Socijalistička Republika Hrvatska

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Socijalistička Republika Hrvatska
Socijalistička republika u sastavu SFRJ
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg
 
Flag of Italy (1861-1946).svg
 
Free Territory Trieste Flag.svg
1943. (osnovan ZAVNOH, što je u narednim desetljećima priznavano kao državotvorni akt)–1990. (Ustavom RH preimenovana u "Republika Hrvatska") Flag of Croatia.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Lijepa naša domovino
Lokacija Hrvatske
Glavni grad Zagreb
Jezik/ci hrvatski
Politička struktura Socijalistička republika u sastavu SFRJ
Povijest
 - uspostavljena 1943. (osnovan ZAVNOH, što je u narednim desetljećima priznavano kao državotvorni akt)
 - ukinuta 1990. (Ustavom RH preimenovana u "Republika Hrvatska")
Valuta jugoslavenski dinar

Socijalistička Republika Hrvatska (SR Hrvatska, SRH) je bila federalna jedinica SFR Jugoslavije, koja je 1990. godine primijenila ime u "Republika Hrvatska"; donošenjem Odluke o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ od 8. listopada 1991. postala je Republika Hrvatska neovisnom državom.

SR Hrvatska preimenovana je iz "Narodne Republike" u "Socijalističku Republiku" Ustavom SFRJ iz 1963. godine, kad i ostale jugoslavenske republike; kao jedna od šest bivših jugoslavenskih republika. Prije razdruženja, a sukladno promjenama društveno-političkoga sustava, iz naziva je 25. srpnja 1990.,[1] uklonjen pridjev "socijalistička". Istodobno su bila promijenjena i državna obilježja: uklonjena je zvijezda petokraka sa zastave, proglašen je grb Republike Hrvatske sastavljen od crveno-bijelog šahiranog polja s 5 redaka i 5 stupaca (s prvim poljem u prvom redu crvene boje), ukinute su zajednice općina, ukinuto je nazivlje bivšeg društveno-političkog sustava, zajamčeno je pravo građanina na poljoprivredno zemljište.

SR Hrvatska je bila druga po veličini i mnogoljudnosti (poslije SR Srbije), a druga i po razvijenosti (poslije SR Slovenije) republika SFRJ. Glavni grad je bio Zagreb sa 629.896 stanovnika (1971.)[2]

Nakon revolucionarnog terora kojega je Komunistička partija počela provoditi 1944. godine - na simbolički način se taj teror prepoznaje u Pokolju na otoku Daksi pred Dubrovnikom - zavedena je u Hrvatskoj dugotrajna tzv. "diktatura proletarijata", tj. totalitarni režim nalik onima u drugim socijalističkim zemljama. Do približno 1953. godine oslanjala se u velikoj mjeri komunistička vlast - u očitom nedostatku vlastitih školovanih "kadrova" osposobljenih za obnašanje rukovodećih dužnosti - na tzv. "nepartijce", uglavnom pripadnike Hrvatske seljačke stranke koji su se za NDH držali distancirano od ustaškog režima ili čak surađivali s partizanima. Kraj tog iskorištavanja bivših HSS-ovaca (HSS kao stranka više nije mogla djelovati u jednopartijskom komunističkom sustavu) i bilo kakvih ne-komunista na visokim državnih funkcijama naznačen je odlaskom Franje Gažija s mjesta potpredsjednika Vlade Narodne Republike Hrvatske.

Naziv[uredi VE | uredi]

Federalna Država Hrvatska - 8. i 9. svibnja 1944. bio je naziv kojega je Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom komunista dao u Topuskom na trećem zasjedanju ZAVNOH-a Hrvatskoj kao federalnoj jedinici Nove Jugoslavije u nastajanju: ZAVNOH je u to vrijeme držao vlast samo na manjem dijelu teritorija Hrvatske, a AVNOJ koji je kao jugoslavenska federalna vlast u nastajanju držao zasjedanja po gradićima u obližnoj BIH nije bio međunarodno priznata vlast - makar su saveznici od 1943. godine priznavali njene vojne formacije - Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije - kao jednu od savezničkih vojski. Međutim su u kasnijim godinama djelovanja međunarodno priznatih komunističkih vlasti u Jugoslaviji svi akti ZAVNOH-a i AVNOJ-a u cijelosti priznati kao pravno valjani.[3]

Narodna Republika Hrvatska - novo ime proglasilo je Predsjedništvo Narodnog sabora Hrvatske Zakonom o imenu Narodne Republike Hrvatske 26. veljače 1946..

Socijalistička Republika Hrvatska - novo ime proglašeno Ustavom SFRJ od 7. travnja 1963.

Ustavno određenje[uredi VE | uredi]

Po definiciji iz Ustava iz 1974. godine:

Član 1.

Socijalistička Republika Hrvatska je država utemeljena na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi te socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.

Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive.

Socijalistička Republika Hrvatska je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Član 2.

Radni ljudi i građani Hrvatske ostvaruju svoja suverena prava u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji kad je to u zajedničkom interesu dogovorom svih republika i autonomnih pokrajina utvrđeno Ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.[4]

Ustavom SR Hrvatske je utvrđeno, da je cilj odgoja i obrazovanja "stjecanje marksističkog pogleda na svijet"...[5].

Usprkos gore citiranoj odredbi čl. 1. Ustava SRH, u praksi svakodnevnog života bi osoba koja bi u doba SRH Hrvatsku nazvala "država" mogla imati ozbiljnih problema: to bi se smatralo za nedopustivi izljev nacionalizma. Također bi teške probleme - čak i odlazak u zatvor - riskirao građanin koji bi ondašnji socijalistički sustav nazvao "totalitarnim" - što je on definitivno bio, po svakom razumnom kriteriju.[6] [7] [8]

Sjedinjenje Istre, Zadra i otoka[uredi VE | uredi]

Nakon što su se predstavnici narodnog ustanka Istre protiv fašističke Italije izjasnili Pazinskim odlukama iz 1943. godine za sjedinjenje s Hrvatskom ("u Jugoslaviji", dodano je u drugoj od tih odluka nakon konzultacija s predstavnicima ZAVNOH-a), vojne snage komunističke Jugoslavije u okrilju pobjedničke savezničke koalicije zauzele se područje Istre, Zadra te otoka Cresa, Lošinja i Lastova (te niza manjih otoka i otočića) koji su nakon I. svjetskog rata bili pripali Italiji. Ugovorom o miru s Italijom iz 1947. godine[9] (kojega su potpisale sve sile - pobjednice koje su ratovale protiv Italije) pripali su NR Hrvatskoj Zadar, otoci i veći dio hrvatske Istre. Dio Istre od rijeke Mirne prema sjeveru pripao je državici Slobodni Teritorij Trsta; međutim je područje od današnje talijansko - slovenske granice prema jugu (današnji primorski dio Slovenije, te područje Hrvatske između rijeka Dragonje i Mirne) ostao i nadalje pod jugoslavenskom vojnom upravom, koja je njima faktično upravljala kao da je dio Jugoslavije.

Uz sudjelovanje SAD, Velike Britanije, Italije i Jugoslavije sklopljen je u Londonu 1954. godine Londonski sporazum[10], kojim je Slobodni teritorij Trsta prestajao postojati. Zona A (područje oko Trsta, do rijeke Soče na zapadu) je priključena Italiji, a zona B Jugoslaviji: tako je Sloveniji pripao cjelokupni njen današnji izlaz na more, a Hrvatskoj područje od istarskog Novigrada do Savudrije. Konačna granica između Italije i Jugoslavije je dogovorena 10. studenog 1975. godine, Osimskim sporazumom[11].

Jezik i pismo[uredi VE | uredi]

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Čl. 138. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (1974.)

U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski.

Zakonom, statutima društveno-političkih organizacija udruženog rada te drugih samoupravnih organizacija i zajednica osigurava se u javnom životu ostvarivanje ravnopravnosti jezika i pisama naroda i narodnosti na područjima na kojima žive i utvrđuju se način i uvjeti primjenjivanja te ravnopravnosti.

Pripadnici naroda i narodnosti imaju pravo na upotrebu svojeg jezika i pisma u ostvarivanju svojih prava i dužnosti te u postupku pred državnim organima i organizacijama koje obavljaju javna ovlaštenja. [12]

Čl. 293. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (1974.)

Autentični tekstovi saveznih zakona i drugih saveznih propisa i općih akata donose se i objavljuju u službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na hrvatskom književnom jeziku, latinicom.[13]

Svi učenici bi u osnovnoj školi dobili pouku iz pisanja i čitanja ćirilice, ali u principu nije bilo udžbenika na tom pismu; u pravnom prometu se ćirilica nije upotrebljavala i njeno poznavanje je uglavnom koristilo za čitanje sadržaja napisanih u Socijalističkoj Republici Srbiji.

U društvenom i kulturnom životu su Hrvati i Srbi iz Hrvatske govorili u vrijeme SRH jedan te isti jezik, uz određene mjesne specifičnosti koje i danas karakteriziraju govornike iz pojedinog kraja Hrvatske.

Značajni prijepori o statusu hrvatskog jezika u Jugoslaviji na najjači način su izraženi u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, kojom su hrvatski jezikoslovci usprotivili aktivnostima radi stvaranju jedinstvenog "srpskohrvatskog jezika".

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

U Hrvatskoj je 1971. g. živjelo oko 4,4 milijuna stanovnika. Oko 72% su bili Hrvati, a ostatak stanovništva su činili uglavnom Srbi, Slovenci, Mađari, Talijani Albanci, Muslimani, Makedonci, Slovaci i ostale nacionalne manjine. Zagreb je bio drugi grad po prostornoj veličini i po broju ljudi, iza Beograda. Razvijenost Zagreba nije imao ni Beograd, jer je bio središte prehrambene, farmaceutske, tekstilne... industrije. Prosječna gustoća naseljenosti je bila oko 77,8 stanovnika na km² (iza Srbije, Slovenije i BiH).

Otvaranje granica krajem šezdesetih i nezaposlenost (uz političke razloge) dovodili su do povećanog iseljavanja. Do 1971., od 860.000 građana SFRJ koji su radili u inozemstvu, 330.000 je dolazilo iz Hrvatske - taj udio (38,4%) je bio približno dvostruko veći od udjela pučanstva SRH u Jugoslaviji. [14]

Najveći i glavni grad SRH bio je Zagreb (706.000 stanovnika). Ostali veći gradovi bili su Split, Rijeka i Osijek. Split je bio najveći grad na moru u SFRJ; imao je oko 151.900 stanovnika. Slijedila ga je Rijeka s 132.900 stanovnika, te Osijek s 93.900 stanovnika. Ta četiri naselja su jedina imala statut grada, te je u SRH živjelo oko 17% ukupnog stanovništva u naseljima sa statutom grada što je za SFRJ bilo srednje (Makedonija 22%,BiH 19,5%...).

Srbi u Hrvatskoj su bili najznatnija demografska manjina, te su na kraju razdoblja SR Hrvatske sudjelovali u ukupnom stanovništu sa 12,2%. Udio Srba u ukupnom stanovništvu je varirao od popisa do popisa, pa ih je na popisu 1971. godine bilo 14,16%, a na popisu 1981. godine 11,55%; tijekom tog razdoblja mnogo Srba iz nacionalno homogenih ruralnih naselja doseljava u nacionalno mješovite gradove i često ulazi u brakove s Hrvatima - pa zacijelo ima dosta djece iz takvih brakova koje se na popisima izjašnjavaju kao Hrvati ili Jugoslaveni. Također je u urbane sredine u Hrvatskoj doseljavalo dosta etničkih Hrvata iz Bosne i Hercegovine i drugih dijelova Jugoslavije, što je također donekle utjecalo na udjele etničkih grupa u ukupnom stanovništvu. Inače se u SR Hrvatskoj pomno pazilo da Srbi ne budu podzastupljeni u rukovodnim strukturama i na poželjnijim namještenjima, pri čemu se nije smatralo problemom ako bi Srbi bili prezastupljeni. Srbi su pokazivali sklonost (i, očito, imali prilike) za zapošljavanje u kategoriji "osoblje društvene zaštite"; tako je 1984. godine u miliciji bilo 49,9% Srba. Srbi su bili ozbiljno nadzastupljeni i u vojnim strukturama, tj. među profesionalnim kadrom Jugoslavenske narodne armije. Na rukovodećim pozicijama se neka nadzastupljenost na razini čitave Hrvatske ne bilježi: bilo je 1981. god. Srba među političkim rukovodiocima 16,4%, a među rukovodiocima u gospodarstvu 10,3%.[15]

Međutim su među rukovodiocima svih profila bili iznimno nadzastupljeni pripadnici vjerske manjine ateista: naime su ta mjesta (također i mjesta u policijskom sustavu, te u nešto manjoj mjeri radna mjesta u znanosti, medijima i druga poželjnija i bolje plaćena radna mjesta) skoro bez iznimke popunjavali pripadnici Saveza komunista, koji je u svoje redove primao isključivo ateiste; inače se ateistima deklarirala približno jedna desetina odraslog stanovništva Hrvatske.[16]

Prema hrvatskom demografu prof. dr. Stjepanu Štercu, Hrvatska jedina od zemalja u svojem okruženju bilježi pad stanovništva u svim popisima stanovništva nakon svjetskih ratova u 20. stoljeću; iz toga da proizlazi da okolnosti za opstanak i demografski napredak naroda nisu bile povoljne.[17]

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Vladimir Bakarić, šef Vlade i potom Komunističke partije Hrvatske bio je najutjecajniji hrvatski političar od 1945. do svoje smrti 1983. godine

Industrijalizacija i urbanizacija Hrvatske je postepeno rasla za vrijeme SRH, te je Hrvatska ostala - sa stanovitim zaostajanjem iza Slovenije - razvijenijom od istočnijih dijelova Jugoslavije. Učešće stanovništva koje se bavi poljoprivredom postupno je padalo sa 63% 1945. god. na 9% 1991. godine. Obzirom da je Hrvatska bila dio jedinstvenog pravnog, monetarnog i vanjskotrgovinskog područja Jugoslavije, njeno gospodarstvo je trpjelo iste krizne faktore, i uživalo slične pogodnosti kao i gospodarstva preostalog dijela Jugoslavije. Dohodak po glavi stanovnika je u Hrvatskoj rastao nešto brže nego u preostalom dijelu Jugoslavije - što se u cijelosti može pripisati stagnaciji stanovništva Hrvatske u vrijeme kada je u drugim republikama stanovništvo ipak raslo.[18]

Od 1945. do 1952. godine u čitavoj Jugoslaviji (pa onda i u Hrvatskoj) uvedeno je centralizirano plansko gospodarstvo po uzoru na SSSR - slično kao što su nastojale redom i druge socijalističke zemlje[19]. Komunističke vlasti se bez zadrške bacaju na reorganizaciju poljoprivrede - tada daleko najvažnije gospodarske grane i izvora najvećeg dijela nacionalnog proizvoda. Nacionalizirani su odmah 1945. godine svi veleposjedi, a oduzet je i "višak zemlje" seljacima koji su imali više zemlje (preko 20 do 25 hektara, ovisno o području).[20] Dio zemlje je u agrarnoj reformi podijeljen siromašnim seljacima, a oko dvije trećine je dodijeljeno državnim poduzećima. Sveukupno gledajući "agrarna reforma je, kao politička mjera, unazadila za više godina jugoslavensku poljoprivredu (usitnjavanjem posjeda, dezorganizacijom na selu, iseljavanjem stanovništva vičnog obradi, neprilagođenošću kolonista-brđana za rad u ravnici i drukčijom tehnikom obrade zemlje, itd.), umjesto da je unaprijedi; zatim je došla otkupna politika koja je zaoštrila odnose države i seljaka; masovna kolektivizacija je bila vid dokazivanja ideološke pravovjernosti Staljinu, ali s razornim posledicama na selu, kako po odnose među ljudima, tako i na ekonomski ishod; u procesu industrijalizacije jugoslovenskog društva selo je postalo glavni izvor nove prvobitne akumulacije. Prvih poslijeratnih godina jugoslavensko selo se nalazilo pod strahovitim ideološko-političkim pritiskom Partije. Ekonomska politika proizilazila je iz ideoloških motiva a ne iz realnih ekonomskih procjena. KPJ je poslije rata računala na sitnog i srednjeg seljaka u borbi za socijalistički preobražaj sela, koristeći za promjenu odnosa — do kolektivizacije — opće poljoprivredničko zadrugarstvo. Val masovne kolektivizacije bio je određen postizanjem dnevnopolitičkih ciljeva, a na drugoj strani uvjerenjem da država mora osigurati tržne viškove u rukama seljaka ako želi opskrbiti gradsko stanovništvo, vojsku i industriju prehrambenim proizvodima i sirovinama. Ali je neophodno istaknuti da je bogati seljak (kulak) tretiran kao klasni neprijatelj i prije napada Informbiroa. Slično je i privatna trgovina prije 1948. ... bila kritizirana zbog „špekulanstva" i „crnoburzijanstva", pa i kriminala, navodeći Partiju da počne razmišljati o definitivnoj likvidaciji privatne trgovine."[21]

Ubrzo potom su su nacionalizirana sva veća poduzeća u drugim sektorima; također su kolektivizirani (u zadruge, koje su bile upravljanje od lokalnih državnih vlasti i lokalnih organizacija Komunističke partije) i obrti. Takve aktivnosti - gdje se otimanjem privatne imovine htjelo uspostaviti državi sektor koji će postati kičmom narodne privrede - nisu pridonijele racionalizaciji proizvodnje i trgovine, kako su se nadali vlastodršci zadojeni komunističkom ideologijom, nego su usporile poslijeratni oporavak.

Oporavak gospodarstva dodatno je usporen prekidom trgovinskih veza s SSSR-om i drugim socijalističkim zemljama nakon Rezolucije informbiroa iz 1948. godine: nove trgovinske veze su se teško uspostavljale, a proizvodi iz socijalističke ekonomije kakva je tada postojala u Hrvatskoj i čitavoj Jugoslaviji su zbog poslovično slabe kvalitete, tehnološke neadekvatnosti i slabog pridržavanja rokova isporuke teško konkurirali onima iz zemalja s tržišnim gospodarstvom.

Seljaci moraju veliki dio poljoprivrednih proizvoda davati u tzv. "obvezni otkup" državi, po vrlo niskim cijenama. Od 1949. godine se primorava sve veći broj seljaka da svoja dobra udruže u "seljačke radne zadruge", prema uzoru sovjetskih kolhoza; slično se postupa s ribarima, obrtnicima i malim trgovcima. Rezultat takve politike je nemotiviran i neuspješan rad u tim sektorima, što dovodi do ozbiljnih nestašica hrane i drugih dobara. Ti su problemi ublažavani humanitarnom pomoći koju su slale Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, koje su tijekom hladnog rata bile zainteresirane da ne uspije ekonomska blokada koju je istočni blok bio nametnuo Jugoslaviji radi njenog discipliniranja.[22]

Od 1950. godine postupno se odustaje od opće centralizacije gospodarstva, koje se dokazalo neuspješnim. U poduzeća se postupno uvodi radničko samoupravljanje, gdje se razboritost u odlučivanju kakvu inače pokazuju vlasnici nastojala dobiti od radničkih savjeta predvođenih ćelijama komunističke partije koje su djelovale u svakom poduzeću (te su članovi tih partijskih ćelija bili skoro svi rukovodioci, te dio radnika). 1952. godine se ukidaju direkcije koje su postojale na federalnom i republičkom nivou i koje su do tada donosile privredne odluke bez mnogo osvrtanja na pravila ekonomske struke. U isto doba se seljacima dozvoljava da istupe iz seljačkih radnih zadruga, a i ukida se obvezni otkup poljoprivrednih proizvoda: uobičajena gospodarska aktivnost seljaka popravlja ekonomsko stanje u gospodarstvu u kojem je poljoprivreda glavna gospodarska grana - prestaju nestašice i opća razina gospodarske aktivnosti se vraća na razinu od prije II. svjetskog rata.

Međutim se 1953. godine provodi druga agrarna reforma, u kojoj se agrarni maksimum smanjuje na 10 hektara: taj se put ništa od zemlje ne dodjeljuje siromašnim seljacima, nego se poljoprivredno zemljište oduzima isključivo za korist društvenog sektora, od kojega vladajuća komunistička partija i nadalje očekuje gospodarski uspjeh; takav se uspjeh, međutim, ne realizira - sve ako društveni sektor sada ima u većoj mjeri pristup modernom poljoprivrednoj mehanizaciji i drugim resursima za poboljšanje proizvodnje (koji se resursi iz seljacima uskraćuju, kako bi se spriječilo razvoj kapitalističkih odnosa na selu).

U razdoblju od 1945. do 1952. godine se bilježi privredni rast od 2%, te ni nakon 7 godina oporavka od rata još uvijek nije bila dostignuta razina gospodarske aktivnosti iz razdoblja prije II. svjetskog rata.

Razdoblje od 1952. do 1965. godine obilježeno je velikim državnim investicijama, gdje se vrijednost koju stvara poljoprivreda (u principu, seljaci) usmjerava u investicije u industriji i rudarstvu. Socijalistička poduzeća su manje centralizirana, ali su kvaliteta proizvoda i stupanj produktivnosti rada na niskoj razini. Nabavka moderne poljoprivredne mehanizacije bila je dopuštena jedino državnim poduzećima i zadrugama, što koči razvoj poljoprivredne proizvodnje. Društveni sektor u poljoprivredi se okrupnjava u kombinate - koji su sposobni ulagati u izgradnju prehrambene industrije. Postupno pomirenje s istočnim blokom nakon Staljinove smrti kulminira pomirbenim sastankom Tita i novog sovjetskog vođe Hruščova u Beogradi 1955. godine, što socijalističkoj privredi Hrvatske i Jugoslavije donosi unosne poslove sa zemljama koje zapravo nemaju tržište, nego se međudržavne narudžbe dogovaraju politički. U povoljnijim uvjetima, od 1957. do 1960. godine nastupa znatni rast gospodarstva (čak preko 11% godišnje); nakon toga opet nastaje zastoj, i razvoj ekonomije očigledno zaostaje za napretkom onog dijela Europe u kojima komunistička ideologija ne sputava normalno gospodarsko poslovanje.

1965. godine provodi se tzv. privredna reforma koja nastoji obnoviti tržišno gospodarstvo, uzimaju se strani krediti i pristupa se licencnoj proizvodnju u kojoj se nastoji suvremena tehnologija sa Zapada iskoristiti radi unosne proizvodnje za potrebe zemalja istočnog bloka; dopušta se i stanovito mikropoduzetništvo u uslužnom i proizvodnom sektoru (ne i u trgovini, niti u financijskim uslugama). Međutim organizacije udruženog rada i nadalje previše gospodarskih odluka donose iz političkih pobuda, a tržišna utakmica je vrlo ograničena (najviše do razine oligopola). Izvoz na tržišta kapitalističkih zemalja je nedovoljan za pokrivanje nužnog uvoza iz zapadnih zemalja i plaćanje obveza po stranim kreditima. Potrebe za stranom valutom donekle se pokrivaju na način da se radnicima dopušta da odlaze na privremeni rad u inozemstvo (do 1960.-ih godina je, slično stanju u drugim komunističkim zemljama, bio dozvoljen odlazak u zemlju samo pouzdanim pojedincima za koje se računalo da neće pobjeći iz zemlje) i potom šalju zarade svojim obiteljima; također se ulažu znatnija sredstva u turizam za strane turiste, te počinje brzi razvoj turizma u Hrvatskoj. Uspjeh reforme je samo djelomičan.

Od približno 1974. godine se provode daljnje reforme u gospodarstvu, te se u povoljnim međunarodnim okolnostima gospodarstvo naočigled bolje razvija. Čak stanovništvo - izuzev politički sumnjivih osoba - može dobiti pasoš i otići u inozemstvo gdje mogu kupiti robe koje na domaćem tržištu nisu dostupne.

Seljaci napokon mogu kupovati traktore i kombajne, te imaju pristup pesticidima i umjetnim gnojivima, što pospješuje poljoprivrednu proizvodnju. Mora se međutim uočiti da - makar broj poljoprivrednih domaćinstava pada sa 596 tisuća na 534,3 tisuće (10,5%) - uslijed "jačanja društvenog sektora" uzastopnim oduzimanjem zemlje seljacima prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva pada sa 3,9 hektara 1953. na svega 2,7 hektara 1991. godine. Na selu sve više raste broj posjeda manjih od 2 ha, a opada udio srednjih 2-10 ha i "većih" više od 10 ha (poljoprivredna gospodarstva sa 10 ha zemlje se jedino u Jugoslaviji smatralo "većim"); na selu sve više prevladavaju mješovita domaćinstva, koja dijelom žive od prihoda iz poljoprivrede, a dijelom od zaposlenja u društvenom sektoru.[23] Poljoprivredni kombinati su financijski jaki i raspolažu suvremenom tehnologijom, ali je stupanj njihove opće gospodarske uspješnosti relativno slab.

Stupanj blagostanja raste 1970.-ih godina, te stanovništvo kupuje osobne automobile, televizore, perilice i slične moderne potrepštine, koje proizvodi socijalistička privreda koja se sve više okreće proizvodnji robe široke potrošnje za potrebe stanovništva Jugoslavije i drugih zemalja istoka Europe.

Preostale ideološke kočnice i dalje sputavaju gospodarsku inicijativu (privatnici još uvijek ne smiju otvoriti niti najmanji dućan, a trgovina poljoprivrednim proizvodima se tek tolerira kao šverc - gdje nakupci "glume" da su sami proizveli proizvode koje zapravo preprodaju) i tržišnu utakmicu: u manjim gradovima još uvijek postoje dućani jednog jedinog trgovačkog poduzeća, u kojima se prodaju proizvodi jedne jedine pekare i jedne jedine mljekare; također postoji u gradu samo jedna tiskara, uglavnom su sve knjižare u vlasništvu jednog te istog poduzeća; u trgovinama se prodaje jedna do dvije vrste piva, pašteta, sirnih namaza, svega po nekoliko vrsta alkoholnih pića ili keksa; rezervni dijelovi za automobile se čekaju tjednima ili kupuju u inozemstvu...

Svjetska naftna kriza i porast kamata na međunarodnim tržištima novca dovode gospodarstvo krajem 1970. ih i čitavih 1980.-ih godina opet u stanje stagnacije; očita gospodarska kriza se početkom 1980.-ih godina iz ideoloških razloga naziva stabilizacijom. Nestašice nisu dramatične kao 1940.-ih i 1950.- ih godina, ali zbog velikih poteškoća u međunarodnom financiranju nastaju ozbiljni problemi u nabavci sirovina, opreme i druge robe iz inozemstva; stanovništvo teško može doći do uvoznih proizvoda poput kave i banana, ali i kvalitetnijih domaćih izvoznih proizvoda poput sira ementalera; uvode se i redukcije struje gdje se svaki drugi dan u dijelovima gradova i sela isključuje napajanje električnom energijom; automobili se voze par/nepar, tj. smiju se zbog nemoći države da osigura dovoljno goriva voziti samo svaku drugi dan - ovisno o parnom ili neparnom broju na registarskim pločicama. Razina blagostanja je za narod - koji je do 1960.-ih godina bio naviknut na pravu oskudicu - još uvijek relativno zadovoljavajuća. Kvaliteta industrijskih proizvoda i razina usluga nije na razini obližnjih Zapadnih zemalja, ali je ipak nešto bolja nego u drugim socijalističkim zemljama: naime mahom se primjenjuje relativno suvremena tehnologija kupljena na Zapadu tijekom boljih 1970.-ih godina.[24]

U ukupnosti je razdoblje 1945. - 1990. god. bilo obilježeno sporijim rastom gospodarstva Hrvatske i čitave federalne Jugoslavije u odnosu na slično razvijene ekonomije u dijelu Europe koji nije imao socijalističke režime: "Uz efikasnost investiranja na razini Grčke, Portugala, Španjolske i Turske, BDP Jugoslavije u razdoblju 1949. - 1980. porastao bi 10,49 a ne 4,61 puta - dakle 2,27 puta više od ostvarenog".[25]

Zbog ideoloških kočnica koje su sprječavale primjenu gospodarskih modela kakvi se primjenjuju u uspješnim ekonomijama svijeta (a koji nužno vode uspostavljanju kapitalističkih odnosa, kako su komunistički ideolozi posve ispravno sagledavali) su tijekom 1980.-ih godina sprječavale provođenje nužnih reformi.[26] Međutim valja opaziti da je 1980. godine gospodarstvo u Hrvatskoj doživjelo svoj povijesni zenit, te je razina nacionalnog proizvoda iz te godine - nakon gospodarskih teškoća uzrokovanih domovinskim ratom i onih uobičajenih za tranziciju iz socijalizma u kapitalizam - ponovo dosegnuta tek 2005. godine.[27]

Upravna podjela[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Upravna podjela za vrijeme Zavnoha

Poslije II. svjetskog rata u Hrvatskoj je Općim zakonom o narodnim odborima (nositeljima vlasti) od 21. svibnja 1946.[28][29] uspostavljen novi upravno-prostorni ustroj. Mjesni narodni odbori kao političko-teritorijalne jedinice bili su različiti po veličini i djelovali su sve do kraja 1951., kada su ukinuti.[30] Godine 1952. donesen je Zakon o podjeli NR Hrvatske na kotare, gradove i općine.[31] Tim je zakonom u Hrvatskoj ustanovljeno 89 kotara i 737 općina. Općina je bila osnovna upravno-prostorna cjelina, a kotar je obuhvaćao skupinu općina spojenih najčešće u nodalno-funkcionalni areal. Kotari kao oblik upravno-prostornoga ustroja održali su se do 1967., kada su ukinuti.[32] U navedenomu razdoblju broj kotara se razlikovao, tako ih je 1955. bilo 27, a 1962. – 9.[33] Općine kao temeljne upravno-prostorne jedinice održale su se sve do današnjih dana, s različitim stupnjem organizacije i značenja u političkom odlučivanju. Njihov broj također je bio različit, od 737, koliko ih je bilo 1952., do 102 u 1991. Godine 1974., bile su po teritorijalnom načelu oblikovane i zajednice općina.[34]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Tomislav Badovinac: "Zagreb i Hrvatska u Titovo doba", VBZ, Zagreb, 2004., ISBN 953-99595-0-0
  • Berislav Jandrić: "Hrvatska pod crvenom zvijezdom - Komunistička partija Hrvatske 1945.-1952., organizacija, uloga, djelovanje", Srednja Europa, Zagreb, 2005., ISBN 953-6979-20-9
  • Valković, Ljubomir (prir.) Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, 10. izd., Narodne novine, Zagreb, 1989., ISBN 86-337-0139-1

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1]Odluka o proglašenju Amandmana LXIV. do LXXV. na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, v. Amandman LXVI. (hrv.). Narodne novine (14. veljače 1990.). Preuzeto 24. svibnja 2009.
  2. http://www.dzs.hr/Hrv/pxweb2003/database/Naselja%20i%20stanovnistvo%20Republike%20Hrvatske/Naselja%20i%20stanovnistvo%20Republike%20Hrvatske.asp
  3. "Jugoslavija: unitarna država ili federacija povijesne težnje srpskoga i hrvatskog naroda – jedan od uzroka raspada Jugoslavije", Davorin Rudolf, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 2009, Broj 2 (92)
  4. Valković, Ljubomir (prir.) Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, 10. izd., Narodne novine, Zagreb, 1989., ISBN 86-337-0139-1 → Ustav SRH, str. 330. i 592. (Amandman). / Ustav SFRJ: čl. 1., 2.
  5. (prir.) Ustav SRH, Osnovna načela V.
  6. Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., "Narodne novine" 76/2006
  7. "VL Biografije: Marko Veselica, mrežne stranice "Večernjeg lista", pristupljeno 20.08.2014.
  8. "VL Biografije: Vlado Gotovac, mrežne stranice "Večernjeg lista", pristupljeno 20.08.2014.
  9. Ugovor o miru s Italijom iz 1947. godine (na engleskom jeziku)
  10. Londonski sporazum iz 1954. god. (engleski i francuski)
  11. Osimski sporazum iz 1975. godine (na engleskom i francuskom)
  12. Valković, Ljubomir (prir.) Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, 10. izd., Narodne novine, Zagreb, 1989., ISBN 86-337-0139-1 → Ustav SRH, str. 401. i 402. / Ustav SFRJ: čl. 171., 245-248.
  13. Valković, Ljubomir (prir.) Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, 10. izd., Narodne novine, Zagreb, 1989., ISBN 86-337-0139-1 → Ustav SRH, str. 469. i 470. / Ustav SFRJ: čl. 269.
  14. Mihelj, S., 2013. "The politics of privatization: television entertainment and the Yugoslav sixties". In: Gorsuch, A.E. and Koenker, D.P. (eds). The Socialist Sixties: Crossing Borders in the Second World. Bloomington, Indiana University Press, pp.251-267.
  15. Testirajući teorije etničkog sukoba: Occamova oštrica i početak rata u Hrvatskoj", Aleksandar Štulhofer, "Društvena istraživanja", Vol.2 No.2-3 (4-5) Ožujak 1993.
  16. "Zbornik znanstvenog skupa »Demografija u Hrvatskoj« povodom 50 godina rada akademkinje Alice Wertheimer-Baletić", Predrag Bejaković, Revija za socijalnu politiku, Vol.22 No.1 Ožujak 2015.
  17. "Dr. Šterc: Ova Vlada ima anacionalni koncept i ne čini apsolutno ništa za popravak svoje demografske baze", (intervju s prof. dr. Stjepanom Štercom), narod.hr 16. lipnja 2015.
  18. "VARIJACIJE NA TEMU „TRŽIŠTE - PROKLETSTVO ILI SPASENJE“.REZOLUCIJA INFORMBIROA - „VELIKI PRASAK“ 1 u povodu šezdesete obljetnice", Dragomir Vojnić, Ekonomski pregled, Vol.59 No.5-6 Lipanj 2008.
  19. "Razvoj privrednog sistema NR Kine", Vlatko Mileta, Politička misao, Vol.13 No.1, ožujak 1976.
  20. "Stvaranje državne i društvene svojine na području Srbije i bivše Jugoslavije", Goran Marinković, Zbornik radova Građevinskog fakulteta Subotica, 2012. god., str. 135-147
  21. "Istorija Jugoslavije 1918 - 1988", Treća knjiga "Socijalistička Jugoslavija", Branko Petranović, Nolit Beograd 1988, pogl. "Državna privreda i njene protivurečnosti"
  22. "Istorija Jugoslavije 1918 - 1988", Treća knjiga "Socijalistička Jugoslavija", Branko Petranović, Nolit Beograd 1988, pogl. "Odbrana nezavisnosti" 
  23. "Poljoprivredno zemljište i zemljišna politika", Petar Grahovac, izlaganje na znanstvenom skupu Poljoprivreda i privredni razvoj povodom 80. godišnjice rođenja Akademika Vladimira Stipetića (ur. Petar Grahovac, izdavač: Ekonomski fakultet Zagreb), 2007, vol. 1, str. 33-53
  24. "Dva desetljeća u kojima je stvoren jugoslavenski dolce vita" Jurica Pavičić za "Jutarnji list" 9. listopada 2010. (prezentacija knjiga "U potrazi za blagostanjem" i "Pronađeno blagostanje" povjesničara Igora Dude)
  25. Stjenko Vranjican: "Dostignuća i promašaji gospodarskog razvoja Hrvatske u proteklom stoljeću", Revija za socijalnu politiku, sv.12 br.3-4 prosinac 2005., str. 339 (prema A. Bajt, 1988:19
  26. "O uzrocima ekonomske krize koja potresa jugoslavensko društvo" (1987.), Dušan Bilandžić:
  27. "VARIJACIJE NA TEMU „TRŽIŠTE - PROKLETSTVO ILI SPASENJE“.REZOLUCIJA INFORMBIROA - „VELIKI PRASAK“ 1 u povodu šezdesete obljetnice", Dragomir Vojnić, Ekonomski pregled, Vol.59 No.5-6 Lipanj 2008. (v. str. 319)
  28. Krbek, Ivo. Osnovi upravnog prava FNRJ, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1950., str. 62., (COBISS.SR)
  29. Krbek, Ivo. Narodna Republika Hrvatska u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, Jugoslavenska akademija nauka i umjetnosti, Zagreb, 1948., (COBISS.SR)
  30. Stupanjem na snagu novoga Općeg zakona o narodnim odborima (Službeni list FNRJ, br. 22/52), te republičkoga Zakona o narodnim odborima općina (Narodne novine, br. 35/52) – zatim i – Zakona o podjeli NR Hrvatske na kotareve, gradove i općine (Narodne novine, br. 16/52), ukidaju se mjesni narodni odbori, a uvode općine.
  31. Zakon o podjeli Narodne Republike Hrvatske na kotare, gradove i općine, Narodne novine, br. 16/52.
  32. Zakon o provedbi Ustavnog zakona o promjeni Ustava Socijalističke Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 13/67. od četvrtka, 30. ožujka 1967.
    Wikicitati „Čl. 1.
    Kotarske skupštine i njihovi organi, kao i organi kotarske uprave, prestaju s radom 31. ožujka 1967.”
    ()
  33. Klemenčić, Mladen. Promjene upravno-teritorijalnog ustroja Hrvatske 1918 – 1992. (str. 123. – 148.) U: Mirošević, Franko (ur.), Goldstein, I.; Grgin, B.; Moačanin, N.; Potrebica, F.; Pavličević, D.; Vranješ-Šoljan, B.; Kolar-Dimitrijević, M.; Klemenčić, M.; Rogić, V.; Gmajnić, L. Hrvatske županije kroz stoljeća, Školska knjiga i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1996., ISBN 953-0-61367-9
  34. http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/ljetopis/2008/PDF/02-bind.pdf


P history.svg Nedovršeni članak Socijalistička Republika Hrvatska koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.