Parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji 1938.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji 1938. su bili posljednji izbori za Narodnu skupštinu održani u Kraljevini Jugoslaviji. Održani su 11. prosinca 1938.

Ove izbore su obilježili policijski pritisak i izborni falsifikati od strane režima, no unatoč tome vladina je lista dobila mnogo manje glasova u odnosu na prethodne izbore.

Detaljnije izborne analize su pokazale da je Stojadinović dobio izbore zahvaljujući glasovima brojne njemačke i mađarske manjine, koje su glasale prema preporukama svojih fašističkih vlada da podrže profašističkog premijera Kraljevine Jugoslavije.

Stranke i koalicije Nositelj liste Glasova Postotak Zastupničkih
mjesta
Jugoslavenska radikalna zajednica Milan Stojadinović 1,643.783 54,09% 306
Udružena opozicija Vladko Maček 1,364.527 44,90% 67
ZBOR - Lista Dimitrija Ljotića Dimitrije Ljotić 30.734 1,01% 0
Ukupno 3,039.044 100,00% 373

Izborne koalicije[uredi | uredi kôd]

Jugoslavenska radikalna zajednica[uredi | uredi kôd]

Narodna radikalna stranka - Milan Stojadinović

Slovenska ljudska stranka - Anton Korošec

Jugoslavenska muslimanska organizacija - Mehmed Spaho

• većina članova bivše Jugoslavenske narodne stranke

Udružena opozicija[uredi | uredi kôd]

Seljačko-demokratska koalicija - Vladko Maček

Demokratska stranka - Ljubomir Davidović

Zemljoradnička stranka - Jovan Jovanović

Crnogorska federalistička stranka - Sekula Drljević

• dio Narodne radikalne stranke - Aca Stanojević

• vođe bivše Jugoslavenske narodne stranke: Bogoljub Jevtić i Petar Živković

Falsificiranje izbornih rezultata[uredi | uredi kôd]

Prema odredbama Izbornog zakona iz 1931. način glasovanja je bio usmen i javan. Podjela mandata je vršena na taj način da zemaljska lista koja dobije relativnu većinu glasova odmah dobiva dvije trećine mandata. Taj način podjele mandata je vršen po banovinama, što je značilo da zemaljska lista koja je dobila relativnu većinu glasova dobiva u svim banovinama dvije trećine mandata, bez obzira na stvaran broj glasova koje je u pojedinim banovinama i kotarevima dobila.

Primjena izbornog zakona je u praksi izgledala tako da je u kotaru Krapina kandidat Udružene opozicije dobio 8.623 glasa, ali je mandat dobio vladin kandidat koji je osvojio 52 glasa. U kotaru Ivanec opozicijski kandidat je dobio 11.109 glasova, ali je mandat dobio vladin kandidat s 60 glasova. Najdrastičniji primjer se dogodio u kotaru Klanjec gdje je opozicijski kandidat dobio 7.614 glasova, no mandat je pripao vladinom kandidatu sa svega 14 glasova.

Literatura[uredi | uredi kôd]

Neda Engelsfeld "Povijest hrvatske države i prava", Zagreb, 2002. ISBN 953-6714-41-8

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]