Ponor

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ponor Monte de Fóses
Rijeka Dobra u 17 km dug podzemni sustav ulazi na Đulinom ponoru kod Ogulina
Ponor gdje rijeka Reka ulazi u Škocjanske jame

Ponor je otvor u reljefu kroz koji površinske vode iz potoka, rijeka ili jezera prodiru u zemlju i nastavljaju teći podzemljem. Jedna su od glavnih značajki krškog krajolika stvorenog u poroznoj i lako topljivoj vapnenačkoj stijeni. Pojavljuju se na dnu ili pri rubu depresija u kršu kao jame i špilje, veće ili manje napukline povezane u dubini, ali i kao sediment sposoban procjeđivati vodu.[1] Rijeke ponornice nestaju u ponorima i pojavljuju se na izvorima u geografski naizgled odvojenim područjima. Neki ponori, ovisno o hidrološkim prilikama, ponekad postaju izvori vode tj. ponašaju se kao estavele.[1]

U međunarodnu znanost o Zemlji[2][3] ime ponora ušlo je iz proučavanja krških oblika u Sloveniji; riječ dolazi od staroslavenskog nora za rupu.[4]

Ponori su prisutni posvuda u krškom terenu, od Karpata i Dinarida do gorja u Grčkoj i Turskoj kao i na jugu Sjedinjenih Američkih Država. Vode jadranskog sliva u Bosni i Hercegovini leže na dinarskom kršu[5] i dosta ih se kroz procjeđuje kroz ponore i pojavljuje na izvorima u Hrvatskoj; tako na primjer vode rijeke Trebišnjice poniru u Popovom polju i pojavljuje se kao rijeka Ombla pokraj Dubrovnika. Zbog promjena klime ili krških procesa neki ponori izgube svoju ulogu pa postaju špilje ili vertikalne jame; špilja Vranjača u podnožju Mosora bila je ponor dok vode s planine nisu sebi podrovale drugi put.[6]

Ponori često ograničavaju mogućnosti gradnje vodosprema i brana u kršu jer mogu dovesti do značajnih gubitaka vode u podzemlje, čak i nakon temeljitih ispitivanja terena i mukotrpnog zaptivanja.[7] U nekim je slučajevima radi bržeg isušivanja poplavljenih polja pokušavano čišćenje i proširivanje ponora, no takvi postupci često nisu povećavali njihovu propusnost jer ona ovisi i o sposobnosti cijelog podzemnog sustava da proguta vodu.[1] Premda je gradnja brana počela prije gotovo dva milenija, prve brane u kršu izgrađene su tek u dvadesetom stoljeću: 1922. godine u Tennesseeju, 1927. u Španjolskoj, 1941. u Kentuckyju. U dinarskom su kršu u SFR Jugoslaviji prve akumulacije izgrađene pedesetih godina na rijeci Trebišnjici kod Bileće u BiH (Bilećko jezero na 400 mnm), na Nikšićkom polju u Srbiji i na Buškom Blatu u BiH (700 mnm) iz kojeg vodu za rad dobiva hrvatska hidroelektrana Orlovac (300 mnm).[7] Gradnja akumulacija i retencija zbog ponora i otjecanja vode u podzemlje često mijenja hidrološku i okolišnu sliku u širokom području: dok na jednom mjestu može smanjiti poplave, omogućiti proizvodnju hidroenergije i dostupnost pitke vode, drugdje može dovesti do nestanka izvora vode ili pogoršanja njihove kvalitete, pojačane seizmičnosti, urušavanja vrtača i pojave odrona zemlje.[7]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c Bonacci, Ognjen. 2004. Ponor. Gunn, John (ur.). Encyclopedia of Caves and Karst Science (engleski). Taylor & Francis. str. 1282-1284. ISBN 978-1-57958-399-6
  2. Monroe, Watson Hiner. 1970. A glossary of Karst terminology. doi:10.3133/wsp1899k
  3. The Different Types Of Karst Landforms. WorldAtlas (engleski). 3. srpnja 2018. Pristupljeno 3. studenoga 2021.
  4. Ponor→ponirati. Hrvatski jezični portal. Pristupljeno 3. studenoga 2021.
  5. The Karstography of the Dinaric Karst in Bosnia and Hercegovina (engleski). The Devon Karst Research Society. Pristupljeno 4. rujna 2016.
  6. Girometta, Umberto. Studeni 1935. Špiljski nalazi u srednjoj Dalmaciji (PDF). Hrvatski planinar. 11: 323–330. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 10. listopada 2020. Pristupljeno 11. listopada 2020.
  7. a b c Milanović, Petar. 2004. Dams and reservoirs on karst. Gunn, John (ur.). Encyclopedia of Caves and Karst Science (engleski). Taylor & Francis. str. 1282-1284. ISBN 978-1-57958-399-6