iz Boeinga 787.[6]
  • Značajka "autodock", poput onih za Progress, Automated Transfer Vehicle i Dragon 2, s mogućnošću da posada preuzme dužnost u slučaju nužde. Sve prethodne američke svemirske letjelice bile su usidrene od strane posade, s izuzetkom Dragona 2.
  • Poboljšana postrojenja za gospodarenje otpadom, s minijaturnim WC-om u stilu kampiranja i uniseks "reljefnom cijevi" korištenom na Space Shuttleu.
  • Dušik/kisik mješovita atmosfera na razini mora ( 101.3 kPa ).

CM će biti izrađen od aluminij-litijeve legure. Višekratni padobrani za izvlačenje temeljit će se na padobranima koji se koriste i na svemirskim letjelicama Apollo i raketnim pojačivačima na čvrsto gorivo Space Shuttle, a bit će izrađeni od Nomex tkanine. Slijetanje u vodu bit će isključivo sredstvo za oporavak za Orion CM.[7][8]

Europski servisni modul (ESM)[uredi | uredi kôd]

U svibnju 2011. glavni direktor ESA-e najavio je moguću suradnju s NASA- om u radu na nasljedniku Automated Transfer Vehicle (ATV).[9] Dana 21. lipnja 2012., Airbus Defense and Space objavio je da su dobili dvije odvojene studije, svaka vrijedna 6,5 milijuna eura, za procjenu mogućnosti korištenja tehnologije i iskustva stečenog iz rada vezanog uz ATV i Columbus za buduće misije. Prvi je razmatrao moguću konstrukciju servisnog modula koji bi se koristio u tandemu s Orion CM-om.[10] Drugi je ispitivao moguću proizvodnju svestranog višenamjenskog orbitalnog vozila.[11]

21. studenog 2012. ESA je odlučila razviti servisni modul izveden iz ATV-a za Orion.[12] Servisni modul proizvodi Airbus Defence and Space u Bremenu, Njemačka.[13] NASA je 16. siječnja 2013. objavila da će servisni modul ESA-e prvo letjeti na Artemis 1, debitantskom lansiranju Space Launch Systema.[14]

Dana 26. listopada 2018. prva jedinica za Artemis 1 sastavljena je u cijelosti u tvornici Airbus Defense and Space u Bremenu u Njemačkoj.[15]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Clark, Stephen. 26. travnja 2022. NASA's moon rocket rolls back to Vehicle Assembly Building for repairs. Spaceflight Now. Pristupljeno 26. travnja 2022.
  2. ↑ Peterson, L. 2009. Environmental Control and Life Support System (ECLSS) (PDF). NTRS.nasa.gov. NASA. Ames Research Center. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 7. travnja 2014. Pristupljeno 7. travnja 2014.
  3. ↑ NASA Goes 'Green': Next Spacecraft to be Reusable – Orion Capsule. Space.com. 13. lipnja 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. prosinca 2014. Pristupljeno 30. studenoga 2014.
  4. ↑ NASA – A 21st Century-Style Return to the Moon. nasa.gov. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. rujna 2017. Pristupljeno 3. lipnja 2018.
  5. ↑ Cristina, Victoria. 26. travnja 2021. Behind the scenes at NASA Michoud: Assembly of the Orion Crew Modules. WGNO. Nexstar Media Group. Pristupljeno 12. veljače 2022.
  6. ↑ Coppinger, Rob. 6. listopada 2006. NASA Orion crew vehicle will use voice controls in Boeing 787-style Honeywell smart cockpit. Flight International. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. siječnja 2018. Pristupljeno 6. listopada 2006.
  7. ↑ Orion landings to be splashdowns – KSC buildings to be demolished. NASA SpaceFlight.com. 5. kolovoza 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. lipnja 2016. Pristupljeno 5. kolovoza 2007.
  8. ↑ NASA Denies Making Orion Water Landing Decision – and Deleting Touchdowns on Land. NASA Watch. 6. kolovoza 2007. Pristupljeno 23. studenoga 2010.
  9. ↑ US and Europe plan new spaceship. BBC News. 5. svibnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. svibnja 2011. Pristupljeno 14. svibnja 2011.
  10. ↑ ATV evolution studies look at exploration, debris removal. Spaceflight Now. 21. lipnja 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. veljače 2013. Pristupljeno 23. lipnja 2012.
  11. ↑ Airbus Defence and Space awarded two ATV evolution studies from ESA. Astrium. 21. lipnja 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. travnja 2013. Pristupljeno 23. lipnja 2012.
  12. ↑ Bergin, Chris. 21. studenoga 2012. UK steps up, as ESA commit to ATV Service Module on NASA's Orion. NASASpaceFlight.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. prosinca 2012. Pristupljeno 15. srpnja 2014.
  13. ↑ Multi Purpose Crew Vehicle – European Service Module for NASA's Orion programme. Airbus Defence and Space. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. ožujka 2016. Pristupljeno 7. ožujka 2016.
  14. ↑ NASA Signs Agreement for a European-Provided Orion Service Module. nasa.gov. 16. siječnja 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. ožujka 2014. Pristupljeno 28. ožujka 2014.
  15. ↑ Call for media: The European Service module meets Orion. European Space Agency. 26. listopada 2018. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. veljače 2020. Pristupljeno 6. veljače 2020.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Orion_(svemirska_letjelica)&oldid=6535467"