Pablo Escobar

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Pablo Emilio Escobar Gaviria, (Rionegro, Kolumbija, 1. prosinca 1949.Medellín, 2. prosinca 1993.), bio je kolumbijski gangster, krijumčar narkotika[1][2] i vođa Medellinskog kartela.

Pablo Escobar
Pablo Escobar
Pablo Escobar na njegovom uhićenju.
Rodno ime Pablo Emilio Escobar Gaviria
Rođenje 1. prosinca 1949.
Smrt 2. prosinca 1993.
Nacionalnost Kolumbija
Bogatstvo procjenuje se na više od 70 milijardi
Portal o životopisima

Životopis[uredi | uredi kôd]

Kriminalna karijera[uredi | uredi kôd]

Rođen je u Rodrigu u Kolumbiji i odrastao je u Medellínu. Studirao je kratko na sveučilištu u Medellínu, ali studij nije završio. Kriminalnu karijeru započeo je u Medellínu kao prodavač ilegalnih cigareta i lažnih listića igara na sreću te kasnije kao kradljivac automobila. Početkom 1970-tih počeo je raditi za razne narko krijumčare i otmičare često kidnapirajući ljude radi otkupnine. Poslije toga prelazi na prodaju kokaina, a 1976. udružuje manje narko skupine i stvara narko-kartel te uspostavlja stalne krijumčarske rute prema SAD. Promet kokaina iz Kolumbije, prvenstveno prema SAD-u, učinio je Escobara jednim od najbogatijih ljudi u svijetu (1989. godine je časopis Forbes objavio da je sedmi po bogatstvu u svijetu). Pretpostavlja se da je Medellinski kartel zaradio 30 milijardi dolara tijekom svog djelovanja.[3] Stalno se borio s narko-konkurencijom u zemlji i van nje što je rezultiralo čestim masakrima i ubojstvima civila i policajaca, sudaca, lokalnih i viših političara. Escobar je od svojih prihoda kupio ekskluzivnu hacijendu, privatan zoološki vrt, zrakoplov, helikoptere, automobile itd. Escobar je bio nemilosrdan i okrutan i njegova krilatica je bila Plata o Plomo?, tj. novac (srebro) ili olovo?, što je značilo da je netko ili prihvaćao mito ili bi bio ubijen.

Ulaz u Escobarovu hacijendu Nápoles

Narodni junak i bezobzirni kriminalac[uredi | uredi kôd]

Sa svojim bogatstvom Escobar je zadobio popularnost kod siromašnog stanovništva te je bio opisivan kao Robin Hood Medellína jer je dijelio novac siromašnima i davao donacije u razne dobrotvorne svrhe, a jedno vrijeme početkom 1980-ih godina je bio i politički aktivan i izabran je kao zamjena u parlamentu. Bio je zadužen za komunalne projekte kao što su izgradnja zgrada i nogometnih igrališta što mu je podiglo popularnost među lokalnim stanovništvom. Prema nekim izvorima, imao je ambicije vremenom postati predsjednik države. Ministar pravosuđa, Rodrigo Lara Bonilla, međutim objavljuje da je Escobar kriminalac, što je rezultiralo Escobarovom naredbom za njegovo ubojstvo 1984. godine, poslije čega se Escobar sklanja jedno vrijeme u egzil u Panaamu i Nikaragvu.

Iako oko ovoga još uvijek postoje kontroverze, navodno je Escobar stajao iza napada na kolumbijski vrhovni sud 1985. kojeg je izvela ultra-ljevičarska militantna skupina M-19. U ovom terorističkom napadu ubijeno je pola sudaca vrhovnog suda. M-19 skupina je upala u sud i zapalila svu dokumentaciju i dokazni materijal za izručenje krijumčara droge Amerikancima među kojima je bio i sam Escobar.

Godine 1989. naredio je ubojstvo predsjedničkog kandidata Luisa Carlosa Galána. Medellinski kartel je teroristički djelovao ne samo protiv pravosudnog aparata već i protiv civilnog stanovništva, kolumbijskih inženjera, odvjetnika i ekonomista. U borbi protiv drugih narko-grupa Escobar je koristio profesionalne ubojice. Osim ubojstava političara, sudaca i policajaca, Medellinski kartel je također provodio teror protiv civilnog stanovništva, između ostalog podmetnuli su eksploziv u zrakoplov s ciljem ubojstva predsjedničkog kandidata Césara Gaviria, atentat u kojem je poginulo 110 osoba (ali ne i sam Gaviria, koji nije bio u zrakoplovu), a postavljali su eksplozivne naprave i u uredništva novina.

Put u propast[uredi | uredi kôd]

Pablo Escobar poslije njegovog ubojstva

Nakon višegodišnjeg teroriziranja cijele nacije Escobar se 1991. predaje vlastima i po nagodbi dobiva kaznu od 5 godina, pošto je dobio garancije da neće biti izručen SAD-u. Escobar je zatvoren u La Catedral, luksuzan zatvor koji je sam uređivao. Iz zatvora je mogao upravljati svojim kriminalnim carstvom, a 1992. kada je prebačen u običan zatvor, odlučuje se na bijeg i skriva se od vlasti što je dovelo do sveopće nacionalne potrage za njim.

Kako bi pomogli kolumbijskoj policiji i vojsci, SAD šalju u ljeto 1992. godine specijalne snage Delta Force u Kolumbiju i započinje veliki lov na Pabla Escobara. Praćenjima i prisluškivanjima pokušalo se lokalizirati njegovo skrovište u Medellínu. Odgovornost za operativna djelovanja preuzeo je pukovnik Hugo Martinez. Čak je i druga paravojna postrojba Los Pepes (Perseguidos por Pablo Escobar), koja se sastojala od članova iz drugih narko-kartela, a koju je podržala CIA, sudjelovala u traženju Escobara, i ubila je više njegovih članova. Prisluškivanjem razgovora s Escobarovog mobilnog telefona uspijeva mu se otkriti skrovište. Tijekom uhićenja Escobar i njegov tjelohranitelj pokušavaju pobjeći, ali su obojica ubijeni.

Kontroverze[uredi | uredi kôd]

Teško je za povjerovati da je Pablo Escobar mogao toliko dugo voditi narko kartel bez podrške visoke politike u Kolumbiji. Brojne su kontroverze oko njegovog djelovanja i onog što doista jest ili nije počinio tijekom svoje kriminalne povijesti. Nema jasnih dokaza za to da je Escobar stajao iza ultra-ljevičarskog napada od strane M-19 na vrhovni sud. Također postoje sumnje oko podmetanje dokaza tj. u stvarnu umješanost Escobaa u rušenje civilnog aviona Avianca let 203 (pri čemu je poginulo 101 putnik, šest članova posade i troje ljudi na zemlji). Kolumbijski list El Espectador objavio je 2016. niz članaka u kojima je iznio određene argumente (tehnički kvar aviona) i napravio novu analizu nesretnog leta i pod upitnik stavio stvarnu Escobarovu umiješanost u njegovo rušenje. Prema nekima, i umiješanost u napad na vrhovni sud, i umiješanost u rušenje aviona, i određeni bombaški napadi u kojima se odgovornost pripisuje Escobaru, a koje on nikada nije prihvatio, orkestrirano je od strane visoke kolumbijske politike (podržane od tiska kojeg kontrolira vlada) kako bi se u narodu smanjila popularnost Escobara nakon što se i sam odlučio upustiti u politiku, a zastupajući podršku i prava siromašnih koji se može ocijeniti lijevim političkim usmjerenjem.

Istodobno kad je od njegovih neprijatelja proslavljana Escobareva smrt, veliki broj njegovih pristalica je žalio za njim; navodno je 25 tisuća ljudi došlo na njegov sprovod. Escobarova udovica s dvoje djece pobjegla je iz Kolumbije te su isprva imali problema dobiti azil u inozemstvu dok kasnije nisu od Kolumbije dobili nove identitete pa su se za stalno nastanili u Argentini, u Buenos Airesu. Sin Juan Pablo je promijenio ime u Sebastian Marroquin i radi kao arhitekt u Buenos Airesu. Njegovo pomirenje sa žrtvama ubojstva Lare Bonillas i Galánovim sinovima tema je dokumentarnoga filma Sins of My Father (2009).

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Pablo Escobar Gaviria – English Biography – Articles and Notes (engleski). ColombiaLink.com. Pristupljeno 16. ožujka 2011.
  2. Business. 17. siječnja 2011. Pablo Emilio Escobar 1949 – 1993 9 Billion USD – The business of crime – 5 'success' stories (engleski). Businessnews.za.msn.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. srpnja 2011. Pristupljeno 16. ožujka 2011.
  3. Pablo Escobar (engleski). celebritynetworth.com. 21. ožujka 2014. Pristupljeno 2. travnja 2017.

Literatura[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Pablo Escobar