Kurjakovići

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Hrvatska velikaška obitelj
Kurjakovići
Grb Kurjakovića od roda Gusića (1410.)
Grb Kurjakovića od roda Gusića (1410.)
Država Hrvatska u personalnoj uniji s Ugarskom
Etničko podrijetlo hrvatsko
Matična kuća Gusić
Mlađe linije Knezovi Mrsinjski
Naslovi župani, knezovi, banovi
Utemeljenje 14. stoljeće
Utemeljitelj Kurjak
Izumrli 1531.

Kurjakovići Krbavski (de Coriach, de Curiaco, Curiacovich), hrvatska velikaška obitelj iz roda Gusića, koja je od početka 14. stoljeća držala Krbavsku župu i nosila titulu knezova Krbavskih (comes Corbavie). Bili su jedan od najodličnijih hrvatskih srednjovjekovnih velikaših rodova, a svoj uspon počeli su u vrijeme prijestolonasljednih borbi krajem 13. stoljeća. U njihovoj su vlasti bile, osim Krbavske, Lička, Bužanska, Humska i Nebljuška županija te više područja i gradova u Kninskoj županiji.[1]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Rodonačelnik obitelji je knez Kurjak Gusić koji se u izvorima prvi put pojavljuje 1298. kao krbavski knez (comes Curiacus).[2] Svoj politički i društveni uspon postigao je zahvaljujući rodbinskim vezama s moćnom velikaškom obitelji Šubićima Bribirskim. Imao je trojicu sinova, Budislava I., Pavla I. i Grgura I. koji su ga naslijedili oko 1307. godine. Oni su ujedno utemeljitelji tri ogranka obiteljske loze Kurjakovića. Početkom 14. stoljeća obnašali su različite dužnosti za banove Pavla I. i Mladena II. Bribirskog. Unatoč tome, braća Kurjakovići su pristali uz vojvodu Nelipca II. koji se bio pobunio protiv gospodstva bana Mladena II. Kasnije su se izmirili s banom, ali se 1322. godine knez Budislav I.] se s braćom Pavlom I. i Grgurom I. ipak pridružio pristašama kralja Karla I. Anžuvinca (1301. - 1342.), hrvatskim i bosanskim velikašima i slavonskom banu Ivanu I. Baboniću u savez protiv hrvatskog bana Mladena II.[1] Nakon poraza bana Mladena II., Kurjakovići su pristali uz kneza Nelipca II.[3] U to vrijeme je Kurjakov sin Grgur I. stupio u službu kralja Karla I. Roberta i osnovao ugarski ogranak obitelji koji se odselio iz Krbave. Njegovi potomci bili su poznati kao knezovi Zakanjski.


Godine 1324. Kurjakovići se nalaze, u vrijeme opsade Nelipčevog Knina, na strani vojvode Nelipca u sukobu protiv bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, Jurja II. Bribirskog, knezova Krčkih i grada Zadra.[2] Godine 1344. pristali su uz svoju sestru, Nelipčevu udovicu, kneginju Vladislavu, ali su naposljetku 1345. godine ipak morali priznati vlast kralja Ludovika I. Velikog (1342. - 1382.) s kojim su se izmirili, iako su i dalje nastavili pregovore s Mletačkom Republkikom. Njihova politika doživjela je poraz 1358. godine kada je kralj Ludovik I. zarobio starješinu obitelji, kneza Grgura I. i oduzeo mu dio posjeda.[4] Otada Grgurova loza nema utjecaja u Krbavi i njegovi potomci se sele u Zakany na rijeci Dravi, gdje su bili poznati kao knezovi Zakanjski.

Pavlova loza je vrlo malo poznata, a vodstvo unutar obitelji preuzela je Budislavova loza čiji su potomci i dalje obnašali dužnost krbavskih knezova.

Do polovice 15. stoljeća proširili su vlast izvan Krbave na župe Hum, Nebljuh, Bužane, Liku i Odorje na Zrmanji.[5] Obitelj je rodbinskim vezama stekla utvrde Zvonigrad i Obrovac,[2] a potonja je, uz Bag, bila glavno uporište krbavskih knezova.

Krajem 14. i početkom 15. stoljeća članovi obitelji Kurjaković obnašaju bansku čast; Butko (1394.), Karlo II. i Ivan II. (1410-1411.).[3] Nakon poraza hrvatskog plemstva na Krbavskom polju 1493. godine, kneginja Doroteja, udovica kneza Karla IV. († 1493.) primorana je isplaćivati Turcima godišnji danak. Njezin je sin ban Ivan Karlović (†1531.), hrvatski ban i posljednji odvjetak obitelji.[3]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. a b Kurjaković - Hrvatski biografski leksikon
  2. a b c Hrvatska opća enciklopedija, str. 145.
  3. a b c Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 311.
  4. Kurjaković - Hrvatski biografski leksikon
  5. Opća enciklopedija, str. 689.

Literatura[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]