Gusići (plemstvo): razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 7. srpnja 2013. u 17:55

Gusići (prema nekim izvorima Gušići) su jedno od dvanaest starohrvatskih plemena, čiji su starješine imali značajnu ulogu u srednjovjekovnoj hrvatskoj državi, spadajući među one povlaštene koji su imali pravo birati kralja.

Gusići su u srednjem vijeku naseljavali i posjedovali područje velikog dijela povijesne hrvatske pokrajine Like i spadaju među najznačajnije predstavnike ličkog plemstva. U povijesnim izvorima spominje se da je Pavao Gusić, pripadnik roda krbavskih knezova Gusića, sudjelovao kao jedan od dvanaest predstavnika hrvatskog plemstva pri izboru Kolomana za hrvatsko-ugarskog kralja godine 1102. i bio sudionik („potpisnik“) sklapanja sporazuma poznatog pod nazivom Pacta conventa, čime je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom.

U svom „Diplomatičkom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije“ povjesničar Tadija Smičiklas ističe da su Gusići već 1287. godine imali u svojem grbu kao heraldički znak lik guske s vratom probodenim strijelom. U to su vrijeme članovi ovog velikaškog roda bili najbogatiji i najutjecajniji na području Krbavske župe i obnašali župansku čast. Sjedište im je bilo u Udbini, a župa je osim užeg područja Krbave uključivala i područje Korenice.

Krajem 13. i početkom 14. stoljeća na čelu najjačeg ogranka ovog plemićkog roda nalazi se knez Kurjak Gusić, čiji se potomci od tada pa nadalje nazivaju Kurjakovići. Među njima je bilo nekoliko hrvatskih banova:

Budislav (Butko), Kurjakov unuk (†15. veljače 1401.), ban 1394.
Pavao i Ivan, Kurjakovi praunuci, banovi 1410-1411.
Ivan Karlović „Torkvat“ (latinski: Torquatus), sin Karla Kurjakovića i Doroteje rođ. Frankopan, (*1478/79; †1531.), ban 1521-1524. i 1527-1531.

U jeku turske navale na hrvatske krajeve tijekom 15. i 16. stoljeća krbavski se knezovi sele prema sjeverozapadu, u nešto sigurnije krajeve. U Gackoj podižu utvrdu Gusić-grad, koju međutim 1575. godine zauzimaju i kasnije razaraju Osmanlije. Sličnu sudbinu doživljava i grad Brlog. Gusići zatim najprije odlaze u Senj, gdje vrše različite vojne dužnosti, a kasnije u Ogulin i dalje, u druge slobodne krajeve tada većim dijelom okupirane Hrvatske, te na područje Slovenije.

Početkom 18. stoljeća (točnije 21. travnja 1701. godine) Gusići od austrijskog cara dobivaju plemićki naslov baruna i odgovarajući grb. Tijekom 18. stoljeća barunski se ogranak obitelji podijelio na dva dijela. Rodu Gusića pripadali su i knezovi Izačići i Krčelići.

Potomci krbavskih knezova Gusića i danas žive širom Hrvatske, te kod Novog Mesta u Sloveniji.

Nedaleko od slovenske granice u Vivodini rođen je Ivan Rupert Gusić, prevoditelj Novog zavjeta na kajkavsko narječje.

Vanjske poveznice

@@ Redak 10: / Redak 10: @@
 * [[Pavao Kurjaković|Pavao]] i [[Ivan Kurjaković|Ivan]], Kurjakovi praunuci, banovi 1410-1411.
 * [[Ivan Karlović]] „Torkvat“ (latinski: Torquatus), sin Karla Kurjakovića i Doroteje rođ. [[Frankopan]], (*1478/79; †1531.),  ban 1521-1524. i 1527-1531.
-[[Datoteka:Lika-Krbava coatofarms.jpg|thumb|160px|desno|Stari ličko-krbavski grb iz vremena kad su tamo živjeli članovi plemićkog roda Gusića]]
+[[Datoteka:Lika-Krbava coatofarms.jpg|thumb|160px|desno|Stari [[Grb Ličko-krbavske županije|ličko-krbavski grb]] iz vremena kad su tamo živjeli članovi plemićkog roda Gusića]]
 U jeku turske navale na hrvatske krajeve tijekom 15. i 16. stoljeća krbavski se knezovi sele prema sjeverozapadu, u nešto sigurnije krajeve. U [[Gacka (župa)|Gackoj]] podižu utvrdu Gusić-grad, koju međutim 1575. godine zauzimaju i kasnije razaraju [[Osmansko Carstvo|Osmanlije]]. Sličnu sudbinu doživljava i grad Brlog. Gusići zatim najprije odlaze u [[Senj]], gdje vrše različite vojne dužnosti, a kasnije u [[Ogulin]] i dalje, u druge slobodne krajeve tada većim dijelom okupirane Hrvatske, te na područje [[Slovenija|Slovenije]].