Iseljavanje muslimana iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet 1862. – 1867.: razlika između inačica

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m ispravak datuma
Šedrvan (razgovor | doprinosi)
1.564 edits
Nema sažetka uređivanja
Redak 4: Redak 4:
Tijekom više uspješnih etapa oslobađanja Srbije (1793.—1867.), broj muslimana u Srbiji se neprestano smanjivao, praćeno pojačanim iseljavanjem Turaka. Nakon Prvog srpskog ustanka stradale su brojne muslimanske bogomolje rušenjem ili su prenamijenjene.<ref name="Džamije u Beogradu">[http://www.most.ba/085/076.aspx Abdulah Talundžić, Džamije u Beogradu]</ref>
Tijekom više uspješnih etapa oslobađanja Srbije (1793.—1867.), broj muslimana u Srbiji se neprestano smanjivao, praćeno pojačanim iseljavanjem Turaka. Nakon Prvog srpskog ustanka stradale su brojne muslimanske bogomolje rušenjem ili su prenamijenjene.<ref name="Džamije u Beogradu">[http://www.most.ba/085/076.aspx Abdulah Talundžić, Džamije u Beogradu]</ref>


Godine 1862. održana je međunarodna konferencija u carigradskom predgrađu Kanlidži. Francuska i ruska vlada tu su napravile Sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije. Rezultat Sporazuma je da su se muslimani iz Srbije morali iseliti što je moguće brže, što je značilo da se Srbija vjerski očisti od muslimana. Srbija je odštetu za pokretnu i nepokretnu imovinu odseljenih muslimana trebala isplatiti Turskoj. Iseljeni muslimani tražili su isplatu od srpske vlade ali ju nikad nisu dobili. Muslimani su smjeli ostati, ali su uvjeti bili ponižavajući. Prvi je bio da se vrate pradjedovskoj, pravoslavnoj vjeri. Ako odbiju prvu, imali su drugu mogućnost, a ta je bila da budu Srbi islamske vjere. Ako odbiju i tu, treća je bila da moraju se pisati i voditi kao Cigani. Odbijanjem i ove opcije značilo je da se moraju iseliti iz Srbije. Većina je odlučitla iseliti. Mnogi Srbi osjećali su mržnju prema dojučerašnim gospodarima i jedva su dočekali njihov izgon.<ref name=Postanak>[https://zupanjac.net/postanak-orasja-donje-azizije Županjac.net - Prvi nezavisni portal Grada Županje] Dominković, Mato: Postanak Orašja - Donje Azizije. 15. prosinca 2019. (pristupljeno 14. srpnja 2020.)</ref>
⚫
Tih godina mnogi muslimani kao izbjeglice prelaze u Bosnu ili [[Novopazarski sandžak]], koji još uvijek nije bio u sastavu Srbije. U Bosansku Kostajnicu krajem 1862. i početkom [[1863.]] godine sele muslimani iz Valjeva, Šapca, Užica, pa se dio u kome su izbjegli muslimani najviše koncentrirani naziva "Užice".<ref name="Iseljavanje muslimana iz Srbije">[http://ibn-sina.net/index.php?option=com_content&task=view&id=32&Itemid=41&limit=1&limitstart=10 Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867), Znakovi vremena, br. 12]</ref> Mnogi muslimani izbjegli iz Srbije 1862. i 1863. godine naseljeni su u [[Zvornik]]u, koji je tada bio u sastavu [[Bosanski pašaluk|Bosanskog pašaluka]].<ref>[http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=8d55cd43-da7d-4ba2-b0d7-4c4a30e1783d&articleId=88539465-d660-4914-ac1d-f154a97d721a Šljivo Galib, The Coming of the Muslim Exiles from the Principality of Serbia to the Zvornik Kajmakamluk in 1863]</ref>

⚫
Muslimani iz Srbije raselili su se po Turskom Carstvu. Prvo su išli na jug u okolicu Niša, tad još izvan Kneževine Srbije, poslije i na područje Albanije, Makedonije, Rumunjske, Bosne i Turske, osobito Anadolije. U proces se uključila turska vlast da bi planski upravlja iseljavanjem. Zbog političkih i strateških razloga mnoge je naselila u Bosnu, tada najistureniju tursku provinciju na zapad u Europi. Dosta ih je naselila u sjevernom pograničnom području da bi ojačala brojnost muslimana i tako osnažila pozicija za nadolazeća teritorijalna prekrajanja. Radi ublažavanja posljedica preseljavanja, sultan je naseljenike oslobodio od obveza prema državi i od slanja u vojsku, a mjera je trajala sljedećih 14 godina.<ref name=Postanak/> Tih godina mnogi muslimani kao izbjeglice prelaze u Bosnu ili [[Novopazarski sandžak]], koji još uvijek nije bio u sastavu Srbije. U [[Bosanska Kostajnica|Bosansku Kostajnicu]] krajem 1862. i početkom [[1863.]] godine sele muslimani iz Valjeva, Šapca, Užica, pa se dio u kome su izbjegli muslimani najviše koncentrirani naziva "Užice".<ref name="Iseljavanje muslimana iz Srbije">[http://ibn-sina.net/index.php?option=com_content&task=view&id=32&Itemid=41&limit=1&limitstart=10 Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867), Znakovi vremena, br. 12]</ref> Mnogi muslimani izbjegli iz Srbije 1862. i 1863. godine naseljeni su u [[Zvornik]]u, koji je tada bio u sastavu [[Bosanski pašaluk|Bosanskog pašaluka]].<ref>[http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=8d55cd43-da7d-4ba2-b0d7-4c4a30e1783d&articleId=88539465-d660-4914-ac1d-f154a97d721a Šljivo Galib, The Coming of the Muslim Exiles from the Principality of Serbia to the Zvornik Kajmakamluk in 1863]</ref> U sjevernoj Bosni muslimani se naseljavaju u Gornju i Donju Aziziju – [[Bosanski Šamac]] i [[Orašje]], pa sve uz Savu, do Orahove kod Bosanske Gradiške. U Donju Aziziju dolaze muslimani iz Užica i [[Sokol (Užice, Srbija)|Sokola]], Šapca i Beograda. Tad nastaju naselja [[Kozluk]] kod Zvornika, [[Janja]] kod Bijeljine, [[Brezovo Polje]] kod Brčkog, Kostajnica i [[Orahova]] kod Bosanske Gradiške. Koncentracija muslimana nije pomogla pri austro-ugarskom zauzimanju, ali su u Bosanskoj Posavini stvarno bili centri otpora austro-ugarskom zauzimanju Brčko i Ugljara (Orašje).


== Izvori ==
== Izvori ==

Inačica od 22. srpnja 2020. u 23:08

Iseljavanje muslimana iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet 1862.-1867. određeno je na međunarodnoj konferenciji velikih sila u Kanlidži na Bosporu 22. studenoga 1862. godine. Iseljavane su cijele obitelji iz sela i gradova koji su pripali novostvorenoj Kneževini Srbiji.[1]

Prije Prvog srpskog ustanka, u Srbiji je živjela znatna populacija muslimana (procjene idu i do nekoliko stotina tisuća[2]). Nakon povlačenja Osmanlija s ozemlja pod nadzorom Srba, dolazi do uništavanja islamskih bogomolja i iseljavanja muslimana, što je nerijetko poprimalo razmjere vjerskih progona.[2] Većinu "turskog", odnosno muslimanskog stanovništva po varošima u Srbiji činili su islamizirani Srbi ili drugi Slaveni i Albanci.[3] Tijekom više uspješnih etapa oslobađanja Srbije (1793.—1867.), broj muslimana u Srbiji se neprestano smanjivao, praćeno pojačanim iseljavanjem Turaka. Nakon Prvog srpskog ustanka stradale su brojne muslimanske bogomolje rušenjem ili su prenamijenjene.[4]

Godine 1862. održana je međunarodna konferencija u carigradskom predgrađu Kanlidži. Francuska i ruska vlada tu su napravile Sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije. Rezultat Sporazuma je da su se muslimani iz Srbije morali iseliti što je moguće brže, što je značilo da se Srbija vjerski očisti od muslimana. Srbija je odštetu za pokretnu i nepokretnu imovinu odseljenih muslimana trebala isplatiti Turskoj. Iseljeni muslimani tražili su isplatu od srpske vlade ali ju nikad nisu dobili. Muslimani su smjeli ostati, ali su uvjeti bili ponižavajući. Prvi je bio da se vrate pradjedovskoj, pravoslavnoj vjeri. Ako odbiju prvu, imali su drugu mogućnost, a ta je bila da budu Srbi islamske vjere. Ako odbiju i tu, treća je bila da moraju se pisati i voditi kao Cigani. Odbijanjem i ove opcije značilo je da se moraju iseliti iz Srbije. Većina je odlučitla iseliti. Mnogi Srbi osjećali su mržnju prema dojučerašnim gospodarima i jedva su dočekali njihov izgon.[5]

Muslimani iz Srbije raselili su se po Turskom Carstvu. Prvo su išli na jug u okolicu Niša, tad još izvan Kneževine Srbije, poslije i na područje Albanije, Makedonije, Rumunjske, Bosne i Turske, osobito Anadolije. U proces se uključila turska vlast da bi planski upravlja iseljavanjem. Zbog političkih i strateških razloga mnoge je naselila u Bosnu, tada najistureniju tursku provinciju na zapad u Europi. Dosta ih je naselila u sjevernom pograničnom području da bi ojačala brojnost muslimana i tako osnažila pozicija za nadolazeća teritorijalna prekrajanja. Radi ublažavanja posljedica preseljavanja, sultan je naseljenike oslobodio od obveza prema državi i od slanja u vojsku, a mjera je trajala sljedećih 14 godina.[5] Tih godina mnogi muslimani kao izbjeglice prelaze u Bosnu ili Novopazarski sandžak, koji još uvijek nije bio u sastavu Srbije. U Bosansku Kostajnicu krajem 1862. i početkom 1863. godine sele muslimani iz Valjeva, Šapca, Užica, pa se dio u kome su izbjegli muslimani najviše koncentrirani naziva "Užice".[6] Mnogi muslimani izbjegli iz Srbije 1862. i 1863. godine naseljeni su u Zvorniku, koji je tada bio u sastavu Bosanskog pašaluka.[7] U sjevernoj Bosni muslimani se naseljavaju u Gornju i Donju Aziziju – Bosanski Šamac i Orašje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bosanske Gradiške. U Donju Aziziju dolaze muslimani iz Užica i Sokola, Šapca i Beograda. Tad nastaju naselja Kozluk kod Zvornika, Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brčkog, Kostajnica i Orahova kod Bosanske Gradiške. Koncentracija muslimana nije pomogla pri austro-ugarskom zauzimanju, ali su u Bosanskoj Posavini stvarno bili centri otpora austro-ugarskom zauzimanju Brčko i Ugljara (Orašje).

Izvori

  1. ↑ Milivoje Vasiljević, Soko - Grad
  2. ↑ a b Ahmet Alibašić, Muslimani jugoistočne Evrope (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 8. rujna 2008. Pristupljeno 3. svibnja 2018. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  3. ↑ Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu
  4. ↑ Abdulah Talundžić, Džamije u Beogradu
  5. ↑ a b Županjac.net - Prvi nezavisni portal Grada Županje Dominković, Mato: Postanak Orašja - Donje Azizije. 15. prosinca 2019. (pristupljeno 14. srpnja 2020.)
  6. ↑ Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867), Znakovi vremena, br. 12
  7. ↑ Šljivo Galib, The Coming of the Muslim Exiles from the Principality of Serbia to the Zvornik Kajmakamluk in 1863

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Iseljavanje_muslimana_iz_Kneževine_Srbije_u_Bosanski_vilajet_1862._–_1867.&oldid=5585754"