Prokleta avlija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Prokleta avlija
Andrić Prokleta avlija.jpg
Korice srpskog izdanja
romana Prokleta avlija iz 1976. godine
Autor Ivo Andrić
Jezik srpskohrvatski jezik
Vrsta djela roman
Rod
(stil, žanr)
novopovijesni roman
Datum (godina)
izdanja
1954.
Broj stranica 199
Pripovjedač fra Rastislav, fra Petar, Haim, Ćamil
Vrijeme radnje Osmansko Carstvo
Mjesto radnje Bosna, Turska

Prokleta avlija je roman bosanskohercegovačkog, hrvatskog i srpskog književnika Ive Andrića. Pisanje Proklete avlije Andrić je započeo između Prvog i Drugog svjetskog rata, a dovršio ga i objavio 1954. godine, smatra se piščevim remek-djelom.[1] Godine 1984. po romanu je snimljen film.

O djelu[uredi | uredi kôd]

Ivo Andrić (1892. – 1975.)

Roman Prokleta avlija Ive Andrića nastajao je između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, a dovršen i objavljen tek 1954. Iako spada među manje opsežna autorova djela, ono nije manje značajno, duboko i tajnovito od ostalih romana. Ovaj roman proglašen je i Andrićevim remek-djelom, te pripada njegovoj kasnijoj stvaralačkoj fazi, u kojoj je okupiran temama poput bosanske prošlosti, a i ljudske izgubljenosti.

U romanu je prikazan sumoran, očajan ambijent u kojemu vlada samo tiranska samovolja upravitelja Karađoza. Pojave i događaji su prikazani u svojoj potpunoj prolaznosti, što je još više dočarano samom prstenastom kompozicijom romana. Glavna priča, u ovom slučaju fra Petrova, drži na okupu više drugih priča i stalno se isprepliću ili vežu jedna na drugu. Tako se dobiva još melankoličnija i sjetnija atmosfera, jer sve navedene dogodovštine i osobe ostaju samo nečija priča i uspomena, a poslije možda više niti to.

Roman se također može posmatrati i kao društveno-kritički. Manipulacije i sadizam silnika Karađoza, koji je i sam prije bio sitni kriminalac i probisvijet, nad zatvorenicima svojevrsna su personifikacija same Avlije unutar jedne osobe, odnosno sve njezine osobine kao što su surovost, grubost i nepopustljivost manifestiraju se kroz Karađozovo ponašanje, a on jedini istinski pripada toj Avliji.

Mora se napomenuti i njegova politika, da ovdje nitko ne može završiti nevin, a ako i završi, ostaje, jer mu baš takvi nedostaju, budući da sve vrvi krivcima, sadrži u sebi kritiku vlasti kao aparata sile. Roman može biti i metafora konstantne borbe dobra i zla, svjetla i tame u svijetu.

Koliko god bili nevini, u sustavu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu, ljudi su bespomoćni i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde, kao što je vidljivo u romanu u Ćamilovu slučaju, koji je neshvaćeni intelektualac i lažno optužen za politički eksces, a Ćamil zapravo cijelo vrijeme nastoji pobjeći od svakodnevice.[2]

Citati[uredi | uredi kôd]

Wikicitati „Od svega što ima i jeste,ja sam hteo da napravim sredstvo kojim bih savladao i osvojio svet, a sada je taj svet od mene načinio svoje sredstvo.”
(Prokleta avlija)
Wikicitati „Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.”
(Prokleta avlija)

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Prokleta avlija. lektire.hr. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  2. Prokleta avlija. lektire.hr. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]