Žanr-scena: razlika između inačica
Nova stranica: mini|lijevo|300 px|<center>[[Pieter Brueghel stariji, ''Seoski ples'', oko. 1568., ulje na drvu, 114 × 164 cm, Beč.<center>]] '''Žanr... |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Datoteka:Pieter Bruegel d. Ä. 014.jpg|mini|lijevo|300 px|<center>[[Pieter Brueghel stariji]], ''Seoski ples'', oko. 1568., ulje na drvu, 114 × 164 cm, [[Beč]].<center>]] |
[[Datoteka:Pieter Bruegel d. Ä. 014.jpg|mini|lijevo|300 px|<center>[[Pieter Brueghel stariji]], ''Seoski ples'', oko. 1568., ulje na drvu, 114 × 164 cm, [[Beč]].<center>]] |
||
'''Žanr-scena''' ili '''genre''' ([[francuski]] za "način" preko [[latinski|latinskog]] ''genus'') je [[likovni motiv]]; tema iz svakidašnjeg života, najčešće likovi u [[interijer]]u. Najčešći su prikazi tržnica, domaćinstava, interijera, zabava i uličnih događaja. Oni su najčešće [[Realizam|realistični]], ali i imaginarni i često [[Romantizam|romantizirani]]. |
'''Žanr-scena''' ili '''genre''' ([[francuski]] za "rod, vrsta, način" preko [[latinski|latinskog]] ''genus'') je [[likovni motiv]]; tema iz svakidašnjeg života, najčešće likovi u [[interijer]]u. Najčešći su prikazi tržnica, intimnost domaćinstava, interijera, zabava i uličnih događaja. Oni su najčešće [[Realizam|realistični]], ali i imaginarni i često [[Romantizam|romantizirani]]. |
||
Dakle, tema žanr-scena je čovjek u spontanim i nenamještenim životnim manifestacijama koje daju umjetni dah istinite i prisne slike života. U širem smislu genre obuhvaća i sve ono što sačinjava dio čovjekove okoline, a s obzirom na tematiku razlikujemo: ''seoski, gradski, dvorski'', a ''mitološki i religijski'' svrstavamo u [[vjerski motivi|vjerske motive]]. |
|||
U pojedinim razdobljima razvijaju se osobiti tipovi žanr-scena, tako je u [[Holandska umjetnost|holandskom slikarstvu]] 16. stoljeća čest seoski motiv, u 17. stoljeću tip vojničkog genrea, u 18. st. prevladava galantni genre, a u 19. se uz mnoge ostale javlja i tip [[enigma]]tskoga genrea. |
|||
Karakteristična "običnost" prizora ipak redovito sadrži diskretnu poantu u smislu [[Drama|dramatike]], [[satirasatire]], [[didaktika|didaktike]], romatičnom ili sentimentalnom. Radovi J. Steena, [[Honore Daumier|H. Daumiera]] i Th. Rowladson pretežno su satirični, [[William Hogarth|W. Hogartha]] moralizatorski, a [[Fragonard|J.-H. Fragonarda]] i [[Jean Fracois Millet|J.-F. Milleta]] sentimentalni ili romantični. |
|||
==Povijest i razvoj== |
|||
Pojava žanr-scena, ali opadanje interesa za žanr-scene, ovise o općim društveno-psihološkim faktorima koji određuju karakter određenog umjetničkog razdoblja. U onima u kojim prevladavaju idealizacija oblika i sloboda mašte (antika, Bizant, gotika, renesansa), genre je obično smatran manje vrijednom umjetničkom vrstom. Dok se u onim razdobljima u povijesti umjetnosti, koja su težila realističkom oblikovanju (Egipat, Helenizam, gotički rukopisi, barok, itd.) javlja težnja čistog žanr-slikarstva. |
|||
Prve žanr-scene se javljaju u svezi s ostvarenjima koja nemaju reprezentativni karakter. Takve su npr. zidne slike u egipatskim, etruščanskim ili kretskim grobnicama koje prikazuju poljske radove, lov, ribbolov, ples, gradnju, toalete i dr., ili srednjovjekovni iluminirani rukopisi). Tu umjetnik nije bio obvezatan poštivati stroga ikonografska pravila, što je sikama davalo svježinu i draž neposrednog opažanja života. |
|||
Najbrojniji primjeri žanr-scena u helenističko-rimskoj umjetnosti su sačuvani u Pompejipompejanskim freskama i mozaicima (pa čak i mitološki događaji prikazani kao zbivanja iz realnoga života). |
|||
U ranoj renesansi kršćanski prizori su često smješteni u pejzaž s vedutom grada u pozadini, dok visoka renesansa njeguje religiozni genre s preciznim opsom scenarija i kostima svoga vremena, a često i portretima suvremenika koji prisustvuju događaju (B. Gonzzoli, Domenico Ghirlandaio, Vitorre carpaccio, Paolo Veronese). Njzačajniji predstavnici žanr-scena u Njemačkoj je Albrecht Dürer, a u Francuskoj Jean Fouquet. |
|||
U Holaniji i Flandriji se u 16. i 17. stoljeću žanr-slikarstvo javlja kao dominantna vrsta koja doseže visoku umjetničku razinu. Predstavnici su: Peter Brueghel, J. Jordaens, Jan Vermeer, Peter de Hooch, Peter Aertsen, Rembrandt i J. Steen. |
|||
Kraj žanr slikarstva u ovom smislu označit će pojava impresionizma, prvog modernog pravca u likovnoj umjetnosti. |
|||
==Vanjske poveznice== |
|||
{{commonscat|Genre painting}} |
{{commonscat|Genre painting}} |
||
Inačica od 19. srpnja 2009. u 21:06
Žanr-scena ili genre (francuski za "rod, vrsta, način" preko latinskog genus) je likovni motiv; tema iz svakidašnjeg života, najčešće likovi u interijeru. Najčešći su prikazi tržnica, intimnost domaćinstava, interijera, zabava i uličnih događaja. Oni su najčešće realistični, ali i imaginarni i često romantizirani.
Dakle, tema žanr-scena je čovjek u spontanim i nenamještenim životnim manifestacijama koje daju umjetni dah istinite i prisne slike života. U širem smislu genre obuhvaća i sve ono što sačinjava dio čovjekove okoline, a s obzirom na tematiku razlikujemo: seoski, gradski, dvorski, a mitološki i religijski svrstavamo u vjerske motive.
U pojedinim razdobljima razvijaju se osobiti tipovi žanr-scena, tako je u holandskom slikarstvu 16. stoljeća čest seoski motiv, u 17. stoljeću tip vojničkog genrea, u 18. st. prevladava galantni genre, a u 19. se uz mnoge ostale javlja i tip enigmatskoga genrea.
Karakteristična "običnost" prizora ipak redovito sadrži diskretnu poantu u smislu dramatike, satirasatire, didaktike, romatičnom ili sentimentalnom. Radovi J. Steena, H. Daumiera i Th. Rowladson pretežno su satirični, W. Hogartha moralizatorski, a J.-H. Fragonarda i J.-F. Milleta sentimentalni ili romantični.
Povijest i razvoj
Pojava žanr-scena, ali opadanje interesa za žanr-scene, ovise o općim društveno-psihološkim faktorima koji određuju karakter određenog umjetničkog razdoblja. U onima u kojim prevladavaju idealizacija oblika i sloboda mašte (antika, Bizant, gotika, renesansa), genre je obično smatran manje vrijednom umjetničkom vrstom. Dok se u onim razdobljima u povijesti umjetnosti, koja su težila realističkom oblikovanju (Egipat, Helenizam, gotički rukopisi, barok, itd.) javlja težnja čistog žanr-slikarstva.
Prve žanr-scene se javljaju u svezi s ostvarenjima koja nemaju reprezentativni karakter. Takve su npr. zidne slike u egipatskim, etruščanskim ili kretskim grobnicama koje prikazuju poljske radove, lov, ribbolov, ples, gradnju, toalete i dr., ili srednjovjekovni iluminirani rukopisi). Tu umjetnik nije bio obvezatan poštivati stroga ikonografska pravila, što je sikama davalo svježinu i draž neposrednog opažanja života.
Najbrojniji primjeri žanr-scena u helenističko-rimskoj umjetnosti su sačuvani u Pompejipompejanskim freskama i mozaicima (pa čak i mitološki događaji prikazani kao zbivanja iz realnoga života). U ranoj renesansi kršćanski prizori su često smješteni u pejzaž s vedutom grada u pozadini, dok visoka renesansa njeguje religiozni genre s preciznim opsom scenarija i kostima svoga vremena, a često i portretima suvremenika koji prisustvuju događaju (B. Gonzzoli, Domenico Ghirlandaio, Vitorre carpaccio, Paolo Veronese). Njzačajniji predstavnici žanr-scena u Njemačkoj je Albrecht Dürer, a u Francuskoj Jean Fouquet.
U Holaniji i Flandriji se u 16. i 17. stoljeću žanr-slikarstvo javlja kao dominantna vrsta koja doseže visoku umjetničku razinu. Predstavnici su: Peter Brueghel, J. Jordaens, Jan Vermeer, Peter de Hooch, Peter Aertsen, Rembrandt i J. Steen.
Kraj žanr slikarstva u ovom smislu označit će pojava impresionizma, prvog modernog pravca u likovnoj umjetnosti.
Vanjske poveznice
|