Branko Horvat

Branko Horvat

Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava) Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil.

Branko Horvat (Petrinja, 24. srpnja 1928. – Zagreb, 18. prosinca 2003.) je bio hrvatski ekonomist, pedagog i političar.

Životopis

U Požezi je bio u osnovno i srednjoj školi (gimnaziji). Tijekom srednjeg školovanja odlazi u partizane.
Nakon rata, studira ekonomiju koju diplomira 1952. godine.

Prvi doktorat iz ekonomije stječe 1955. na temu naftne privrede. 1959. brani drugi doktorat u Manchesteru, na temu teorije planskog gospodarstva.
Unatoč svim svojim sposobnostima, nije dobio mjesto na Fakultetu u Zagrebu sve do 1975. godine. Na istome je radio do 1992., kada zbog političkih okolnosti status predavača nije produljen.

Bio je gostom predavačem na velikom broju sveučilišta, instituta i inih znanstvenih ustanova diljem svijeta, na svim kontinentima, u državama različitih gospodarskih sustava i gospodarske snage, od SAD-a do Sudana. Njegovo znanje nije ostalo ograničeno na akademsko stakleno zvono; bio je savjetnikom vlada nekolicini država diljem svijeta.

Za svoju knjigu "Politička ekonomija socijalizma" je dobio nominaciju za Nobelovu nagradu od strane [[Američko društvo ekonomista|Američkog društva ekonomistagg. Kao zanimljivost valja navesti da mu ta knjiga zbog njena oštra nepodilazećeg stava socijalističkim sustavima nije bila izdana prvo u Jugoslaviji, nego je svoje prvo izdanje imala na engleskom jeziku. Ista je bila proglašena knjigom godine u SAD-u.

Poznat je kao ekonomski teoretičar, posebice u području radničkog samoupravljanja i "triju vidova demokracije".

Politički se angažirao pred raspad SFRJ, pokrenuvši UJDI, a 1990-ih, utemeljiva Socijalno-demokratsku uniju.

Po njemu su ugledna ekonomska imena uvela izraz marksizam-horvatizam u ekonomsku teoriju.

Ekonomski teoretičari su ocijenili, da bi Joseph Schumpeter, da je bio živ u Horvatovo vrijeme, sigurno ga stavio u svoja djela kao jednog od utjecajnih imena ekonomske teorije.

Ipak, Horvat je bezgranično i prenaivno vjerovao u moć ekonomije i njenog obuzdavanja ponašanja u doba velikih nacionalnih previranja, ne shvaćajući okrutnost zbilje.

Stoga je njegovo nadobudno zalaganje za Balkansku ekonomsku uniju za vrijeme srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku bilo doživljeno kao nesuvisle i mahnite izjave ostarjelog političara, što je rezultiralo njegovim izgurivanjem na političku marginu u Hrvatskoj.