Lockheed Martin F-35 Lightning II

Lockheed Martin F-35 Lightning II
Opći podatci
Tip	Višenamjenski stealth lovac
Proizvođač	Lockheed Martin Aeronautics Northrop Grumman BAE Systems
Probni let	15. prosinca 2006.
Uveden u uporabu	uporaba od 2012.
Status	izrađuje se od 2003. do danas
Prvotni korisnik	Američke zračne snage (USAF) United States Navy United States Marine Corps Royal Air Force/Royal Navy
Pojedinačna cijena	83 milijuna $
Portal:Zrakoplovstvo

Lockheed Martin F-35 Lightning II je višenamjenski jednomotorni avion namijenjen za blisku zračnu podršku i borbu te napade na zemaljske ciljeve. F-35 proizašao je iz X-35 koji je razvijan unutar Joint Strike Fighter (JSF) programa. Njegov razvoj financiraju prvenstveno Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo kao i još neke, za program zainteresirane vlade.

Razvoj

Zrakoplov je dizajniran i izrađen pod vodstvom Lockheed Martina zajedno s Northrop Grummanom i BAE Systemsom kao glavnim partnerima u projektu. Probni avion imao je let 2000. godine dok je model predviđen za proizvodnju prvi puta uzletio 15. prosinca 2006..

Američke zračne snage planiraju u svoju flotu uključiti 1.763 aviona i tako postepeno zamijeniti flotu F-16. JSF program nastao je kako bi se postepeno zamijenili postojeći zrakoplovi raznih namjena a istodobno se smanjili troškovi razvoja, proizvodnje i troškova korištenja. To je postignuto izradom tri inačice zrakoplova koji dijele u 80% jednake dijelove:

• F-35A, inačica kojoj je potrebna uzletno sletna staza kao i konvencionalnim avionima (eng. Conventional TakeOff and Landing (CTOL)).
• F-35B, inačica kojoj je za uzlijetanje potrebna vrlo kratka uzletno sletna staza a zrakoplov može sletjeti vertikalno (eng. Short-TakeOff and Vertical-Landing (STOVL)).
• F-35C, inačica namjenjena za korištenje na nosačima zrakoplova.

Sva tri modela posjeduju "stealth" osobine (slab odraz na radaru). To vrijedi samo dok avion nema ovješeno naoružanje koje daje dobru vidljivost radarima. 13. srpnja 2004. krenula je proizvodnja 22 nova prototipa. Od kolovoza 2006. su krenuli prvi probni letovi. U međuvremenu je testiran mlazni motor Pratt & Whitney F135 s potporom ruske tvrtke Jakovljev (Jak-141). Ugovor za proizvodnju alternativnog motora F136 od Rolls Royce-a i General Electric-a prekinut je od strane USA. F-35 će zamijeniti kao višenamjenski lovac modele aviona F-16, F/A-18 Hornet, A-10, F-111 i AV-8B Harrier. Stime ovaj avion zatvara veliku tehnološku rupu između superiornog F-22 Raptora i F/A-18 Hornet.

Razvojni model X-35

Napravljena su dva prototipa, X-35C i X-35A, koji su kasnije preuređeni u X-35B.

X-35A

X-35A je bazna inačica JSF-a i polijeće/slijeće na klasičan način, znači horizontalno (CTOL). Prvi let je bio 24. listopada 2000. u Palmdaleu u Kaliforniji/SAD. Nakon što je X-35A u studenom završio sa zadnjim testovima, proizašao je X-35B.

X-35B

X-35B je avion koji može vertikalno poletjeti i sletjeti (VTOL), no pretežno se upotrebljava STOVL-inačica (kratka uzletno-sletna staza polijetanja u horizontali s vertikalnim slijetanjem). Mogućnost lebdijenja je omogućena pomoću takozvanog "Liftfan"-a, jedne turbine iza pilotske kabine, koja se može okrenuti 90° naprema dolje. Prvo lebdjenje je uspjelo 22. veljače 2001. u Palmdale-u. Prvi prijelaz sa lebdjenja na horizontalni let je bio 3. srpnja u Vojnoj zrakoplovnoj bazi Edwards. Prvi prijelaz sa horizontalnog leta na vertikalno slijetanje je bio 16. srpnja 2001.. X-35B se među ostalom može vidjeti i u filmu "Umri muški 4.0".

X-35C

X-35C

Ova inačica je napravljena za "normalne" nosače aviona. Najveće razlike naprema drugim inačicama su: povećana površina krila, pojačani kotači i repna kuka pmoću koje se avion zaustavlja pri slijetanju na nosač aviona. Prvi let je bio 16. prosinca 2000. u Palmdale-u. Od 3. siječnja 2001. do 10. ožujka 2001. testirano je 250 slijetanja na nosače aviona.

Sve tri inačice imaju sposobnost nadzvučne brzine. Obadva X-35 su otišla u muzej zbog velikih promjena na avionu. X-35C je 16. srpnja 2003. predan Patuxent River Naval Air muzeju, a 26. rujna 2003. je X-35A/B predan Smithsonian Udvar-Hazy National Air and Space muzeju.

Povijest

Dvije tvrtke su izbacile prototipe u razvoju JSF programa. Boeing se s X-32 suprotstavio X-35 modelu od Lockheed Martin-a. U listopadu 2001. je bilo odlučeno da se ugovor za izgradnju budućeg Joint Strike Fighter-a preda Lockheed Martin tvrtki. Za daljnji razvoj aviona Lockheed Martin-u su se pridružile tvrtke BAE Systems i Northrop Grumman, pomoću kojeg je nastao "Lockheed Martin F-35 JSF Team". Za proizvodnju motora je bio zadužen Pratt & Whitney zajedno s Rolls-Royce i General Electric tvrtkom. Vlada pod vodstvom George Bush-a je pak odlučila da se prekine ugovor s Rolls-Royce-om koji vrijedi 2,4 milijarde Eura, kako bi se samo Pratt & Whitney-u omogućila izrada F-35 mlaznih motora.

Početak serijske proizvodnje aviona je krenuo u 2007. godini. Prvi avioni trebaju biti stavljeni u službu 2012. godine.

Neki internetski portali vezani uz vijesti su javljali, da je prema informacijama Pentagon-a "stealth" sposobnost aviona predcijenjena i da ne može obećati očekivane rezultate kako se na početku tvrdilo. Kao reakcija na ovu novu informaciju, australski ministar obrane Brendan Nelson je izjavio sumnju prema avionu. Britanska vlada je prijetila čak sa povlačenjem iz F-35 projekta. Obadvije zemlje planiraju svoje zračne snage opremiti sa F-35 avionima.

U Forth Worth-u (Texas) je 7. srpnja 2006. godine javno objavljeno ime "F-35" od strane Generala T. Michael Moseley-a. Od sada avion ima dodatno ime Lightning II i stoji u tradiciji P-38 Lightning, koji je proizveden od Lockheed-a za vrijeme drugog svjetskog rata i English Electric Lightning-a, avionu presretaču iz 1960-tih godina.

Australski ministar obrane Brendan Nelson je 12. prosinca 2006. potpisao ugovor u Washington D.C.-u, u kojem se navodi da i Australija surađuje na Joint Strike Fighter (JSF) programu.

F-35A je prvi put poletio 15. prosinca 2006. iz Fort Worth-a, no morao je zbog tehničkih problema već nakon 32 minuta sletjeti.

Ministarstvu obrane SAD-a su 2007. godine odobrena sredstva samo za dva F-35A, umjesto za pet aviona kako je bilo na početku planirano. Za 2008. su planirana 6,1 milijarda $ za produkciju 12 aviona, šest F-35A i šest F-35B. Za 2009. ministarstvo obrane planira proizvesti 16 aviona, no prijedlog još nije prihvaćen od strane Kongress-a..

Zbog kratkog nedostatka struje početkom svibnja 2007., koji je skoro doveo do pada aviona, obustavili su se probni letovi F-35 aviona skroz do idućeg termina koji je 7. prosinca 2007..

Elektronika

Elektronika u F-35 avionu je napravljena tako da olakša rad pilotu na što bolji način, kako bi se ovaj mogao koncentrirati samo na borbenu taktiku, a ne na upotrebu raznih sustava elektronike. Ovo olakšanje se postiže kroz takozvanu senzor fuziju (Sensorfusion), gdje jedno centralno računalo sve podatke senzora (npr. Radar-, RWR- ili EO-Senzore) očitava i stavlja u jednu preglednu sliku zbivanja. S time je pilotu moguće samo sa jednim pogledom razmotriti cijelu taktičku situaciju. Ta slika se pruža pilotu na jednom velikom Touchscreen-MFD-u (zaslonu osjetljivim na dodir) veličine 50 x 20 cm i u viziru kacige (JHMCS). Ugrađeno je i glasovno navođenje sustava. Elektronički software će na kraju proizvodnje raspolagati sa od prilike 4,5 milijuna redova C++ koda.

AN/APG-81

Kod AN/APG-81 se radi o radaru kojeg je napravila Northrop Grumman tvrtka i koji je ugrađen u F-35. Radar raspolaže sa tehnologijom i mogućnostima sličnim AN/APG-77 radaru koji se nalazi u F-22 Raptor-u. Ovaj radar raspolaže s velikim brojem radnih modusa, pogotovo u zemlja-zrak modusu.

EOTS senzor ispod nosnog dijela F-35

EOTS

EOTS (Electro-Optical Targeting System) je elektro-optički sustav za ciljanje, kojeg je napravila Lockheed Martin tvrtka. Ovaj sustav je osnovan na Sniper XL-Pod-u, koji je izrađen za F-16. Sustav raspolaže sa jednim laserom za domet i ciljanje, jednom kamerom i jednim FLIR-senzorom s velikom razlučivosti. EOTS se može upotrijebiti kao zemlja-zrak ili zrak-zrak senzor.

DAS

DAS (Distributed Aperture System) je sustav sa infracrvenim navođenjem. Sastoji se od 6 IR-kamera, koje su tako postavljene da kontroliraju cijeli zračni prostor. Ovaj sustav ima i ulogu alarma od nadolazećih raketa i pomaže kod ciljanja sa zrak-zrak raketama. Osim toga, sustav može kontrolirati uporabu obrambenih sredstava (Flares, Chaff i EloGM). Sustav razvija Northrop Grumman i momentalno nekoliko F-16 aviona iz Edwards vojne zračne baze ima taj sustav ugrađen kako bi ga testirao.

CNI

CNI (Communication, Navigation & Identification) je jedan centrali računalni sustav za navigaciju, komunikaciju i identifikaciju ciljeva. Proizvodi ga Northrop Grumman i sličan je elektronskom sustavu iz F-22. Podržana je i širokopojasna komunikacija putem AN/APG-81 radara.

Sudjelovanje država

Zastave sudjelujućih država na F-35A

Sveukupno sudjeluje devet država na razvoju JSF programa. Krenuvši od USA kao glavnog proizvođača tu su i druge države koje sudjeluju u programu. Procentualni udio na programu se pokazuje u investicijama odgovarajućih država.

Udio	Država	Narudžba	Inačica
(88,8%)	USA	2443	F-35A,B,C
(5,1%)	Velika Britanija	150	F-35B/C
(2,5%)	Italija	131	F-35A/B
(2,0%)	Nizozemska	85	F-35A
(0,4%)	Turska	116	F-35A
(0,4%)	Australija	100	F-35A
(0,3%)	Norveška	48	F-35A
(0,3%)	Danska	48	F-35A
	Kanada	88	F-35A
100%	Ukupno	3209 aviona

Israel je najavio kupnju od više od 100 F-35A. Prvi avioni bi trebali biti isporučeni 2012. godine, pri čemu bi elektronika djelomično bila iz izraelske proizvodnje..

Kritike i problemi

Kritičari programa tvrde da JSF raspolaže s premalo goriva i oružja, što ukazuje da nije dobra zamjena za avione koji napadaju zemaljske ciljeve. Njegova nesposobnost dužih nadzvučnih letova čine ga manje korisnim kao platformu za obranu. Osim toga, F-35 raspolaže sa samo 4 unutarnja otvora za projektile koji mogu primiti samo zrak-zrak rakete i male bombe. Isto tako mala brzina (Mach 1,6) ograničava operativni radijus aviona. Unatoč ovim kritikama su u međuvremenu mnoge zemalje pokazale veliko povjerenje u JSF dizajn.

Od nekih strana se kritizira činjenica da JSF posjeduje samo jedan mlazni motor. Većina drugih modernih aviona, kao npr. Eurofighter raspolažu sa dva mlazna motora i mogu tako u slučaju zakazivanja jednog mlaznog motora ipak sigurno sletjeti, dok kod JSF-a zakazivanje mlaznog motora dovodi gotovo sigurno do rušenja aviona.

Još jedan problem je i nagli skok cijene, te je trenutno F-35 skuplji za čak 60 milijuna dolara od daleko superiornijeg i moćnijeg F-22 Raptora.

Drugi zrakoplovi

• Lockheed Martin F-22
• Eurofighter Typhoon
• MiG-35
• Dassault Rafale
• Saab JAS-39 Gripen

Tehničke karakteristike (F-35A Lightning II)

Osnovne karakteristike

• dužina: 15,67 m
• raspon krila: 10,7 m
• površina krila: 42,7 m²
• visina: 4,33 m
  

Letne karakteristike

• najveća brzina: 2.065 km/h
• dolet: 2.220 km
  • borbeni dolet: 1.110 km
• najveća visina leta: 18.288 m
• specifično opterećenje krila: 446 kg/m²
• motor: 1× Pratt & Whitney F135 turbofenski motor s naknadnim izgaranjem
  

Naoružanje

• naoružanje:
• 1 x GAU-12 Equalizer strojnica 25 mm
• 2 x GBU-31 JDAM bombe
• 4 x AIM-9 Sidewinder
• 2 x AIM-120 AMRAAM
• 8 x manjih bombi

Vanjske poveznice

• Lockheed Martin F-35
• FAS JSF stranica
• www.JSF.mil: javna internet stranica