Politička ljevica

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Lјevica (radikalna lјevica) predstavlja pojam kojim se označavaju politički pokreti, političke stranke i političke ideje koji pripadaju političkom spektru lјevice.

Smatra se da je naziv nastao u vriјeme Francuske revolucije, iz saziva Skupštine, kada su republikanci, suprotstavljeni monarhistima sјedili na lijevoj strani skupštine.

Suvremena i nova ljevica teži umanjenju ili prevazilaženju svih društvenih stratifikacija.[1] Suvremena i nova ljevica se zalaže za umanjenje neslobode, nejednakosti i nesolidarnosti u društvu, koje uzrokuje ekonomski kapitalizam, a kao krajnji cilj vidi prevazilaženje ekonomskog kapitalizma i uspostavljanje društveno-ekonomskog uređenja utemeljenog na izravnoj demokraciji u političkoj i ekonomskoj sferi, te na demokratski planiranoj proizvodnji. To je sustav proizvodnje i raspodjele koji bi bio u skladu s potrebama svake pojedinke i svakog pojedinca, te društva kao cjeline, i koji bi uzimao u obzir nosive kapacitete i uvjete obnove okoliša.

Zagovara dostizanje postkapitalističkog društva koje bi bilo zasnovano na pojedinačnoj i kolektivnoj slobodi, jednakosti, solidarnosti i međusobnoj pomoći, zbog čega teži umanjenju i nadilaženju svih oblika represije, hijerarhije i vlasti pojedinca nad pojedincem. Pristaše ove politike smatraju da je za ostvarivanje ovih ideja neophodno umanjiti i nadići sve oblike autoritarnog načina organiziranja. Zbog toga se organiziraju u ljevičarske političke stranke i pokrete.

Pristaše suvremene i nove ljevice shvaćaju svoj ideal kao proces umanjenja i nadilaženja nepravda koje stvara ekonomski kapitalizam, koji slijedi višestoljetnu tradiciju borba naprednih pokreta, radnika, poljoprivrednika, žena, manjina i starosjedilaca.

Obilježja suvremene i nove ljevice za umanjenje nepravda koje stvara ekonomski kapitalizam:

  • Na razini poduzeća to znači razvijanje mehanizama demokracije na radnom mjestu;
  • Na razini ekonomije to znači razvijanje društvene i demokratske koordinacije umjesto slijepe tržišne proizvodnje;
  • Na razini državnih institucija to znači širenje predstavničkog tipa demokracije s mehanizmima izravne demokracije (npr. participativni proračun, opoziv zastupnika i gradonačelnika, itd.);
  • Na razini društva to znači borba protiv svakog oblika podređenosti i iskorištavanja, naročito borba protiv diskriminacije na osnovi rase, spola, seksualne orijentacije, nacionalne ili etničke pripadnosti, svjetonazora, hendikepa, pripadnosti manjinskoj zajednici i sl.;
  • U odnosu na okoliš to znači usklađivanje gospodarstva u skladu s nosećim i obnovljivim sposobnostima okoliša, te s uvođenjem ekološki prihvatljivih tehnologija.

Pristaše suvremene i nove ljevice se zalažu za internacionalizam, umanjenje i prevazilaženje nepravdi koje stvara svjetski kapitalizam, pa se vezuju uz napredne pokrete i stranke iz cijelog svijeta. Borba obuhvata svjetski anti-kapitalistički pokret, kojeg čine različiti radnički i sindikalni pokreti, pokreti za ljudska i manjinska prava i slobode, te suvremene ljevičarske stranke, organizacije i pojedinci.

Napredni pokreti obično se organiziraju na dva načina. Organiziraju se kao stranke koje žele dobiti demokratsku političku moć i djelovati kao anti-sistemska vlast, ali i kao pokreti koji se bore za nadilaženje sustava bez želje za preuzimanjem političke vlasti. Obje strategije su značajne: oni koji djeluju odozdo, i nadilaze dosadašnje društvene odnose, i oni koji u formalnom političkom prostoru mijenjaju politike odozgo.

Termin suvremena ljevica, nova ljevica ili demokratska ljevica koristi se i kao sinonim za različite anti-autoritarne socijalističke i neo-marksističke pokrete, organizacije i stranke, ali se pridjev "demokratski" koristi za razlikovanje demokratskih ljevičara od boljševizma 20. stoljeća i marksističko-lenjinističkog modela izgradnje socijalizma, koji se smatra nedemokratskim i autoritarnim, te iskrivljenjem plemenite ideje socijalne pravde.

Načelna obilježja suvremene i nove ljevice su: anti-autoritarnost i demokratičnost; anti-kapitalizam; anti-militarizam; sekularizam i anti-klerikalizam; internacionalizam i anti-nacionalizam.


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Woshinsky, Oliver H., Explaining Politics: Culture, Institutions, and Political Behavior (Oxon, England, UK; New York, New York, USA: Routledge, 2008) pp. 145-149.

Vidi još[uredi VE | uredi]


Literatura[uredi VE | uredi]

  • Karl Marks: „Kapital“. Marksovi radovi inspirisali su mnoge društvene pokrete.
  • Milan Kangrga: „Etika“ (Tehnička knjiga Zagreb, 2004). Etika kao vječita potreba za boljim svijetom.
  • Naomi Klajn: „Ne logo“ (Samizdat, 2003). Popularna alter-globalistička, odnosno anti-korporativna knjiga u kojoj autorka izvodi pojedine slučajeve protiv globalnog kapitalizma.
  • Noam Čomski: „Svjetski poredak stari i novi“ (SKC, 1996). Popularni autor.