Pero Tutavac Bilić: razlika između inačica
sitn. |
sitn. |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
'''Pero Tutavac Bilić''' (ponekad '''Petar Tutavac''', [[Dančanje]], [[9. srpnja]] [[1913.]] – [[Buenos Aires]] ([[wikt:Bonezajer|< |
'''Pero Tutavac Bilić''' (ponekad '''Petar Tutavac''', [[Dančanje]], [[9. srpnja]] [[1913.]] – [[Buenos Aires]] ([[wikt:Bonezajer|<span style="color:black;">Bonezajer</span>]]), [[9. listopada]] [[1985.]]), [[Hrvati|hrvatski]] [[publicist]], [[pisac]], [[prevoditelj]] i [[jezikoslovac]]. Tutavac je bio neumornim promicateljem [[hrvatska kultura|hrvatske kulture]] i [[hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]] u [[Argentina|Argentini]].<ref name="LjP">[[Ljeposav Perinić]], »Pero Tutavac Bilić – In memoriam« // ''[[Studia croatica|Studia Croatica]]'', vol. 99., Año XXVI – Octubre – Diciembre 1985., página 332.</ref> |
||
== Životopis == |
== Životopis == |
||
Redak 10: | Redak 10: | ||
Njegovo se ime spominje kao jedno od značajnijih jezikoslovnih imena u [[hrvatsko iseljeništvo|hrvatskomu iseljeništvu]], zajedno s imenima [[Branko Franolić|Branka Franolića]] u [[Engleska|Engleskoj]], [[Vinko Grubišić|Vinka Grubišića]] i [[Antun Knežević (jezikoslovac)| Antuna Kneževića]] u Njemačkoj, te [[Krsto Spalatin|Krste Spalatina]] i [[Ante Kadić|Ante Kadića]] u [[Sjedinjene Američke Države|SAD-u]].<ref name="Grubišić">Vinko Grubišić, »Borba za hrvatski jezik u anglosaksonskom svijetu«. U zborniku: Dubravka Sesar, Ivana Vidović Bolt (uredile), ''Drugi hrvatski slavistički kongres : (Osijek, 14. – 18. rujna 1999.). '' Knjiga I., Zagreb : Hrvatsko filološko društvo, 2001., ISBN 953-175-112-9, str. 401. – 408. (citirano sa str. 407.).</ref> |
Njegovo se ime spominje kao jedno od značajnijih jezikoslovnih imena u [[hrvatsko iseljeništvo|hrvatskomu iseljeništvu]], zajedno s imenima [[Branko Franolić|Branka Franolića]] u [[Engleska|Engleskoj]], [[Vinko Grubišić|Vinka Grubišića]] i [[Antun Knežević (jezikoslovac)| Antuna Kneževića]] u Njemačkoj, te [[Krsto Spalatin|Krste Spalatina]] i [[Ante Kadić|Ante Kadića]] u [[Sjedinjene Američke Države|SAD-u]].<ref name="Grubišić">Vinko Grubišić, »Borba za hrvatski jezik u anglosaksonskom svijetu«. U zborniku: Dubravka Sesar, Ivana Vidović Bolt (uredile), ''Drugi hrvatski slavistički kongres : (Osijek, 14. – 18. rujna 1999.). '' Knjiga I., Zagreb : Hrvatsko filološko društvo, 2001., ISBN 953-175-112-9, str. 401. – 408. (citirano sa str. 407.).</ref> |
||
Tutavac je svoj pravopis temeljio na [[ikavica|ikavici]], a kako piše u Pogovoru njegovoga ''Pravopisa hrvatskog jezika'', pomogli su mu kao suradnici: [[Zvonimir Fržop]], [[Ante Gazzari]] (Tonko), [[Vladislav Luburić]] i [[Aleksandar Zoričić]], te hrvatski pisci i književnici [[Željko Bebek (književnik)| Željko Bebek]], [[Stipan Fištrović]], [[Duško Kalebić]] i [[Nikola Kežić]] i drugi čija imena zbog raznovrsnih razloga nije spomenuo. Osobitu zahvalu dao je [[Frano Jović|Frani Joviću]] čije su kritičke napomene posebno pridonijele njegovomu ostvaraju. Tutavac je svoj Pravopis dovršio [[18. kolovoza]] [[1971.]],<ref>Pero Tutavac, ''Pravopis hrvatskog jezika : Priručno izdańe'', Buenos Aires : Svitlenik, 1971., str. 34.</ref> dok je pogovor napisao ranije, [[9. srpnja]] [[1971.]] godine.<ref>Tutavac, 1971., 106.</ref> Peti dio Pravopisa je trebao biti ''Pravopisni Ričnik'' u istom obimu kao i sam Pravopis. Jedna od odrednica njegovoga Pravopisa je i preuzimanje zemljopisnih naziva iz jezika posrednika u slučajevima ''dalekih krajeva'' (primjerice: [[Bombay]], [[Burma]], [[Peking]]), <ref>Tutavac, 1971., 89.</ref> te isto tako i imena i prezimena iz ''dalekih krajeva'' ([[Gamal Abdel Nasser]]).<ref>Tutavac, 1971., 91.</ref> U ''Pravopisu'' i u ''Sedam pečeta hrvatske povistnice'' naglašava pravo [[Crnogorci|crnogorskoga naroda]] na svoju samobitnost, na [[crnogorski jezik]]<ref>Pravopis hrvatskog jezika, str. 91.</ref> i [[Crna Gora|crnogorsku državu]].<ref>Sedam pečeta hrvatske povistnice, str. 13.</ref> Tutavac je u [[hrvatska abeceda|hrvatsku abecedu]] uveo |
Tutavac je svoj pravopis temeljio na [[ikavica|ikavici]], a kako piše u Pogovoru njegovoga ''Pravopisa hrvatskog jezika'', pomogli su mu kao suradnici: [[Zvonimir Fržop]], [[Ante Gazzari]] (Tonko), [[Vladislav Luburić]] i [[Aleksandar Zoričić]], te hrvatski pisci i književnici [[Željko Bebek (književnik)| Željko Bebek]], [[Stipan Fištrović]], [[Duško Kalebić]] i [[Nikola Kežić]] i drugi čija imena zbog raznovrsnih razloga nije spomenuo. Osobitu zahvalu dao je [[Frano Jović|Frani Joviću]] čije su kritičke napomene posebno pridonijele njegovomu ostvaraju. Tutavac je svoj Pravopis dovršio [[18. kolovoza]] [[1971.]],<ref>Pero Tutavac, ''Pravopis hrvatskog jezika : Priručno izdańe'', Buenos Aires : Svitlenik, 1971., str. 34.</ref> dok je pogovor napisao ranije, [[9. srpnja]] [[1971.]] godine.<ref>Tutavac, 1971., 106.</ref> Peti dio Pravopisa je trebao biti ''Pravopisni Ričnik'' u istom obimu kao i sam Pravopis. Jedna od odrednica njegovoga Pravopisa je i preuzimanje zemljopisnih naziva iz jezika posrednika u slučajevima ''dalekih krajeva'' (primjerice: [[Bombay]], [[Burma]], [[Peking]]), <ref>Tutavac, 1971., 89.</ref> te isto tako i imena i prezimena iz ''dalekih krajeva'' ([[Gamal Abdel Nasser]]).<ref>Tutavac, 1971., 91.</ref> U ''Pravopisu'' i u ''Sedam pečeta hrvatske povistnice'' naglašava pravo [[Crnogorci|crnogorskoga naroda]] na svoju samobitnost, na [[crnogorski jezik]]<ref>Pravopis hrvatskog jezika, str. 91.</ref> i [[Crna Gora|crnogorsku državu]].<ref>Sedam pečeta hrvatske povistnice, str. 13.</ref> Tutavac je u [[hrvatska abeceda|hrvatsku abecedu]] uveo posebne znakove za slovo [[dž]]: '''''Ď''''' i '''''<span style="font-family:'Lucida Console','Dotum','Gulim','Gungsuh';color:black;">ď</span>''''' te preuzeo iz [[HAZU|Akademijina]] ''Rječnika'' umjesto slova [[nj]] znakove '''''Ń''''' i '''''ń''''', dok je umjesto slova [[lj]] uveo znakove '''''Ł''''' i '''''ł'''''.<ref>Tutavac, 1971., 3.</ref> |
||
== Prevoditeljstvo == |
== Prevoditeljstvo == |
Inačica od 10. rujna 2017. u 11:10
Pero Tutavac Bilić (ponekad Petar Tutavac, Dančanje, 9. srpnja 1913. – Buenos Aires (Bonezajer), 9. listopada 1985.), hrvatski publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac. Tutavac je bio neumornim promicateljem hrvatske kulture i hrvatskoga jezika u Argentini.[1]
Životopis
Tutavac je u Argentinu stigao poslije Drugoga svjetskoga rata. Bio je novinarom, te se je istim poslom nastavio baviti i nakon dolaska u Argentinu. Dobro je poznavao Savića Markovića Štedimliju.[2]
Jezikoslovno djelovanje
Njegovo se ime spominje kao jedno od značajnijih jezikoslovnih imena u hrvatskomu iseljeništvu, zajedno s imenima Branka Franolića u Engleskoj, Vinka Grubišića i Antuna Kneževića u Njemačkoj, te Krste Spalatina i Ante Kadića u SAD-u.[3]
Tutavac je svoj pravopis temeljio na ikavici, a kako piše u Pogovoru njegovoga Pravopisa hrvatskog jezika, pomogli su mu kao suradnici: Zvonimir Fržop, Ante Gazzari (Tonko), Vladislav Luburić i Aleksandar Zoričić, te hrvatski pisci i književnici Željko Bebek, Stipan Fištrović, Duško Kalebić i Nikola Kežić i drugi čija imena zbog raznovrsnih razloga nije spomenuo. Osobitu zahvalu dao je Frani Joviću čije su kritičke napomene posebno pridonijele njegovomu ostvaraju. Tutavac je svoj Pravopis dovršio 18. kolovoza 1971.,[4] dok je pogovor napisao ranije, 9. srpnja 1971. godine.[5] Peti dio Pravopisa je trebao biti Pravopisni Ričnik u istom obimu kao i sam Pravopis. Jedna od odrednica njegovoga Pravopisa je i preuzimanje zemljopisnih naziva iz jezika posrednika u slučajevima dalekih krajeva (primjerice: Bombay, Burma, Peking), [6] te isto tako i imena i prezimena iz dalekih krajeva (Gamal Abdel Nasser).[7] U Pravopisu i u Sedam pečeta hrvatske povistnice naglašava pravo crnogorskoga naroda na svoju samobitnost, na crnogorski jezik[8] i crnogorsku državu.[9] Tutavac je u hrvatsku abecedu uveo posebne znakove za slovo dž: Ď i ď te preuzeo iz Akademijina Rječnika umjesto slova nj znakove Ń i ń, dok je umjesto slova lj uveo znakove Ł i ł.[10]
Prevoditeljstvo
Preveo je djelo Joséa Hernándeza – El Gaucho Martín Fierro, koje je tiskao 1972., 1976. i 1978. godine. Djelo je predstavio široj javnosti 20. srpnja 1977. u argentinskomu P.E.N.-u. Tutavac se pokazao vrsnim poznavateljem hrvatske epske narodne poezije, deseterac mu se odlikuje pravim ritmom, a prijevode krasi ljepota i unutarnji sklad.
Njegovim je zalaganjem 1981. godine osnovana Udruga prevoditelja Martín Fierro, kojoj je Tutavac bio tajnikom.
Tutavčeve ocjene
U Argentini je ranih 1960-ih Tutavac Bilić u cilju spašavanja hrvatskoga jezika osnovao izdavačku kuću Napridak, koja je objavila nekoliko – najvećma Tutavčevih – knjižica pisanih ikavicom.[3] Po Tutavčevim riječima, u to se vrijeme u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj pisalo po naređenju iz Beograda. Svitlenik i Napridak su imali za cilj vratiti Hrvatima njihov izvorni jezik.[3] Po Tutavcu, nova partizanska Jugoslavija, ne samo da je nastavila s provođenjem starog četničkog plana ― već je otvoreno nastupila i s tzv. srpsko-hrvatskim pravopisom, u kojemu, prema njihovom vlastitom priznanju imade tek 10 posto hrvatskih riči (podcrtao P. T. B.).[3]
Djela
- (popis nepotpun)
- Petar Tutavac, »Zašto se stanovnici Glavica preseljuju« // Napretkova Uskrsna knjiga, Sarajevo, 4/1938., str. 80. – 83.
- Svitnjaci, Sarajevo : Tisak "Nove tiskare", 1942.
- Petar Tutavac, »Pozlaćena zemlja« // Hrvatski narod, Zagreb, 6/1944., br. 923., str. 11. – 12.
- Petar Tutavac, »Neretvanske lađe i njihovi graditelji« // Hrvatski narod, Zagreb, 7/1945., br. 1132., str. 3.
- Petar Tutavac, »Gradnja neretvanskih lađa i građevno tvorivo« // Hrvatski narod, Zagreb, 7/1945., br. 1267., str. 6.
- Hrvatski jezik nad ponorom : (srbijanštine po emigrantskom tisku), Buenos Aires : Napridak, 1963.
- Autodiskvalifikacija nekih profesora, Buenos Aires : Napridak, 1965.
- Tu bo beša ― pervoe, Buenos Aires : Napridak, [1970.]
- Pravopis hrvatskog jezika : [posvećuje Otcu Hrvatske Kńiževnosti : Marku Maruliću, Splićaninu, prigodom 450-godišńice tiskańa »Judite« 1521 ― 1971.]. Priručno izd., Buenos Aires : Svitlenik, 1971.
- Preveo je djelo Joséa Hernándeza – Martín Fierro, Svitlenik, 1972., 1976. i 1978.
- Opržena Iskra ili Nepobitni dokaz različitosti hrvatskoga i srbskog jezika, Buenos Aires : Svitlenik, 1975.
- Na izvorištu hrvatstva : Jadran, Buenos Aires : Svitlenik, 1979.
- Sedam pečeta hrvatske povistnice, Buenos Aires : Akademija hrvatskog jezika, Svitlenik, 1984.
Časopisi
- (popis nepotpun)
U Mendozi je pokrenuo tromjesečnik Napridak (1954.[1] – 1967.). Pomoću časopisa zagovara uvođenje ikavice kao temelja za hrvatski književni i narodni jezik. U cilju spašavanja hrvatskoga jezika osnovao je i izdavačku kuću Napridak.[3] Poslije prestanka lista Napridak pokrenuo je s nekoliko profesora hrvatskoga jezika tromjesečnik Svitlenik (1968.) s istim ciljem. Svitlenik, kńiževno-znanstveni tiskopis izvornim hrvatskim jezikom i pravopisom; izlazio je do 1985. godine. Tutavac je surađivao u Studia Croatica, Hrvatskoj reviji, Hrvatskomu narodu, Večernjoj pošti i drugdje. Tutavac je bio jedno vrijeme urednik »Hrvatske«, ali je odstupio, jer se nije slagao s J. Markovićem i njegovim nastupima.
Uredio djela
- (popis nepotpun)
- Los Croatas en Mendoza y en el mundo, Mendoza : "Jadran", 1954.
- Išidice, Vladislava Luburića, 1973. (17. siječnja 1974.)
Unutarnje poveznice
- Hrvati u Argentini
- Ante S. Tutavac
- Akademija hrvatskog jezika u Buenos Airesu
- Apel hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji (tekst Apela je sročio Krsto Spalatin)[3]
- Hrvatski ikavski preporod (izvorno: Hrvatski Ikavski Priporod)
Literatura
- Aleksandar Zoričić, »Pero Tutavac-Bilić: P. T. B. ― Hrvat–Dalmatin–Ilir« // Hrvatska revija. 35. (1985.) 4. Nekrolozi, str. 766. – 767.
Izvori
- ↑ a b Ljeposav Perinić, »Pero Tutavac Bilić – In memoriam« // Studia Croatica, vol. 99., Año XXVI – Octubre – Diciembre 1985., página 332.
- ↑ Sedam pečeta hrvatske povistnice, str. 13.
- ↑ a b c d e f Vinko Grubišić, »Borba za hrvatski jezik u anglosaksonskom svijetu«. U zborniku: Dubravka Sesar, Ivana Vidović Bolt (uredile), Drugi hrvatski slavistički kongres : (Osijek, 14. – 18. rujna 1999.). Knjiga I., Zagreb : Hrvatsko filološko društvo, 2001., ISBN 953-175-112-9, str. 401. – 408. (citirano sa str. 407.).
- ↑ Pero Tutavac, Pravopis hrvatskog jezika : Priručno izdańe, Buenos Aires : Svitlenik, 1971., str. 34.
- ↑ Tutavac, 1971., 106.
- ↑ Tutavac, 1971., 89.
- ↑ Tutavac, 1971., 91.
- ↑ Pravopis hrvatskog jezika, str. 91.
- ↑ Sedam pečeta hrvatske povistnice, str. 13.
- ↑ Tutavac, 1971., 3.