Ratno novinarstvo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Ratno novinarstvo je posebna vrsta novinarstva kojom se bave ratni novinari/izvještači. Zadatak ratnog novinarstva je da objektivno izvještava o sukobima, a ne da se njime kontrolira javno mišljenje.

Povijest ratnog novinarstva[uredi VE | uredi]

Ratnim novinarima može se pripisati jako duga tradicija:

Prvi put se vojska požalila na nekog novinara 1809. godine u pismu Duke Wellingtona ministru rata Lordu Liverpoolu kako detaljna izvješća Henryja Crabbea Robinsona , novinara Timesa, daju neprijatelju točne informacije o vojnoj snazi, moralu i položaju. Argument da protivnik dobiva informacije od masovnih medija postao je standardnim obrazloženjem pojma cenzura u ratno doba. Krimski rat, koji se također naziva i „prvim novinarskim ratom“, pratili su mnogi novinari. Među njima je bio i William Howard Russell kojeg se može nazvati prvim profesionalnim ratnim izvjestiteljem.

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Prvi svjetski rat je bio važna faza u razvoju masovnih medija kao instrumenata masovne propagande. Mnogo je novca uloženo u cenzuru, nadzor informacija i utjecaj na medije. Najviše su se koristile priče o zvjerstvu da bi se stvorilo protunjemačko raspoloženje. Najpopularnije priča Britanaca, koju je proširio i Times, je bila se tijela poginulih njemačkih vojnika koriste za proizvodnju glicerina.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Što se tiče Drugog svjetskog rata, za propagandu su se još uvijek koristile priče o zvjerstvu i još se više novca potrošilo za korištenje medija. Uz to, po prvi put se radio i film koriste za propagandne svrhe. Winston Churchill je podupirao cenzuru opisujući BBC kao „neprijatelja unutar vrata; konstantno prouzrokuje nevolje ; šteti više nego što koristi."

Rat u Vijetnamu[uredi VE | uredi]

Jedan od važnijih događaja u ratnom novinarstvu bio je rat u Vijetnamu, prvi rat o kojem se iscrpno izvještavalo na televiziji i zbog toga se drži prvim „ratom u dnevnoj sobi“. Taj rat je jedan od rijetkih u kojem nije bilo vojne cenzure, ali se vojska uporno trudila kako bi upravljala informacijama. Novinari su, na primjer, bili isključeni iz invazije na Laos 1971.

Zaljevski rat[uredi VE | uredi]

U Zaljevskom ratu 1991. godine novinarstvo se kontroliralo uz pomoć tzv. pool-sustava, (eng. Press pool). Odabrani novinari bi dolazili na određene lokacije unutar ratnog područja i tamo radili pod nadzorom. Zaljevski rat je prvi „rat koji se vodio u realnom vremenu“, što znači da su novinari, zahvaljujući mobilnoj tehnologiji, mogli uživo izvješćivati iz rata. Unatoč aktualnosti, odnosno javljanjima uživo sa mjesta događanja, gledatelji su dobivali samo čvrsto kontrolirane informacije od kojih je većina bila, kako je kasnije izjavio general Schwarzkopf, „pozorno sastavljene dezinformacije“.

Nakon toga se u medijima vrlo kritički raspravljalo o kvaliteti takvog novinarstva jer je postajala opasnost od gubitka vjerodostojnosti. Vojska se nakon toga odlučila za aktivno upravljanje informacijama, tj. velikodušno opskrbljivanje medija informacijama, koje su opet bile manipulirane.

Rat u Iraku[uredi VE | uredi]

Tijekom rata u Iraku 2003. godine dolazi do pojave „embedding“ novinara, odnosno svrstavanje pojedinih novinara ili cijelih snimateljskih ekipa uz dijelove postrojbi koje bi pratili tijekom akcija. To je bio napredak jer su novinari mogli izvještavati sa različitih mjesta i slati ekskluzivne snimke koje nisu morali dijeliti sa drugim novinarima, a vojska je na taj način mogla neprijatelju slati poruke o vlastitoj nadmoći te nadzirati izvore novinarskih informacija. Zbog konstantnog provođenja vremena sa borbenim jedinicama koje su pratili, novinari su se solidarizirali s njima. Međutim, kod predstavnika medija u domovinama raspoređenih novinara je došlo do kritičkog odmaka i domoljubnog novinarstva. To vlastima pomaže u širenju propagandnih poruka i stvaranju lažne slike o neprijatelju.

Teoretsko utemeljenje upravljanja javnim mišljenjem u ratu[uredi VE | uredi]

Carl von Clausewitz, pruski vojnik i njemački vojni teoretičar izjavio je da za Napoleonove pobjede nije bila ključna samo njegova vojna snaga i sprema već oduševljenje naroda. U središtu rata je bio borbeni moral,a ne borbena snaga. Prema von Clausewitzevoj teoriji svaka teorija rata mora imati na umu 3 čimbenika :

  • vlast koja određuje cilj rata
  • vojsku koja se za to bori
  • narod koji ih podržava kojem

Prema tome može se izvesti teorija o nužnosti cenzure, odnosno kontrole ratnog novinarstva koja se odnosi na razinu vojnih akcija, tj. iznenađivanje i dezinformacija neprijatelja, ali uzima u obzir i narod, tj. njegovu spremnost da podupre rat. O kvaliteti informiranja u ratu von Clausewitz piše : „većina informacija koje se dobivaju tijekom rata je proturječan, još veći dio netočan, a daleko najveći do je nesiguran.“ Ukratko većina informacija je netočna“.

Opasnosti ratnog novinarstva[uredi VE | uredi]

Cenzuriranje izvještaja iz ratom zahvaćenih zemalja, napadi na novinare, batinjanja, uhićenja, „izbacivanja“ iz zemlje, ali i ubojstva, nisu neuobičajen način razračunavanja s nepoželjnim novinarima. Računa se da je od Drugog svjetskog rata do danas ubijeno više od pet stotina novinara. Prema podacima američkog Odbora za zaštitu novinara tijekom 1989. poginulo je ili ubijeno 43 novinara pa je ta godina proglašena „najkrvavijom“ za novinare. Međutim, tajnik Međunarodne federacije novinara (IFJ) Aidan White naveo je još alarmantnije podatke. Prema podacima IFJ-a, tijekom 1993. najmanje 75 novinara je ubijeno za vrijeme obavljanja svojeg posla.

IFJ je tijekom 1990. objavio Priručnik za ratne izvjestitelje koji je temeljen na dotadašnjim novinarskim iskustvima. Iz Priručnika se može izdvojiti:

  • Niti jedna reportaža nije vrijedna vašeg života. Vi ste važniji od reportaže.
  • Ako vam se izravno prijeti udaljite se.
  • Izbjegavajte pristranost. Vi ste profesionalac,a ne sudionik.
  • Na javnim mjestima ne pravite bilješke tako da vas svatko može vidjeti
  • Nikada ne izvlačite mikrofon ili bilježnicu bez dozvole.
  • Ne pokazujte preveliki interes za vojnu opremu.
  • Nikada ne skicirajte mape vojnih ustanova ili pozicija. Detalje pamtite.
  • Reportaže na udaljenim mjestima,daleko od vlasti i medicinske pomoći, povećava rizik.
  • Neodgovorni čin ili slabo provjerena informacija ne samo da vas mogu izložiti opasnosti već i vaše kolege mogu imati štetnih posljedica.

Objektivno izvještavanje o žrtvama[uredi VE | uredi]

Izvještaji ne smiju sadržavati emocije, odnosno novinarov konflikt sa svojim emocijama jer se na taj način daje osobni komentar i udaljava od načela novinarske profesije. U izvještajima se mogu prenosit žrtvine emocije, jer pored njih izvjestiteljeve emocije su nebitne.

Izvještaji ne smiju biti pristrani, što je teško ako ste novinar iz zemlje koju se napada ili koja napada. Baš u takvim situacijama se od novinara traži da radi s punom savjesti prenoseći samo činjenice potkrijepljene dokazima,a ne sudjelovati u demoniziranju protivnika i propagandi. Nitko se ne smije nedokazano osuđivat jer tako se gubi ugled kako izvjestitelja tako i žrtve.

Osnovno je pravilo navesti što više izvora. To podrazumijeva i neophodnu provjeru žrtvine priče, ali može se tražit i iskaz od onoga kojeg se optužuje. Ako se do te osobe ne može doći onda se novinar treba potruditi da prikupi što više informacija od što više različitih izvora da bi mogao donijet nepristran izvještaj.

Izvori[uredi VE | uredi]