Razgovor:Josip Broz Tito/Prijedlog

Josip Broz Tito (Kumrovec, 7. svibnja, 1892. - Ljubljana, 4. svibnja, 1980.), hrvatski i jugoslavenski političar, jugoslavenski državnik i komunistički vođa. Član KPJ od 1920. Od godine 1937. njen organizacijski, a zatim i glavni tajnik (u nazivlju partije: organizacioni i generalni sekretar). Organizator i neprikosnoveni vođa Narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945.. Neprikosnoveni vođa SFRJ tijekom 35 godina.

Rani život

Josip Broz rođen je 1892. godine, 7. svibnja, u siromašnoj seljačkoj obitelji u Hrvatskom zagorju, točnije u Kumrovcu, kao sedmo od petnaestoro (preživjelo je samo sedmoro) djece Franje i Marije Broz (rođene Javeršek, iz sela Podsrede s druge strane Sutle - danas Republika Slovenija). Brozova majka potjecala je iz nešto imućnije obitelji (s 14 djece) u kojoj je bila najstarije dijete. U brak je stupila 31. siječnja 1881. godine sa 16 godina, a Brozovom ocu bilo je tada 24 godine. Stjecajem okolnosti umjesto 7. svibnja kao dan Brozovog rođenja ostat će upisan 25. svibnja. Naime, mijenjajući imena na ilegalnim dokumentima upisivao je i razne datume rođenja. U vrijeme kada je služio austro-ugarsku vojsku u njegove dokumente upisan je kao datum rođenja 25. svibnja 1892. godine pa se kasnije ovaj datum javlja i u drugim službenim dokumentima. No, 7. svibnja upisan je u Brozovu krštenicu i matične knjige knjige općine Tuhelj pod koju je u to doba potpadao i Kumrovec.

Postoje dva izvora o porijeklu Brozovih. Prema predanju Brozovi su došli s bosansko-dalmatinske granice bježeći pred Turcima. Drugi izvor upućuje na to da Brozovi potječu iz okolice Pazina u Istri. Prvi pisani dokument u kojem se spominje prezime Broz u Hrvatskom Zagorju potječe iz 1554. godine. Tu je zapisano da je Ambrozij Broz bio nastanjen u selu Volovje kao slobodnjak grofa Petra Erdödija. Početkom 1990.-ih u novinama se mogao naći podatak da su Brozovi porijeklom iz Češke. Još jedna zanimljivost: također početkom 1990.-ih u moglo se čitati u novinama kako Josip Broz ustvari nije Josip Broz već da je umro za vrijeme svog boravka u Rusiji te da su ga ruski komunisti podmetnuli kao svog vođu Komunističke partije Jugoslavije. Navodno ga nakon posjeta Kumrovcu poslije 2. svjetskog rata neki njegovi rođaci nisu prepoznali, čak navodno pravi Tito na jednoj ruci nije imao mali prst.

Tijekom 1910., u Sisku se ilegalno osnivaju sindikati, a u rujnu Josip Broz završava zanat i postaje bravarski pomoćnik. Odlazi u Zagreb, gdje se na dva mjeseca zaposlio u bravarskoj radionici kod Haramine u Ilici.U listopadu 1912. dolazi u Beč, a zatim u Bečko Novo Mesto, saznavši da mu tamo živi stariji brat Martin (r. 1884.). Zapošljava se u u tvornici automobila "Daimler", u kojoj je radio i Martin, te postaje probni vozač automobila.

Godine 1913., primljen je u Austro-Ugarsku vojsku. Na sam Uskrs, 25. ožujka 1915., biva teško ranjen kopljem jednog Čerkeza. Zarobljen je i punih 13 mjeseci leži u bolnici u Svijažsku, malom mjestu blizu Kazana. Dobio je i upalu pluća i jedva preživio. Uči ruski i čita mnoga djela ruskih klasika, naročito romane Tolstoja, Turgenjeva, Kuprina i drugih. Kad se oporavio, upućen je na rad kao mehaničar. Ujesen 1919. komunisti su ponovo osvojili Omsk i okolicu. Broz početkom siječnja 1920. zajedno sa suprugom kreće na tegoban put do kuće, kamo konačno stiže u rujnu.

Na izborima u studenom 1920. komunisti su osvojili 59 mandata i postali treća stranka po snazi u Kraljevini SHS. Kraljev režim to nije htio tolerirati; proglašena je tzv. Obznana, kojom je KPJ stavljena van zakona.

Kaznu služi u kaznionicama u Lepoglavi i u Mariboru, a zatim odslužuje još 3,5 mjeseca ranije kazne u Ogulinu. Broz u kaznionici dobiva posao majstora u električnoj centrali i povremeno se kriomice sastajao s komunistima iz Zagreba. Za njegova pomoćnika u centrali postavljen je Moša Pijade, s kojim je organizirao partijsku ćeliju. Početkom 1931., zbog straha od bijega, Broza su premjestili u kaznionicu u Mariboru. Nakon štrajka glađu, politički zatvorenici su izborili za sebe neke olakšice, tako da su organizirali partijski komitet i tjedne sastanke.

Za Brozova boravka u tamnici, kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. provodi državni udar i uvodi Šestojanuarsku diktaturu. Pod udarima režima partija je bila gotovo uništena. Osim toga, 1929. izbila je velika gospodarska kriza i bitno pogoršala uvjete života, što su iskoristili marksisti. U Europi općenito jačaju diktature.

Rusija i Drugi svjetski rat

Po izlasku s robije u ožujku 1934. radi ilegalno u Zagrebu kao član pokrajinskog rukovodstva KPJ za Hrvatsku. Tada uzima ilegalno ime Tito koje je zadržao (prije toga koristio je razna ilegalna imena, npr. Valter, Stari itd.). U srpnju 1934. kooptiran je u CK KPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije) u Beču. Na IV. zemaljskoj konferenciji 1934. izabran je za člana CK, a zatim i Politbiroa. Početkom 1935. kao predstavnik KPJ odlazi u Moskvu na rad u Kominternu. Sudjelovao je u radu VII. kongresa Komunističke Internacionale 1935. kao sekretar delegacije KPJ, a bio je i predavač je na Međunarodnoj lenjinističkoj školi. Krajem 1936. dolazi u Jugoslaviju, gdje su se vršila masovna uhićenja komunista. Među rijetkima koji su ostali na slobodi bio je Milovan Đilas, isprva jedan od Brozovih najbližih suradnika, a zatim jedan od najslavnijih komunističkih disidenata u svijetu. U Beogradu su tada na slobodi i Aleksandar Ranković i Ivo Lola Ribar, koji će se ubrzo zbližiti s Brozom. Krajem 1937. postao je generalni sekretar KPJ.

Na njegov je poticaj Politbiro KPJ 4. srpnja 1941. u Beogradu donio odluku o dizanju oružanoga ustanka (hrvatski su komunisti nešto prije, 22. lipnja, osnovali Sisački partizanski odred, što je nadnevak službenoga praznika antifašističke borbe u Republici Hrvatskoj). U Drugom svjetskom ratu Tito je nesporni vođa komunističkoga partizanskoga pokreta otpora i glavni organizator strategije i taktike partizanskoga tipa ratovanja, kao i političkih odluka koje će oblikovati buduću Jugoslaviju. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine dodjeljen mu je čin maršala Jugoslavije. Istovremeno je izabran za predsjednika Nacionalnog komiteta. U ožujku 1945. bio je predsjednik Privremene vlade DFJ. Poslije prvih izbora u studenome 1945. godine i donošenja novog ustava u komunističkoj Jugoslaviji dobio je mandat za sastav jugoslavenske vlade.

Davorjanka Paunović, Titova najveća ljubav iz Drugog svjetskog rata, (sestrična Vere Miletić, majke Mirjane Marković) rođena je 1921. godine, završila gimnaziju u Požarevcu, te otišla u Beograd na studij francuskog na Filozofskom fakultetu. Kretala se u komunističkim krugovima, obavljala povjerljive partijske zadatke, pa je tako u svibnju 1941. godine upoznala generalnog sekretara KP Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Njoj je tada bilo 20, a Titu 49 godina. On je tek stigao iz Zagreba gdje mu je, 23. svibnja 1941. godine, njegova nevjenčana supruga Herta Haas rodila sina Aleksandra Mišu. Davorjanka Paunović postala je najprije Titova tajnica i kurir, osoba posebnog povjerenja, a potom i njegova ljubavnica i najveća ljubav njegova života. U ratu je bila stalno pokraj Tita, imala je ratni nadimak Zdenka. Prošla je zajedno s njim cijeli njegov ratni put, sudjelovala u dugim marševima, što je bilo teško za njeno zdravlje - bila je plućni bolesnik - pa je stoga bila nervno vrlo labilna. Svađala se s Titovim najbližim suradnicima, izazivala incidente, no, Tito ju je stalno branio, govoreći da ništa ne može jer je voli. S Titom je dočekala kraj rata, ali je tuberkuloza uznapredovala, pa je Davorjanka Paunović umrla 1. svibnja 1945. godine, a Tito ju je dao pokopati. Ali ne na nekom groblju, nego usred vrta svoje službene rezidencije u najotmjenijem dijelu Beograda, na Dedinju. Ito zato kako bi mogao stalno obilaziti njen grob. Njegovi ratni drugovi znali su, naravno, za tu njihovu vezu, ali je ona za širu jugoslavensku javnost ostala tajnom sve dok je nije objelodanio povjesničar Vladimir Dedijer 1981. godine.

SFRJ

Vladao je Jugoslavijom 35 godina balansirajući među protimbama koje je češće potiskivao, a katkad im dopuštao veći razmah, poglavito u razdobljima veće liberalizacije režima: komunistički centralizam i proklamirana nacionalna ravnopravnost, neovisnost Jugoslavije i uklopljenost u hladnoratovski poredak, jednopartijski totalitarizam i popuštanje stege zbog sve veće ekonomske ovisnosti Jugoslavije o zapadu, te postupnu liberalizaciju zbog rastuće populacije «gastarbajtera» ili radnika na «privremenom radu» u zemljama zapadne Europe.

Godine 1955., nakon Staljinove smrti i mlake sovjetske liberalizacije pod Hruščevom, Tito normalizira odnose sa SSSR-om.

Kasnije, u 60-ima, uvodi niz gospodarskih i političkih reformi koje su za svrhu imale reduciranje nasilja državnoga aparata nad seljacima i inteligencijom, jačanje prava republika naspram državnoga centralizma, te uvedbu elemenata tržišnoga gospodarstva. U siječnju 1953. izabran je za predsjednika Republike. Najznačajniji preokret se dogodio u vanjskoj politici: potaknut putovanjima i vezama s vođama novooslobođenih zemalja poput Indije i Egipta, Tito postaje jednim od osnivača i najutjecajnim državnikom pokreta nesvrstanosti - skupom izvanblokovskih zemalja koje su politikom aktivne miroljubive koegzistencije djelovale (bar djelomice) kao čimbenik smanjenja napetosti između zemalja NATO-a i Varšavskoga ugovora. Ideju međunarodne politike nazvane aktivna miroljubiva koegzistencija razvijao je od 1954.

Prva je konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja održana 1961. u Beogradu, a Broz je sudjelovao kao najvažniji oblikovatelj globalne politike pokreta nesvrstanosti (koji je uključivao velik broj država Azije, Afrike i Latinske Amerike) na svim kasnijim konferencijama. Politikom mira i međunarodne suradnje stekao je svjetski ugled i svrstao se među ključne ličnosti svjetske politike.

Vodio je jugoslavensku državnu delegaciju na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975., te je sudjelovao na Konferenciji nesvrstanih u Havani 1979., na kojoj mu je posebnom poveljom odano priznanje kao glavnom protagonistu pokreta nesvrstanih. Umro je u bolnici u Ljubljani, a njegovu je sprovodu 8. svibnja 1980. u Beogradu nazočilo 209 delegacija iz 127 zemalja s najistaknutijim svjetskim državnicima.

Daljnja demokratizacija jugoslavenskoga društva od sredine 1960-ih godina praćena je smjenom nekih od vodećih komunista stare, centralističko-sovjetske garde (npr. Aleksandra Rankovića na Brijunskom plenumu CK SKJ godine 1966; primjer bar formalne demokratizacije je i promjena imena - iz "komunistička partija" u "savez komunista"). Nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. Broz ubrzava ostvarivanje koncepcije općenarodne obrane koja ojačava obrambene funkcije republika i pokrajina. Godine 1970. započinje temeljitu reformu federacije radi prenošenja saveznih ovlasti na republike, što se ostvaruje ustavnim amandmanima 1971., a zatim i Ustavom 1974.

Kasniji život

Početkom 1970-ih, u doba obračuna sa Hrvatskim proljećem (1971) i "liberalima" u Srbiji (1972) Tito je još bio krepak i lucidan. U kasnijim godinama, po biološkoj nužnosti, sve manje kontrolira događaje. Na "dvoru" oko njega rasplamsava se bitka za nasljedstvo.

1979.godine odrzana je konferencija nesvrstanih u Havani,u kojoj je Tito učestvovao i odano mu je priznanje kao glavnom partagonistu pokreta nesvrstanih

Tito je preminuo 4. svibnja, 1980. u Ljubljani